ČITANJE (U)SEBI: Rasterećenje od budućnosti

”Led. Otapanje”, Emina Smailbegović, Vrijeme, 2024.

Svojim trećim romanom “Led. Otapanje” književnica Emina Smailbegović potvrđuje se kao autorica izuzetnog pripovjedačkog dara i širokog intelektualnog raspona, čija prozna ostvarenja iz knjige u knjigu zalaze u prostore u koje se mnogi danas ne usuđuju ući. Kada to kažem, mislim prije svega na činjenicu da njena književnost nastoji ponuditi onu vrstu istraživanja i uranjanja koja prenebregava najdoslovnija ispisivanja onoga što se raspoznaje kao obrisi svakodnevnog i anegdotalnog, kojima se često žurnalistički površno od književnosti stvaraju lako predvidivi izrazi iza kojih se ne krije ništa više od manirizma zadovoljavanja aktuelnih ili aktivističkih potreba trenutka.

Mjesto susreta i rasapa

Usljed poplave autofikcije, kojom se posljednjih deceniju i nešto više, kod autora različitih generacija, u svakom smislu suzio prostor mašte i pripovjedačkih tehnika kojima se nastoji stvoriti autonomna književna struktura, dakle, djela kojima se ne izlazi iz okvira pukog ispovijednog prvog lica, jako je malo onih književnih ostvarenja gdje se pažljivim kompozicionim i idejnim rješenjima zahvata u tkivo teksta donoseći pred čitaoca slojevitu, polifoničnu priču, koju je nemoguće svesti na uzgredno prepričavanje fabule. Drugim riječima, kada je u pitanju književnost Emine Smailbegović, čitalac će se susresti sa gustim tekstom, razigranom i kompleksnom sintaksom prepunom referenci, minuciozno planiranim segmentima pripovijedanja koji zahtijevaju pažnju i mnogo širi čitalački angažman. Jasno je da takva vrsta teksta današnjeg čitaoca umnogome straši i odbija od književnosti, jer se naviklo na lako svarljive priče, međutim, bez obzira na to stava sam da književnost mora zahtijevati i nešto više od onoga što jeste moda trenutka. Jer prije svega, kada se u nekoj budućnosti budemo osvrtali na produkciju ovog našeg vremena, opstaće samo oni tekstovi čiji su autori u svom jeziku i prosedeu vidjeli manje doslovičnu potrebu da se uopštava, odnosno oni tekstovi koji su dosegli pristup koji će preživjeti bez obzira na sve mijene i smutnje današnjice.

Roman "Led. Otapanje"

Prethodna dva romana ove autorice “Via appia” i “Strašna djeca Averroesova” pokazala su nam da je posrijedi spisateljica koja se ni u kom smislu ne libi duboko zakoračiti u temu kojom se bavi, a ona ovim knjigama jeste kompleksan srast kultura, melanž različitih umjetnosti, pitanje prostora Mediterana kao mjesta susreta i rasapa kultura. Iz tog mediteranskog osjećaja svijeta Smailbegović nam u svojim knjigama daje jedan dubinski povijesni presjek, iz kojeg se pak zrcali sve ono što jeste i naša savremenost, svijet koji živimo, njegove kontradikcije i neuralgične tačke. Otuda njeni junaci neprestano jesu raspolućeni u svojim životima, na izvjestan način rastrzani između kultura, između onoga što jeste pripadanje i nepripadanje. Vraćajući se u prostore istorijskog vremena, njegovom korespondencijom sa savremenošću, Emina Smailbegović nam donosi jedan zamršen prikaz preplitanja na tlu same Evrope, sva njena zastranjenja i dostignuća. Iako se na prvu može činiti da je njena proza svojevrsni bijeg od onoga što su ključna čvorišta današnjice, čitalac koji želi spoznati uzroke i posljedice istorijskih kretanja će lako vidjeti da u toj mreži vijekova leže svi oni problemi sa kojima se sada sudaramo. Treći roman Emine Smailbegović “Led. Otapanje”, ispisan u prvom licu, sa nizom pasaža koji svjedoče jednu rijetku eruditnost i zamah, nastavlja na istom mjestu gdje su stala njena ranija dva romana. Pripovjedačica ovog romana će se iznova kretati između prostora Mediterana i Balkana, između Rima i Venecije ili bosanskih gradova, nastojeći nam dati odgovore na mnoga pitanja koja jesu suštinski uzroci svijeta koji danas postoji i za koji znamo. Iz periferije ka centru, komparativnim promatranjem nekad velikih carstava i njihovih rubova, Smailbegović će nas suočavati sa obiljem referentnih tačaka kroz umjetnost, a posebno kroz muziku. Ona jeste osnov ove knjige, na njoj, posebno na operi, počiva cjelokupna struktura ovog romana. Preciznije, “Led. Otapanje” i jest roman koji u tri čina, sa epilogom, slijedi, posljednju i nedovršenu, operu “Turandot” Giacoma Puccinija.

Pored toga u nizu pasaža koji se kritički osvrću na savremenost, na njene probleme, na umjetnost i njena zastranjenja, na izvjesnu uzaludnost bavljenja njome danas, ali i na nesavladivu potrebu da se ipak u nju zakorači, Emina Smailbegović nam kroz govor svojih junaka daje neke od ključeva svog doživljaja književnosti, odnosno onoga na čemu njena misao o pisanju počiva. A što se u njenim romanima, pa i u romanu “Led. Otapanje” jasno vidi. Evo tih primjera: “Pripovijedanje kao dugo odgađana i konačno izgovorena riječ, šav je između svjesnog i nesvjesnog, između već napisanog i onog što će biti napisano, i svaki prirodno predodređen pripovjedač zna u čemu je poenta njegovog šava, pojednostavljujem si ono što sam do tridesete o pisanju razumjela, dok u kafeteriji drugog vagona čekam svoj espresso. Do Rima su još dva sata i četrdeset minuta vožnje koje valja iskoristiti za još jedan šav.” Ili: “Kada je riječ o književnosti, i on i ja čvrsto smo se držali samo jednog principa: upper-class književnost jedini je viši stalež koji valja braniti do kraja i kojem se ostaje vjeran dokle god pišeš, takvu književnost njeguješ kao što njeguješ operu, i braniš je, dakle, ne pristaješ na faustovske ugovore da bi stekao popularnost, ne pojednostavljuješ njenu režiju, dakle vlastiti stil, zato jer ti je čovjek iz palate, koji je ulaznicu dobio na poklon od svoje korporacije, po završetku opere rekao da ništa nije razumio, da mu treba pojašnjenje, da ga težina opere, to jest da ga težina tvoje rečenične konstrukcije odbija i da više nikada neće doći na tvoj spektakl, to jest uzeti tvoje djelo u ruke. Svako svojim putem, pozdravili bismo takvog gledaoca i čitaoca sretni jer ga posljednji put vidimo, dok je sve oko nas – naša akademija, naš univerzitet, naš cijeli medijski prostor – bilo beznadežno zatrovano nizinom u izrazu, siromaštvom ideja, cenzurom istine.”

Slojevito i dojmljivo

Vratimo se sad na sami početak. Sve u romanu “Led. Otapanje” počinje jednom smrću, koja pripovjedačicu i njenu prijateljicu Lauru zatiče u jednom alpskom lječilištu, gdje su otišle kako bi napravile pauzu od ubrzanog života i obaveza, sve što nakon toga slijedi, putovanje ka Rimu, pitanja odlazaka i dolazaka, putovanja kao nomadske istine mladih ljudi današnjice, predočava nam se slojevito i dojmljivo. Kroz priče o ljubavi i njenim nemogućnostima, preokupacijama i dilemama umjetnosti i njenog smisla, ali i uz brojne druge kritičke opaske prema mnogim fenomenima danas poznatim, Emina Smailbegović nas vodi kroz uzbudljivu priču koja nudi mnogo odgovora, ali postavlja još više pitanja. “Led. Otapanje” jeste stoga rijedak primjer romana u našoj recentnoj proznoj produkciji koji svojom strukturom i rješenjima prevazilazi svaki vid uopštavanja, nastojeći dati jednu univerzalnu sliku, dotaći one suštinske teme koje izviru iz susreta kultura i njihovih sukoba. Nekome se može učiniti da ovaj roman ovako prikazan ne dotiče našu stvarnost, međutim, autorica nam kroz svoje junake nudi obilje različitih puteva, pokazujući da mnogo toga od onoga što nas sada opterećava svoje uzroke ima duboko u našim kulturološkim prošlostima. Na kraju, treba istaći da je pored toga što je “Led. Otapanje” roman koji sažima brojna iskustva kulture i umjetnosti, ovo je i roman koji u svojim junacima predočava jednu generacijsku izgubljenost, nemogućnost da se uhvati početak i kraj vlastitog života u sve nemirnijem okruženju oko nas.