Čista, punokrvna opera
Iz predstave "Deca"/Nina Đurđević
“U ovoj modernoj operi pjevaju svi, djeca koja nisu ljudi i ljudi koji više nisu djeca, a žele opet postati, u pjesmi od sedamnaest dijelova u koju stane cijeli život jedne ‘dobre djevojčice’, od rođenja do majčinstva, u kojoj će svako prepoznati barem jedno drugo dijete, onu Milenu ili neku drugu Milenu, oslobođenu od ličnih projekcija idealnih slika, u kojoj će se konačno sjediniti ‘veliki’ i ‘mali’ i pogledati se u oči bez direktnog gledanja... Čista, punokrvna opera, sa libretom koji je na osnovu stihova sastavio dramaturg predstave Dimitrije Kokanov, izvlačeći najvažnije tematske odjeljke i zadržavajući hronološki tok priče o djevojčici Mileni i na taj način dramatizujući roman, a ne mijenjajući njegovu unutrašnju strukturu, ni smisao, ni ideju... Iako se u poemi Milene Marković u najvećoj mjeri osjeća realnost svakodnevice, odrastanje, zabavljanje i posrtanje, uporedo se otvara jedan portal u vječnost djeteta s kojim sve počinje i s kojim će sve završiti, i to zalazeći u paralelni, fantastični svijet životinja, jahačica divljih konja, strašne djece...”
Nesvakidašnji kazališni događaj
Tako je o predstavi “Deca” beogradskog Narodnog pozorišta, izvedenoj u natjecateljskom programu lanjskog MESS-a, pisao pozorišni kritičar Mirza Skenderagić - bio je to nedvojbeno nesvakidašnji kazališni događaj u kojem je, po tko zna koji put, velika srpska dramska spisateljica, scenaristica i pjesnikinja Milena Marković (Beograd, 1974) zabljesnula i na pozornici. Praizvedba je bila početkom oktobra 2022. godine u režiji Irene Popović, ona je skladala i muziku, muzičku dramaturgiju potpisuje Jelena Novak, libreto i dramaturgiju predstave već spomenuti Dimitrije Kokanov, koreografiju Igor Koruga. Među izvođačima su glumice, glumci, operni pjevači i pjevačice, kamerni orkestar je također na sceni, kao i dječiji hor Nade, njih nekoliko desetina sve vrijeme su pred nama, kao da i svojom brojnošću potvrđuju da je “... roman-poema Milene Marković ‘Deca’ poetički iskorak kakav se ni u takozvanim velikim književnostima ne dešava u svakoj sezoni... (citat iz obrazloženja žirija NIN-ove nagrade kojom je taj poetski-romaneskni-dramski rukopis ovjenčan te godine).
“Deca” Milene Marković odmah po objavljivanju privukla su pažnju javnosti, kritičke i čitalačke, Miljenko Jergović će zapisati: “’Deca’ su roman o djetinjstvu, o djeci koja rađaju drugu djecu, o obitelji - disfunkcionalnoj, jer tko osim popova i pedagoga zna za funkcionalnu obitelj, “Deca” su poema o osujećenom, vječno nedovršenom odrastanju, moćna, u našim jezicima neusporediva, najveća knjiga o ženskosti, o majčinstvu, kćerinstvu i sinovstvu, opasan roman o povijesti, onoj nama najvažnijoj i traumatičnoj, koja poteče s Drugim svjetskim ratom, nastavi se kroz osamdesete, to desetljeće našeg odrastanja, i pregazi nas tokom devedesetih, “Deca” su roman o autističnom, mentalno zaostalom sinu, o retardiranom sinu, o sinu debilu. Milena Marković iznad je političke korektnosti, iznad tog jada ljudskog i te bijede književnih i ideoloških antitalenata, koji bi represijom nad jezikom popravljali svijet i sakrivali sve ono s čime nisu u stanju da se nose u svijetu...”.
Zapis Miljenka Jergovića o ovom djelu Milene Marković zapravo je jedina poveznica ove dvije predstave - tiskan je u obje programske knjižice, beogradske i zagrebačke inscenacije, osim tog teksta, malo ih drugoga spaja. Jer, u slučaju beogradske predstave, kako to naglašava i Dimitrije Kokanov:”...proces dramaturškog čitanja ‘Dece’ pre svega je bio zasnovan na ideji čitanja ženskog glasa autorke, originalno postavljenog u domen autofikcije. Dramaturški alati kojima sam se služio su skraćivanje i montiranje zarad reorganizacije tekstualnih površina u nove strukture namenjene scenskom izvođenju...”. I ono najvažnije, iskaz redateljice i kompozitorice Irene Popović: “... Mileninu poeziju pevam dok čitam. To je skoro pa pravi ritual, pevano čitanje ili možda - još preciznije - ozvučavanje svih prostora o kojima piše kroz svojevrsnu glasovnu igru. To često zvuči kao dečija brojalica, ponekad kao tužbalica, a nekad iz mene izlaze i smejave pesme. Milenina poezija je za mene radost, a njen dar je toliko silovit da mi se čini da nisam dovoljno dobra da iskomponujem dovoljno savršenu muziku za njen stih... U muzici koju sam komponovala za ‘Decu’ pokušala sam da pronađem boju kolektivnog glasa, tj. Mileninog bića.
Kompleksnost Milenine poezije i njena slojevitost dala mi je prostor da taj kolektivni glas može biti i operski, i običan, da može biti i detinji i da može biti savršen u svojoj nesavršenoj boji. Glasovi u ‘Deci’ jedinstven su spoj nespojivog i čini mi se samim tim dobijamo jedan nadglas koji plovi kroz prostore i koji naprosto odbija da bude definisan i uhvaćen u zamku klasične analize... Milenina deca su slaba ljudska deca, uplakana, pokvarena, besna, teturava, drhtava, skakutava, pomamljena, potuljena i svi hoće sve. Vrištava ljudska deca. U poziciji kada komponujemo za decu vrlo često ulazimo u zamku prilagođenja muzike i zaista mislim da je to pogrešno. Kroz stihove koje sam citirala, Milena upravo piše o tome da to dete jesmo mi koji smo to isto dete zaboravili, sakrili, uvili u neke lažne norme i kodekse ponašanja. Kada pišem, odnosno komponujem o njima, postajem to isto skakutavo i vrištavo dete, oslobođeno, srećno... Sam čin stvaranja onda postaje igra i radost bez ikakve mistifikacije i teskobe i samo želim da taj stvaralački vrtlog nikada ne prestane i traje stotinu, hiljadu, milion dana i stotinu, hiljadu, milion noći...”.
Vuk će da me uhvati
To poistovjećenje sa originalnim djelom, kako o njemu govori skladateljica i redateljica iz Beograda Irena Popović, mislim da je u zagrebačkoj predstavi gotovo pa izostalo. “Decu” Milene Marković režirao je Saša Božić (Vinkovci, 1979), istaknuto ime kazališne režije, dramaturgije, koreografije i kreiranja dramskih tekstova, dramaturg je i ovdje bio Dimitrije Kokanov, no uz daleko manju vidljivost, autor glazbe bio je Nikola Krgović, kostimografkinja Marita Ćopo, a suradnica za scenski pokret Viktoria Bubalo, i sama plesačica, jedna od pet izvođačica, uz glumice Jelenu Miholjević, Barbaru Nolu, Ivanu Roščić i Natašu Dangubić, i to na Maloj sceni GDK-a Gavella u Zagrebu, u koprodukciji sa Kazališnom grupom De Facto. No zagrebački pristup “Deci” Milene Marković samo se ovlaš dotaknuo silovitosti i strasti što ovaj dramski/poetski/romaneskni rukopis nosi u sebi, predstava nimalo ne uranja u njegove virove i ponore, ne suprotstavlja im se i ne nastoji uroniti u njih da bi ih zaista kazališno istražila i proniknula u bit dramskog iskaza ove moćne poeme.
Podijeljena u dvije cjeline, kostimografski jasno razgraničene - prvo nas napadaju mačkaste tigrice, potom su to neke zakrabuljene u crne krinoline starice/vještice - a samim tim uspostavljajući i razlike između likova prvog i drugog dijela, na vremenskom planu, ali i sadržajno, zagrebačka “Deca” osciliraju između dopadljivosti i opskurnosti, teatralizirajućeg erosa i neke nevoljne pobune, otpora, prikrivenog i potisnutog bijesa koji je osnovna pogonska snaga stiha Milene Marković, a kada se to izgubi, predstava neminovno gubi na snazi i dometu. Trebalo bi, nakon predstave, vratiti se toj nesvakidašnjoj, iznenađujućoj knjizi koja nas kroz 163 stranice vodi u zagonetne predjele mašte, fantastike, ali i ne manje sluđene stvarnosti koju živimo, od silovitog portreta same pjesnikinje: “...Ja sam sa planine/tamo sam jahala divlje konje/ljudi dolaze da me vide/vidite me bednici ja sam čarobnica/mene sve zveri znaju ja sam/ratnica planinska ukrotiteljka/vukova i medveda i zmija...” te zvijeri tu su i kada autorica ne može prestati da priča: “...ne prestajem da pričam/ako prestanem da pričam/uhvatiće me medved/sešće mi na grudi/vuk će da me uhvati/za leđa će da me jede za vrat/prokljuvaće me vrane...”, sve do konačnog finala beogradske predstave, vrhunca krika i bijesa, ali i neke tamne, sveobuhvatne sjete i tuge: “...toliko se puta zemlja okrenula/toliko je naših u grobove ušlo/a mi i dalje nismo ljudi nego/neka strašna deca”. To nešto što samo velika i neponovljiva pjesnikinja može izreći poemom i stihom, zagrebačka predstava, nažalost, nije uspjela otjelotvoriti na sceni.
Mladen BIĆANIĆ
