Cijeli život u oku vlastitog objektiva

Da je ova godina baš nekakva crna i sumorna, toliko da joj nije ni bila potrebna još koja potvrda, stigla nas je vijest da je ovaj svijet napustio Val Kilmer, glumac koji je obilježio neke legendarne filmove svojim živopisnim likovima. Otišao je prerano, kao posljedica bolesti koja ga je lomila već dugo, vjerovatno i predugo.

Imao je izvanredan glumački raspon – briljirao je u komedijama, vesternima, kriminalističkim dramama, muzičkim biografskim filmovima, ali i čistim akcijama. Ipak, njegova možda najbolja izvedba kombinirala je njegove vještine pozorišnog glumca s finim pjevačkim glasom, kako bi se oživjela ikona kontrakulture šezdesetih Jim Morrison, u filmu Olivera Stonea “The Doors”.

Čisti kameleon

Slavni kritičar Roger Ebert napisao je: “Ako postoji nagrada za najneopjevanijeg glavnog glumca njegove generacije, Val Kilmer bi je trebao dobiti. U tako različitim filmovima kao što su ‘Real Genius’, ‘Top Gun’, ‘Top Secret!’, pokazao je niz likova tako uvjerljivih da većina ljudi vjerovatno, čak ni sada, ne shvaća da su gledali istog glumca”.

Da, bio je čisti kameleon. Ali, bio je, ako ćete povjerovati, čak i više od toga. Mnogima je ispod radara promakao dokumentarac “Val”, koji je izašao prije četiri godine, a koji donosi posebnu prizmu glumčevog života. Naime, Kilmer se u tuđim filmovima pojavljivao četiri decenije, ali kako otkriva pomenuti dokumentarac, sebe je snimao još duže.

Video je počeo snimati kao klinac na očevom kalifornijskom ranču, radeći 16-milimetarske rimejke i parodije njegovih omiljenih filmova sa svojim pokojnim bratom Wesleyjem. Kilmer je tako kao dječarac proživio svoja brojna alternativna iskustva igrajući Doca Hollidaya, Batmana, Jima Morrisona i Icemana. Dokumentovao je blistave početke svog braka s Joanne Whalley, ali i njegovo dugotrajno raspadanje. Zabilježio je i svoju dijagnozu raka grla iz 2017. i naknadne tretmane koji su ga učinili gotovo nesposobnim govoriti. Potpuno nezamislivo.

Kada je shvatio da tu ima brdo materijala, a da zbog bolesti njegova karijera više ne ide nigdje, Kilmer je udružio snage s rediteljima i montažerima Leom Scottom i Tingom Pooom kako bi pregledali hiljade sati materijala koje je Kilmer za života snimio.

Rezultat je bilo nešto jedinstveno i fascinantno: pogled na glumčevu nadaleko poznatu, povremeno burnu karijeru i lični život, viđen gotovo u potpunosti njegovim očima. “Val”, koji je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, istinski je iznenađujući i čudan film koji se koleba između emocionalnih krajnosti gotovo iz minute u minutu. Gledamo zrnatu, šašavu snimku Vala i Wesleya kao nestašnih klinaca prije nego što saznamo (putem glasa Kilmerova sina Jacka) da se glumčev brat utopio u hidromasažnoj kadi njihove porodice nakon epileptičnog napadaja.

Iza kamere/

Čujemo Kilmera kako se kratko osvrće na uporne glasine da je s njim bilo teško raditi na raznim filmskim setovima dok smo gledali njegove snimke na tim istim setovima. Nevjerovatan snimak je njegovog pokušaja da se zajebava s Marlonom Brandom, njegovim životnim herojem, dok ovaj izgleda potpuno nezainteresirano.

Vidimo ga kako kreće na Juilliard kao sirovo talentirani 17-godišnjak koji vrlo brzo shvaća da očajnički želi da ga shvate ozbiljno. Tu su, naravno, snimci sa snimanja legendarnog “Top Guna”, parodije “Top Secrets!”, ali i “Batmana”, zbog kojeg su ga strpali u odijelo u kojem nije mogao iskazati nikakvu emociju, a na trenutke ni disati.

Iz filma shvaćamo i da je volio svoje fanove – nikada mu nije bilo mrsko letjeti na njihova okupljanja i projekcije vlastitih filmova. Svima maše i daje autograme, a kroz naraciju saznajemo da ga je u stvari strah da će na tim mjestima prevladati stid, nešto s čime se borio kroz djetinjstvo.

Slaviti život

Kilmer svoj život prepričava na način koji vas na trenutke zbuni jer čovjek govori o svom životu kroz vlastite snimke samog sebe. Nema tu drugih ljudi, niti drugačijeg pogleda na sva ta dešavanja. Samo Val i njegova istinska verzija samog sebe.

Koliko je taj biopic uspio ili ne, ocijenili su brojni kritičari, mada je svima odreda bilo teško usporediti to djelo sa bilo kojim drugim zbog same specifičnosti materijala i autorskog pristupa. Najlakše ga je nazvati eksperimentalnim ako je potrebno davati imena.

Ono što fascinira, s druge strane, jeste činjenica da je jedan glumac kojeg su mnogi smatrali prosječnim i prolaznim kao što su to i holivudski hitovi u kojima je igrao, bio toliko posvećen bilježenju trenutaka iz vlastitog života. Kilmer je bio tako specifična osoba da je, uprkos činjenici da je glumac i kameleon u ljudskom obliku, uporno želio publici predstaviti pravog sebe.

Sreća je ogromna da imamo jedno ovakvo djelo koje nam daje uvid u stvarnu ličnost čovjeka koji naposljetku nije bio fizički sposoban da kaže bilo šta o sebi, a ni o drugima. Tužno je sve to, naravno, ali na nama koji ostajemo, leži obaveza da slavimo živote onih koji više nisu sa nama.