Burdžović: Još jedino jezik nismo upropastili do kraja
Nedavno je objavljena Vaša knjiga “El Fatiha za legitimni vojni cilj” koja tematizira sudbinu mostarskog Starog mosta i onoga što je on preživio i njegove sadašnjice. Šta Vam je bilo inicijalno da realizirate danas jednu ovakvu knjigu?
- Tri puta sam bio u Mostaru, koliki je to utisak ostavilo na mene, govori činjenica da sam cijelu jednu knjigu posvetio tom gradu i Starom mostu. Moglo bi se reći da je to nesvakidašnje da jedan pisac posveti cijelu knjigu jednom gradu ako nije iz tog grada i iz te države, gdje se taj grad nalazi. Ali ja sam bio fasciniran cijelim Mostarom i Neretvom i tako je nastala ta knjiga. Svaki put kada sam dolazio u Mostar, zapisao bih nešto što sam vidio i što sam čuo, a poprilično sam dobro upoznat i sa istorijom Mostara, čitao sam mnogo literature o tome.
Svaki kamen ima svoju priču
Uporedo sa bosanskim izdanjem ove knjige, izašlo je i crnogorsko izdanje, a knjiga će tokom tekuće godine imati cijeli niz promocija i biće u jednom širokom planu predstavljena kako publici u regionu, tako i publici u Njemačkoj. Mostar sam doživio kao grad u kojem svaki kamen, svaka zgrada i svaka ulica ima svoju priču, tako da je u tom smislu taj grad jedinstven na Balkanu.
Šta Vam je u književnom i jezičkom smislu bilo važno da obuhvatite ovom knjigom, pored te istorijske strane priče, i kakva je knjiga u smislu izraza? Čime ste se vodili u tom smislu?
- Knjiga bi se mogla okarakterisati i kao jedan mini poetski roman u slikama. Sve te toponime, mostarske i hercegovačke, koje sam vidio, bukvalno sam preslikao u poeziji. Knjiga je na pola puta između moderne i postmoderne književnosti, što su mnogi već sada i primijetili. Ali sam izraz je poprilično efektan, mislim da je u duhu sadašnjeg vremena i situacije u kojoj se Mostar i cijela Bosna i Hercegovina nalaze. Meni je to izašlo iz ruke kao da pišem o svom rodnom gradu iako sam, kako sam već rekao, u Mostaru bio svega tri puta.
Zanimljiv je i sam naslov knjige u kontekstu vremena u kojem živimo, vremena kada traju neki strašni ratovi, u ovom trenutku mnogi su objekti od kulturnog značaja u ratovima ugroženi?
- Sam naslov je iniciran izjavom koju je dala bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Znate da je ona u toj izjavi proglasila Stari most legitimnim vojnim ciljem. To se desi kad političari hoće previše da pametuju. Ja sam mišljenja, a vjerujem i većina ljudi, da postoje neke stvari, objekti, u cijelom svijetu koje vi jednostavno ne možete granatirati. Ne može se gađati Eiffelova kula, ne može se gađati Cetinjski manastir... Stari most ne može biti legitimni vojni cilj, makar to i sa najviših državnih instanci bilo proglašeno. To nije ljudski, to nije civilizacijski. Molitva El-Fatiha je i za Stari most, i za Mostar, ali i za tu nesretnu ženu koja je to izjavila, i vjerovatno će u istoriji samo po tome i ostati upamćena.
Dugi niz godina živite u Njemačkoj. Vaša književnost je koncentrisana oko dvije teme, dobrovoljne emigracije i pitanja zavičajnosti. Kako vidite svoj život i ulogu između te dvije kulture i dva jezika, prisutni ste u Njemačkoj, ali se neprestano referišete na ovaj naš prostor, poglavito na Crnu Goru i Bijelo Polje iz kojeg potičete?
- Od 1999. godine živim u Njemačkoj. Moj opus je poprilično obiman, objavio sam do sada 38 knjiga. Zanimljivo je da 21 godinu nisam dolazio na Balkan, ali sam itekako angažmanom u književnosti bio prisutan. Tematski sam vezan za Balkan, pišem na maternjem jeziku, mogu živjeti ne znam koliko godina vani, ali jednostavno taj jezik mi nije dao da odem sa Balkana svojim književnim radom. Bio sam se zakleo da se nikada neću vratiti, ali za svoju knjigu “Rifat” dobio sam književnu nagradu “Risto Ratković” i moglo bi se reći da me je književnost vratila kući.
Prekršeno obećanje
Od tada sam redovan gost na festivalima i književnim događajima, tako da sam to obećanje prekršio, a možda sam i ranije trebao doći. U narednim godinama pokušaću na neki način da nadoknadim to što sam propustio.
U tom smislu možemo reći da je jezik jedini stvarni zavičaj za jednog autora?
- Još jedino jezik nismo upropastili do kraja. Jezik je, mogu reći, štitna žlijezda nas sa Balkana, i ne da nam da se razrodimo do kraja. Iako smo polarizovali i podijelili sve što smo mogli, jezik je i dalje živ. To je jedan jezik, a možete ga vi zvati kako god hoćete, on ostaje isti i jedan.
Dosta Vaše književnosti se referiše na pitanja Evrope i njenog odnosa prema našim krajevima. Prema Vašem iskustvu, kako se percipira naša književnost u Njemačkoj?
- Naša književnost je marginalizovana, mogu slobodno reći sporadična. Nema neke jasne državne strategije naših zemalja koja bi radila na tome, sve je prepušteno ličnim inicijativama. Nema ulaganja, kao da nema svijesti da je jedino ono što se zapiše, ono što o nama ostaje.
