“Bolesna, okamenjena i slijepa srca”: Knjiga o mnogostranim licima i sjenama zla

U opsežnom i tematski raznovrsnom bibliografskom opusu eminentnog bošnjačkog i muslimanskog publiciste, intelektualca, erudite i polihistora Mustafe Spahića, nanizalo se trideset i osam knjiga, originalnih autorskih djela, koje ovaj nekonvencionalni učenjak u kontinuitetu objavljuje od 1990. godine do danas. Iako u ovom respektabilnom opusu knjiga dominiraju djela iz oblasti različitih islamskih disciplina, obredoslovlja, etike i povijesti islama, Spahićevo zapaženo i kompetentno bavljenje povijesnim, društvenim i političkim temama zabilježeno je u knjigama: “Da, mi smo muslimani” I (1994), “Da, mi smo muslimani” II, (1995), “Zemlja bez rodnog lista” (2001), “Istina ili laži svijeta” (2006), “Svijet i fudbal” (2010), “Tamo gdje prestaje riječ počinje zlo” (2012), “Ideali i stvarnost” (2012), “Etika i politika” (2016), “Robije Alije Izetbegovića”.

Mit, magija i lažna bogatstva

Sadržajni i metodološki okvir u kojem Spahić više od četiri decenije angažirano piše o islamu i društveno-političkim i etičkim temama, temelji se na autorovom studioznom, holističkom komparativnom pristupu konstitutivnim izvorima islama (Kur’anu i Sunnetu) s jedne, i temeljitom kritičkom i analitičkom uvidu u složena povijesna i društvena kretanja, promjene, devijacije i izazove koji se prelamaju u i preko čovjeka, ljudskog roda i njegove egzistencije, s druge strane.

Mustafa Spahić u svojim djelima apostrofira komplementarnost slijeđenja Božijih objava i neophodnost poznavanja i primjene nauke, ujedinjuje u neraskidivu povezanost metafizička učenja i ovosvjetska znanja, poznavanje i primjenu zakona i općeprihvaćenih civilizacijskih normi ponašanja. Otuda Spahićevo prepoznatljivo interesovanje i naučno opredjeljenje za neiscrpna i uvijek nova tumačenja značenja Kur’ana i hadisa, insistiranje da se povijest kao učiteljica života ne dogmatizira i apsolutizira, nego objektivno, nepristrasno i naučno predstavlja, istrajavanje da se logičkim i faktičkim dokazima stane ukraj praznovjerju, mitovima i ideologijama svih predznaka.

U intelektualnom horizontu Mustafe Spahića jedno na drugo se naslanjaju i oslanjaju, dodiruju i stapaju empirijsko znanje koje otkriva ono što ne znamo ili tek trebamo saznati i naučiti i reflektirana spoznaja o onome što smo metafizičikim putem duhovno usvojili i naslijedili, ali smo usljed zaborava transcendentnog potisnuli iz svoje svijesti, srca i duše.

Knjiga “Bolesna, okamenjena i slijepa srca” podijeljena je u dva poglavlja. U prvom poglavlju Podle i pogubne zamke za ljudsku misao i govor u osamnaest zasebnih tematskih jedinica teorijski, deskriptivno, lingvističkom i historijskom analizom, kritički su obrađeni svjetonazori koji se temelje na paganstvu, magiji, mitu, tradicionalizmu, ideologiji. Autor na pregledan i koherentan način pokazuje do koje mjere različiti mitološko -magijsko-paganski elementi i obilježja prate i zaposjedaju čovjeka od postanka svijeta do modernih vremena. Na pojedinačnom planu mit i magija zarobljavaju i rastakaju ljudski um, srce i duše pretvarajući ih u žrtve pagansko-mušričke svijesti, u epigone, tradicionaliste. Poričući Allahov zakon -Sunnetulah prema kome Allahova volja - kada, odredba - kader, moć i takdir - mjera određuju i upravljaju procesima i zakonima u prirodi, mit i magija proizvode opredmećena, lažna bogatstva, a uporedo s njima formiraju i pervertiranu i izobličenu svijest kod ljudi. Kada pojedinci pristanu da budu žrtvama mitske, magijske, tabuizirane i fetišizirane slike svijeta, oni se svjesno prepuštaju u zagrljaj nepodnošljivih formi života kao što su idolatrija, epigonstvo i tradicionalizam. Kada se magijsko-mitološka slika svijeta sa pojedinačnog plana jedanput institucionalizira i formalizira kao društveni sistem u nekom društvu, neminovne su manifestacije najdestruktivnijih ideologija poput nacizma i fašizma.

Povijesni proces obogotvorenja nacije Spahić prepoznaje kao neiskorjenjivi recidiv drevnih paganskih vjerovanja i mitološke svijesti:

“S obzirom da počiva na animatizmu u simbolici pa i u retorici nacije kao i kod rase pojavljuju se mitološko-magijsko-paganski elementi i obilježja. Konkretno, u vremenu i prostoru nacija kreće od nacionalne države u kojoj se himna ne pjeva ni u ime Boga i kralja, niti se zakletve i presude izriču u ime njih, već isključivo u ime nacije -neizdiferenciranog kolektivnog entiteta, a završava u državi-naciji, u kojoj i vlast, i religija, i crkva, i kultura, i jezik postaju instrument države-nacije, kao najvećeg obogotvorenja.

Već puna dva stoljeća nacija je u svijetu, posebno u Evropi, najviši mit, ideal i vrijednost. U ime nacije, interesa, dominacije i eksploatacije vođeni su svi kolonijalni, ragionalni i oba svjetska rata. Sve je u Evropi determinirano nacionalnim atributima. Nacionalna svijest, naionalni ideali, nacionalna kultura, nacionalni mentalitet, nacionalni karakter, nacionalna himna, nacionalna zastava, naconalni grb, nacionalni jezik, nacionalna akademija, nacionalna udruženja, nacionalni tim, nacionalna država, nacionalno bogatstvo, nacionalna privreda i ekonomija, nacionalno tržište, nacionalni strateški interesi, nacionalna sigurnost i nacionalni duh.”

U drugom poglavlju, koje nosi naslov po istoimenoj knjizi, Spahić je izdvojio, sistematizirao i teorijsko-kritičkom metodom predstavio etimologiju i značenje ključnih kur’anskih pojmova, sintagmi i eponima koje govore o različitim grijesima i nastranostima, a koje prvenstveno izviru iz bolesnih, okamenjenih srca, poremećnih, zalutalih i zabludjelih umova kao i iz nehajne, zaboravne i zaprljane duše. U pedeset i dva teksta ujednačene dužine, formata kolumne, Spahić je definirao, razložio i pojedinačno opisao duhovne bolesti, poroke i zastranjenja poput mržnje, ogovaranja, spletke, smutnje, laži, potvore, pakosti, krađe, lijenosti, kukavičluka, lažnog svjedočenja, lažne zakletve, proricanja sudbine, veleizdaje, propagande i dr.

Na primjeru brojnih duhovnih bolesti, Spahić dokazuje da, kao što mit i magija paganskim nakaradnim vjerovanjima i kultovima razara moralne kodove čovječanstva, tako prokleti šejtan došaptavanjima i propagandnim tehnikama iznutra razara karakter, temperament, narav i mentalitet ljudi. Iako šejtanovog djelovanja nisu pošteđeni ni porodica, ni šire društvene grupe, pa čak ni cijeli narodi, da bi se shvatio korijen i fenomen zla, a ne samo njegove mnogobrojne i pojedinačne manifestacije, zlo je potrebno degeneralizirati, etički i logički razumijevati u širim dimenzijama i kategorijama.

Zlo nikada nije općenito i razine zla ne mogu biti svrstana u istu moralnu kategoriju: “Zlo u ljudima i zlo prema ljudima može biti zla namjera, zla misao, zla ideja, zla podla i podmukla riječ, zao odnos, postupak praksa, ponašanje i zlo djelo. Mnoga zla ljudi čine nesvjesno, nesabrano, nepromišljeno, ishitreno, brzopleto, u neznanju i nerazmišljanju o posljedicama koje nestaju.” Nemoguće je načelno ispravno imenovati i na vrijeme prepoznati suštinsku narav savremenog barbarstva i nasilja ukoliko se hermeneutički ne razjasne kur’anski pojmovi nositelja, protagonista i egzekutora arhetipskog zla. A to su u prvom redu fasici - ustrajni i razvratni griješnici, musrifi - rasipnici i rastrošnici, zalimi -zlostavljači i tirani, muraije - simualnti i licemjeri, muftiri - klevetnici i potvaratelji, kazibi -neporavljivi lašci i i propagandisti, mufsidi - smutljivci. Svakome od njih Spahić iscrtava kuransko-hadiski profil i za svakoga od njih pruža precizan psihološki i socijalni opis. Grijesi, nemoral i izopačensot koji ostaju iza pobrojanih personifikacija zla ostali su neizbrisivo zabilježeni u kazivanjima Božijih objava, filozofskim i književnim djelima, ali u brojnim povijesnim događajima, ratnim razaranjima i kataklizmama.

Imenovati odgovorne za zlo

Biti svjestan nezapamćene moralne krize i nihilizma koji nas preplavljuje znači moći čuti jezivo upozorenje znanstvenika Stephena Hawkinga da živimo u najopasnijem vremenu u povijesti razvoja čovječanstva i ne umanjivati ozbiljnost riječi generalnog sekretara UN-a Antónia Guterresa koji predviđa planetarni hod prema tačci bez povratka. U knjizi “Bolesna, okamenjena i slijepa srca” čitalac se susreće sa nezastarivim pitanjima budućnosti poremećenog svijeta (A. Maalouf), sudbine postnormalnih vremena (Z. Sardar) scenarija čovjeka odvojenog od Boga koji se igra Boga (Ahmed Paul Keeler).

Zajednički sadržilac svih pitanja sadržan je u prepoznavanju i imenovanju adrese odgovornosti za zla u svijetu. Budući da su ideologije ljudski izumi i da neprestano proizvode lažna božanstva i idole, čovjek vlastitu odgovornost za zlo ne može više potiskivati i skrivati iza raširene kulture determinizma. Ako ljudi ne mogu kontrolirati biološke i društvene sile, ako je cijeli svijet bespomoćni zatočenik moćnih grupacija, tajnih međunarodnih organizacija, njihovih tajnih službi i neuhvatljivih stručnjaka, onda pojedinci nisu krivi za zlo u svijetu i ne mogu preuzeti moralnu odgovornost za svoja djela.

U prihvaćenoj kulturi determinizma čovječanstvo se zlu, kada mu se ne divi i dodvorava, u najboljem slučaju nijemo predaje. Govoreći argumentima francuskog filozofa Pascala Brucknera, izbjegavanje adresiranja odgovornosti za počinjena zla u svijetu zaogrnuto je plaštom infantilizma i viktimizacije. Infantilizam je psihološki poremaćaj koji se sastoji u tome da pojedinci ili čitave nacije žele činiti sve što im se svidi, a da pri tome ne odgovaraju za posljedice svoga djelovanja. Ne žele se ničega odreći, a ne žele snositi posljedice takvog neodricanja. Nesposobni su preuzeti ikakvu dužnost i obavezu. Viktmizacija je mentalna odlika onih koji su nesposobni za krivnju, sebe uvijek i unaprijed oslobađaju svake krivice. Za njihove neuspjehe i nesreće uvijek su krivi drugi.

Prema autoru knjige “Bolesna, okamenjena i slijepa srca” čovjek je prva i nezaobilazna adresa moralne odgovornosti. Čovjek, kao slobodno biće sposobno je da bira između dobra i zla. Uvijek je odgovoran za ono što čini, kao i za ono što ne čini. U drugom slučaju, njegova odgovornost je čak i veća. Citirajući Imama Gazalija, Spahić nas podsjeća na abecedu morala. Sve moralne vrijednosti svode se na dva fundamentalna plana: činjenje dobrih djela i izbjegavanje zlih i loših djela. On stavlja prioritet na izbjegavanje zla i nečinjenje grijeha. “Nikada”, kaže Gazali, “svi ljudi ne mogu činiti dobro djelo, ali sustezati se od zla i ne činiti grijeh može svako.”

Spahić insistira na uzimanju pouke iz skupo plaćenih lekcija prošlosti. Poslanici i vjerovjesnici su doživljavali verbalni linč i progon od nemoralne svjetine. Zbog razvratnika su opustošene i nestale velike civilizacije. Odgovor sveprisutnom zlu ne može ponuditi ni utopijski socijalizam, koji obećava iluzornu budućnost, ni kapitalizam u čistom obliku, koji zaboravlja prošlost i ždere budućnost, ali ni religija, koja uzdiže transcendentna dobra i carstvo na nebesima, potpuno zaboravljajući i relativizirajući imanentna dobra i blagodati na zemlji.

Tragajući za odgovorima mogućeg suprotstavljanja zlu, Spahić je u knjizi teorijski razradio i čitaocima ponudio spasonosnu, ali realnu i sprovodivu formulu: vjera u srcu, tevhid u uvjerenju, dobro djelo u praksi, politika u institucijama i društvu.

“Objava dođe kao moralna centrala, a ruh (duša) svakog čovjeka kao lični telefonski broj koji se priključuje na tu centralu. Zato je savjest unutrašnji moralni glas svakog čovjeka, od Boga u njega, preko meleka, usađen, koji ne može ni izbrisati niti vezu sa savjesti sa Stvoriteljem prekinuti.” (...)

“Stara izreka i mudrost je da ukoliko se ljudi ne bave politikom (sijasom), politika se kroz surovu i beskrupuloznu vlast najnemilosrdnije bavi njima. (...) Svakom despotu, tiraninu, autokrati i faraonu ideal je da građanima i narodu ogadi, omrzne i učini odvratnim i nezamislivim politiku i politički rad i život. Njima je cilj svih ciljeva potpuno građane odvojiti od politike, tako da oni samo za sebe osiguraju potpunu vlast koja se ne nadzire, ne ograničava, ne pronevjerava, ne dijeli na zakonodavnu, sudsku i izvršnu i ne podliježe sudu javnosti i javnog mnijenja i kontroli od svih subjekata u okviru ustavno pravnog i društveno-političkog života. Takva samovoljna i samojednoglava vlast, bez straha od Boga i stida i srama od ljudi, ponaša se kao otrgnuta kometa i planeta u svemiru i kao takva donosi telefuk na zemlji i nasilje nad ljudima.”