Bijele knjige Metina Arditija
Metin Arditi
Turčin Metin Arditi (1945) je sa sedam godina iz domovine doveden u internat u Švicarsku, i tamo ostao. Lokalno državljanstvo je stekao 1968. Završio je fiziku na Federalnoj politehničkoj školi i treći stupanj iz atomskog inženjerstva. Studij je nastavio na Sveučilištu Stanford u Americi. Naslov njegovog doktorata je Otpornost omotača goriva unutar nuklearnog reaktora.
Njegov prvi posao je bio konsultant kod čuvenog McKinseya. Kad je počeo raditi na tržištu nekretnina do izražaja je došao njegov azijatski karakter: “Čast je od vitalnog značaja. U pregovorima je bolje da vas se ne sjećaju po tome što ste nekom slomili kičmu. Na Zapadu ljudi to ne razumiju najbolje.”
Među 300 najbogatijih Švicaraca
Živi u Genèvei, gdje je naročito angažiran u kulturnom i umjetničkom životu. Desetak godina je bio predsjednik Orkestra romandske Švicarske (obuhvata kantone u kojima se govori francuski: Genève, Jura, Neuchâtel, Vaud, Friburg i Valais). Član je Strateškog vijeća Federalne politehničke škole u Lausannei, gdje je predavao fiziku, gospodarstvo i management, i kasnije pisanje romana, kao gostujući profesor.
U profesionalnom smislu živi u nekoliko raskošnih svjetova: kronološki prvi su nekretnine, a drugi su knjige. Potomak Nobelovca Eliasa Canettija, prvu je napisao sa 13 godina, majci dar za Božić. Slijede muzika i borba za mir. Od 2004. objavljuje jednu knjigu godišnje, njegov “Il turquetto” je 2011. izazvao senzaciju: prodat je u više primjeraka nego sva ostala književna izdanja te godine. Objavljuje kod istovremeno pet velikih izdavačkih kuća: za romane je Grasset, a kod Plona, u ediciji od 150 Zaljubljenih rječnika, Metin Arditi je autor tri: o Istanbulu, o francuskom duhu i o Švicarskoj. Izdavač navodi da je od trenutka, kad je autor dobio ponudu napisati “Zaljubljeni rječnik Istanbula”, do izlaska knjige iz štampe u januaru 2022, proteklo godinu dana. Ovaj Rječnik ima 506 stranica.
“Pišem u svim raspoloživim prostorima”, kaže Arditi, kojem je europski TV kanal Arte nedavno objavio adaptaciju jednog od njegovih romana, “Juliette u svom kupatilu”, sa Marisom Berenson. Spada među 300 najbogatijih Švicaraca: njegovo je bogatstvo procijenjeno na približno 900 milijuna eura. Njegove knjige su često na popisu kandidata za nagradu Goncourt, ali mu nije dodijeljena: praksa je pokazala da nagrađeni autori od prihoda najčešće kupe stan ili kuću: “Arditiju to nije potrebno”, kažu članovi žirija. A Arditi reaguje: “Prihvatio sam to. Normalno je da nagrada pripadne mlađem autoru. Sa mojim poslovima u nekretninama, to bi bilo nepristojno.” Bez obzira, dobio je mnoštvo književnih nagrada i član je nekoliko književnih žirija.
Krajem osamdesetih utemeljio je Fundaciju Arditi, koja dodjeljuje petnaestak godišnjih nagrada diplomiranim studentima Sveučilišta u Genèvei i Federalne politehničke škole u Lausannei. Fundacija je kupila i poklonila Sveučilištu Genève Kino Manhattan, avant-gardnu salu, svrstanu u povjesne spomenike, u međuvremenu nazvanu Auditorium Arditi. 2009. je utemeljio i postao predsjednik Fundacije Instrumenti mira koja favorizira muzičko obrazovanje djece iz Palestine i Izraela. U svemu čime se bavi, briga i preokupacija Metina Arditija je dijalog među narodima, a prevashodno između Palestinaca i Izraela.
Od 2014. predsjedava Fundacijom Arditi za međukulturni dijalog, koja za studente arapskih i židovskih korijena organizira natječaje u pisanju. Učesnici imaju zadatak napisati fiktivnu priču u kojoj se stavljaju u poziciju onog drugog. Do sada je dostavljeno preko hiljadu tekstova i dodijeljeno 30 nagrada. Sličan natječaj je organiziran na armenskim i turskim sveučilištima.
Od 2016. Arditi predsjedava i Fundacijom Pol Autizam, koja je aktivna na polju istraživanja, ranog dijagnosticiranja i liječenja, i neophodnog osposobljavanja kod ovog stanja. U zadnjem dijelu njegove knjige “Rachel i njeni” (2020) Metin Arditi je predstavio adolescenta čije ponašanje daje naslutiti da ima ovaj poremećaj. Sličan je lik opisan i u knjizi “Dijete koje je mjerilo svijet” (2016). Autizam je u središtu njegovog zanimanja jer ga podsjeća na osjećaj usamljenosti u vrijeme školovanja u internatu pored Lausanne, gdje su ga roditelji smjestili kad mu je bilo sedam godina. Raspuste ni godišnje odmore nisu provodili sa sinom.
U njegovoj beskrajno dirljivoj knjizi “Ti ćeš biti moj otac” (2022), radnja se dešava za vrijeme olovnih godina u Italiji, kada sin ubijenog traga i ‘pronalazi’ oca u ubojici vlastitog roditelja. Istaknuti moto na početku knjige glasi: “Ne može se svugdje sa sobom nositi leš vlastitog oca.” Svog je ostao zauvijek željan.
Arditi je veleposlanik dobre volje UNESCO, a od 2017. i specijalni izaslanik i počasni ambasador.
Metin Arditi predsjedava žirijem Prix Constantinople, kojom se nagrađuju autori i autorice koji svojim djelom približavaju svjetove i uspostavljaju mostove između civilizacija Istoka i Zapada. Prva edicija je za cjelokupno djelo krunisala angažman Elieja Barnavija (1946, Bukurešt), profesora emeritusa povijesti suvremenog Zapada na Sveučilištu Tel Aviv i osnivača Muzeja Europe u Bruxellesu. Barnavi je novembra 2014. zajedno sa 660 javnih ličnosti Izraela, potpisnik apela, u kojim se pozivaju europski parlamentarci da neizostavno i bez odlaganja priznaju Palestinsku državu. Drugi istovremeno nagrađeni je Elias Wadih Sanbar (1947, Haifa), profesor međunarodnog prava na Sorbonnei, povjesničar i esejista. Član je Komiteta za pokroviteljstvo Russell Tribunal on Palestine, čiji je rad počeo 2009. Elias Sanbar je veleposlanik Palestine u UNESCO-u. U ediciji Zaljubljenih rječnika 2010. je objavljen njegov o Palestini.
6. maja 2024. Prix Constantinople je dodijeljena Salmanu Rushdieju, za knjigu “Nož”. Autor je avgusta 2022. bio žrtva napadača s nožem, a u knjizi je predstavio kako je preživio dramu u kojoj je izgubio oko i bio životno ugrožen, i vratio se književnosti i pisanju. Nagrada Constantinople 2024 je dodijeljena u počast slobode misli i riječi.
Arditijeva knjiga “Kopile iz Nazareta” (2023) odmah po izlasku je bila u samom vrhu prodaje u knjižarama, a reinterpretira život Isusa Krista. Pisac prenosi: “Isus na križu je bit kršćanstva. On je na križu čovjek, kao svi mi. U tom trenutku poruka postaje univerzalna. Suočen sa križem, Juda shvati da će nova religija osvojiti cijeli svijet, jer je otvorena svima. Uključujući nezakonite i bogalje. I svakoga od nas će privući, jer je naša potreba za utjehom beskrajna.” U knjizi je Juda od četvorice evanđelista tražio da malo uljepšaju stvarnost: “Sve je krenulo od Orijenta, gdje se sve uljepšava – to je dio tradicije. Juda je shvatio univerzalni domet Isusove žrtve, čovjeka na križu kojeg su svi napustili.” Pisac se pozvao na citat velikog izraleskog pisca Aharona Appelfelda: “Rana uvijek bolje čuje od uha.”
Marta 2024. izašla je zadnja u nizu Arditijevih knjiga, “Francuskinjin otok”. Iznenađujuća storija se dešava pedesetih na zaboravljenom grčkom otoku Saint Spyridon, gdje je pravoslavni manastir prihvatio mnoge djevojčice iz siromašnih familija, doslovno da ne bi umirale od gladi. Časne sestre žive u strogoj disciplini vjere i potpunom otuđenju od ostatka svijeta. Desilo se nekoliko neobjašnjivih smrti - riječ je o policijskom romanu – i slučaj pokaže da su stanovnici otoka okrivili dvije strankinje, jedva punoljetnu “zavodnicu Penelopu i njenu majku Francuskinju, perverznu fotografkinju Odile”. Škandal je uznemirio cijelu Grčku i stigao i na francuske naslovnice, jer su fotografije časne iz manastira prikazane na izložbi Apokalipsa u Parisu, koja je imala veliki uspjeh.
Realnost je drugačija: manastir je decenijama funkcionirao na principu samoranjavanja časnih i besmislenog žrtvovanja, a ubojica je lokalni policajac. Crkva je manastir zatvorila, metropolit ga desakralizirao, a igumaniju doživotno strpao u zatvor. Pokazalo se da su časne kažnjene jer su otkrile da više vole vlastito postojanje od sakaćenja i samoozljeđivanja. Predstavnik stanovnikā otoka je prozvao lokalnog popa i ponudio mu lekciju zdravog razuma: “Časne su se fotografirale, što nije dozvoljeno. Ali taj je grijeh taštine bitno manji od onoga na kojeg su u manastiru bile prisiljene cijelog života, samoranjavanje i darivanje vlastite krvi Isusu. Apsurdno je da je manastir zatvoren zbog toliko manjeg grijeha od prethodnog. Treba ga ponovno otvoriti.” Moto ove prekrasne knjige je “Tijelo je jedno od imenā duše”.
“Da kažem istinu, kad pisac objavi knjigu, očekuje da ga čitatelj primi u zagrljaj. Očekuje ljubav koju nije imao, i uvažavanje koje mu je nedostajalo, traži lijek za djetinjstvo u samoći, provedeno u internatu.” Kao u knjizi “Daleko od ruku” oca Turčina i majke Španjolke, kao da traži kako praznine duše popuniti radom i uspjehom - ako ga ima -odgojen u izmiješanoj sredini protestantskog internata, uz guvernantu katolkinju, koja ga je redovito vodila na misu i učila deklamovati Očenaše. Arditi se oženio pravoslavnom Grkinjom i nastanio u Genèvei. Odlučni ljevičar, osjetio se Židov tek kad se počeo boriti za dostojanstvo Palestinaca.
U posljednje vrijeme je preokupiran “Bijelom knjigom za Bliski Istok”. “Moj je doprinos utoliko da se na raspolaganje stave sredstva, da se okupe najbolji, najadekvatniji ljudi i omoguće im se uvjeti za razmišljanje, a njihov proizvod dostavi u prave ruke. Šta god da bude, nema mjesta za bilo kakvo priznanje meni.” Mecena, za njega je ovaj poduhvat autentični angažman za međukulturni dijalog, jer “se sjeća Istanbula, gdje je rastao u sjecištu pet jezika, internata na obalama Lemanskog jezera, i drugara iz cijelog svijeta. Ali kao Židov se osjeća pozvanim reagirati”.
Listu Le Temps je prenio da je tu odgovornost osjetio one večeri 2009. kad je prelazio check point Qalandia, između Jerusalima i Ramale. Tuga i sram koje je osjetio spram materijalnog nasilja izraleske okupacijske vojske, bijede ljudi zatvorenih u kilometre zidova sa bodljikavom žicom, naveli su ga da razmisli kako da u okvirima svojih kapaciteta popravi situaciju i zatečeno stanje. Tako je utemeljio Instrumente za mir: iako vrlo lijepa ideja – pokazalo se da je to nedovoljno. “Muzika sve oboji u ružičasto. Da bi se čovjek uhvatio u koštac sa problemom, treba angažirati i riječ.” Tako od 2014. njegova Fundacija poziva mlade Arape i Židove da se stave u kožu onog drugog i to napišu. “I to je jako lijepo, ali je perimetar akcije sužen, a problem jako dubok.”
Istinski šok je doživio u novembru 2022. nakon rezultata izraelskih parlamentarnih izbora: “Ta je zemlja uspostavila rasističku, supremacističku i korumpiranu vladu.” Tada je došao na ideju da u Genèvei okupi najkvalificiranije umove, ‘zatvori’ ih na neko vrijeme u hotel, da pripreme konstitutivni tekst, sa izvodljivim, pragmatičnim, trajnim i pravednim rješenjem za demokratski suživot Izraelaca i Palestinaca. Masakr kojeg je Hamas izveo u oktobru 2023. i podli rat kojeg vodi Tsahal, ubija desetine hiljada nevinih ljudi, samo je pojačao hitnost da se uspije. A nada, da ih neko čuje, sve je manja. “Naravno da sam svjestan mojih osobnih ograničenja. Ali imao sam puno sreće u životu, i poslovi su mi išli na ruku. Moja apsolutno sveta dužnost je da uradim ono što mogu da se vrati dostojanstvo palestinskom narodu, i dostojanstvo Židova, koji se ne prepoznaju u aktualnoj izraelskoj vlasti. Nisam vojnik, i ne bavim se politikom. A djelujem tamo gdje imam kapacitet kao ljudsko biće. Dao sam jednom krugu intelektualaca materijalna sredstva za konstruktivno razmišljanje. Ako to sve završi u kanti za smeće – tim gore. Makar sam pokušao.”
Temelji judaizma
U izraelsko-palestinskom sukobu Metin Arditi se ne prepoznaje, i ne prihvata da se zločini čine u njegovo – židovsko - ime.
Sljedeći Zaljubljeni Rječnik kojeg Metin Arditi priprema je o grijesima. Upitan za naslov one knjige, “Kopile iz Nazareta”, pisac odgovara: “Mogao sam sročiti nešto više soft, ali vodila me je Kafkina rečenica: Ako ne pišeš knjigu da bi slomio led, ne treba je ni pisati.”
“Temelji judaizma su ljubav, milosrđe i gostoljubivost prema strancima. A šta danas vidim u okviru moje posvećenosti Bliskom Istoku? Ministre neke države koji kažu da ih je vjera ovlastila voditi akcije koje su u frontalnoj suprotnosti sa temeljnim načelima judaizma. Kako se ne ljutiti? Naravno da sam bijesan!”
Metin Arditi je sefard laik. Jedan je od rijetkih koji u nepravdenoj borbi Izraela i Palestinaca, u nametnutom sukobu agresora i žrtve koja nema uvjete da se brani, u svojoj 79. godini, nema šta izgubiti. Do sada je uspjeh uvijek bio na njegovoj strani. Ili će slomiti led, ili neće, ali će sve učiniti da pokuša. Za razliku od ostalih.
