Bicikli UNIS, Pretis i Lasta: Sarajevski primjerci u varaždinskom muzeju

Muzeji su idealna mjesta za jačanje mašte i nadahnuća. Uvijek inspirativan, Gradski muzej Varaždin, koji ove godine slavi 100. rođendan, svoj izuzetno popularan program “Srijeda u muzeju” organizirao je 16. ovog mjeseca u varaždinskom Muzeju oldtimera i stare tehnike vlasnika Živka Skuhale (1951). Ljubitelje muzejskih senzacija počastili su hrpom fenomenalnih prizora i isto tako jedinstvenih priča i otkrića.

Dozvole i registracije

Ovaj privatni muzej smješten je u obiteljskoj kući na adresi Otona Župančiča 4, otvoren je za javnost 2018. U nekoliko cjelina pokazano je više od 1.000 eksponata. Za sve one koji su dosad možda fulali, preporuka: svakako posjetite ovu vrhunsku atrakciju predivnog Varaždina.

Posjetitelje kroz svoj muzej osobno vodi poznati kolekcionar, akademski slikar, profesor i istinska varaždinska legenda. Jednostavan i zanimljiv sugovornik. Samozatajan i bez mistifikacija. Samo za čitatelje Oslobođenja govori o eksponatima iz sarajevskih fabrika, životu i strasti prema tehnici, otkriva malo poznate cake iz povijesti bicikla, a doznajemo i što misli o mobitelima.

Gospodine Živko, za Vas su mi rekli da ste živa enciklopedija, da o svakom predmetu u Vašem Muzeju možete ispričati priču, pa evo, za početak, kažite nam priču o eksponatima koji su proizvedeni u tvornici UNIS Sarajevo i Pretis u Vogošći kod Sarajeva?

- Od sarajevske tehnike imam bicikle UNIS, Pretis i Lasta Sarajevo, to su bile tri fabrike. Imam i motocikl i skuter Pretis Sarajevo. To su uglavnom primjerci proizvedeni od 1957. i 1958. do 70-ih godina prošlog stoljeća.

Kako ste došli do njih?

- Tražio sam poneki primjerak od svih primjeraka koji su tada proizvedeni u Jugoslaviji. Imam i moped koji se proizvodio u Subotici. Imam sve što je proizvedeno u Tvornici motora Zagreb (TMZ) i u Tomosu iz Kopra u Sloveniji.

Eksponate ste prikupljali preko 30 godina, zašto baš oldtimeri? Vi ste akademski slikar, a gajite ogromnu ljubav prema tehnici, kako funkcionira taj spoj u životu?

- Moj otac je bio automehaničar. Imao je doma privatnu radionu, ja sam odrastao u radioni, tako da nije to baš došlo bez veze. Kasnije sam krenuo umjetničkim putem, u Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, pa na Pedagošku akademiju, likovni smjer, potom i na Likovnu akademiju, a to je bilo zato što je moja majka iz Zagreba. Imao sam u Zagrebu baku i kuću, nisam trebao plaćati stanarinu, tako da se moglo otići na školovanje u Zagreb.

U Vašem Muzeju imate mopede, skutere, čak više od 50 motocikala, traktor, bicikle isto više od 50 primjeraka... Tu su primjerci od 1923. do 1954. proizvedeni u Belgiji, Italiji, SAD-u... U jednom od intervjua navodite definiciju oldtimera, da su to vozila čija su tehnička i tehnološka rješenja napuštena jer su zastarjela, oldtimeri su vozila proizvedena do 31. 12. 1969. Otkuda baš ovaj datum?

- Postoji Oldtimer leksikon u kojem sve piše o oldtimerima. Tamo piše da su do tog vremena oldtimeri, a nakon tog vremena se računaju kao tzv. young oldtimeri. Znači, poslije 1970. to je mlađe povijesno vozilo.

Sve ste ih sami restaurirali, to je veliki posao?

- Da, morao sam se naučiti lakirati, pripremati za kromiranje, jer majstori kak jesu, vele: napravit ćemo to do kraja tjedna... a onda čekaš mjesec dana, nikako da naprave.

Pa ste uzeli stvari u svoje ruke?

- Sve sam počeo sam raditi, naučio sve.

U Muzeju vidim da imate i vojne bicikle, zatim biciklističke registarske tablice, čak i danas nezamislive vozačke dozvole za bicikle. Što piše u tim vozačkim, ali za vožnju bicikla?

- Zanimljiva je jedna još iz Kraljevine Jugoslavije u kojoj piše da vozač bicikla, kada se sretne sa zaprežnim kolima, mora odmah skočiti sa - oni su bicikl tada zvali dvokolice - i svojim tijelom je sakriti da se životinje ne preplaše. U to vrijeme svi bicikli su imali vozačke dozvole i registarske tablice.

U Vašoj kolekciji imate i prvi bicikl iz 1860?

- Datiranje je otprilike. To su prvi bicikli koji su dobili pedale, prije toga se na biciklu sjedilo i hodalo.

Koji muzejski eksponat je Vama posebno drag?

- Meni su posebno dragi bicikli iz Amerike. Napravio ih je Benjamin Bowden. Naziv bicikla je Spacelander engl. Svemirski šetač. Napravljen je 1948. To je prvi proizvod od plastike takve vrste. Bili su futurističkog izgleda i nakon 520 komada tvornica je zatvorena, nisu se prodavali. A nisu se prodavali i, uopće, nisu bili poznati kao bicikl, jer su bili od plastike. Danas znamo da je plastika čvrsta, ali u ono vrijeme ljudi nisu vjerovali. To su bili prvi počeci. Ovi Bowden bicikli su proglašeni svjetskim dizajnom desetljeća, danas se prodaju po ogromnoj cijeni, ako se još i nađe da ih netko prodaje. Bowden bicikl imao je čak i svoj radio aparat, 1948. godine.

Vi ste prikupili sve proizvode i prototipove Tvornice motora Zagreb, o toj tvornici napisali ste i knjigu koja je promovirana u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla” u Zagrebu 2021. To je prva tvornica motornih vozila u Jugoslaviji koja postoji od 1947. do 1963. Zašto baš ova tvornica?

- Mene je fascinirala ta tvornica. Moj prvi motocikl u životu koji sam imao je bio baš taj TMZ, koji je bio kopija motocikla BMW-a. Još kao srednjoškolac sam ga nekako slagao i složio. Taj motocikl sam tada mijenjao u Zagrebu za jedan engleski motocikl. I, nakon 25 godina sam taj isti motocikl našao u jednom selu kod Slavonskog Broda, rastavljen na dvorištu. Čovjek ga je prodavao kao BMW. Ispalo je da on ima i dokumente od njega, i da dokumenti glase na nekoga iz Varaždina, a to sam bio ja. Niko ga nikad nije kasnije registrirao, skroz su dokumenti bili na mene. To je motocikl napravljen 1948. godine, kao predproizvod te tvornice koja je trebala raditi samo velike motocikle. Ali, nisu dobili dozvolu za proizvodnju jer da to Jugoslaviji - kao - ne treba.

Gdje ste sve išli motociklom, ima li tu neka drama?

- Prvo sam vozio ove male motocikle. U ono vrijeme, išli smo na Siciliju, u Englesku, u Amsterdam, bili smo u Parizu, Rimu, na moru... Ja, žena i motocikl. I šator.

Ima puno oldtimer-klubova, gotovo na svakom koraku, u neočekivanim mjestima, kako tumačite ovu masovnost?

- Ja sam inače osnovao prvi Motoklub Varaždin. I prije sam kod mene, još 1970-tih, organizirao razna druženja. Nakon njega sam osnovao BMW-motoklub Jugoslavije, u koji su se učlanili svi BMW-aši iz cijele Jugoslavije, potom sam osnovao Oldtimer klub Varaždin. Sve te klubove sam vodio.

Kao likovni pedagog, Vi ste osnivač odjela za dizajn u Tekstilnoj školi u Varaždinu, osim toga poznati ste i kao autor ratnog znaka slavne 7. gardijske brigade Hrvatske vojske Puma iz Varaždina, koja je u oslobodilačkoj operaciji Oluja prva ušla u Knin 1995. Možete li za naše čitatelje reći nešto o ovom dijelu vaše biografije?

- Ja sam bio dragovoljac Domovinskog rata. Došli su do mene, da bih ja nešto mogao napraviti, jer je bilo već 20 ideja koje nisu odgovarale, i onda sam ja napravio znak. Ratni znak 7. gardijske brigade HV-a Puma otisnut je poslije i na poštanskoj marki, koja je tiskana u 300.000 primjeraka.

Vraćam se u Muzej, postoji li neki eksponat koji biste žarko željeli imati?

- Ja jedino žalim za eksponatom kojeg više nemam. Imao sam Jaguar E-Type. To je najljepši oldtimer ikad napravljen, dvosjed koji sam vozio 8 godina. Međutim, to je ogroman motor, 4.200 kubika. To je automobil koji je išao 260 km na sat, koji je imao strašnu snagu.

Satovi, gramofoni, mašine

Kako sam zašao u godine, morali smo ga prodati, jer više ne bih bio sposoban popraviti ako se nešto slučajno pokvari. Tako da sam kupio jedan mali kabriolet dvosjed iz 1969. Fiat Sport Spider koji danas vozim.

Kako Vaša obitelj gleda na Vašu kolekcionarsku strast?

- Moja kolekcija nikad nije smetala mojoj obitelji, jer nikada nije bila na prvom mjestu. Uvijek je obitelj bila na prvom mjestu, a tek onda kolekcija. Ali, nikad si neću prežaliti strašne primjerke koje sam prodao, gradila se kuća...

Kako ste doživjeli “Srijedu u muzeju” Gradskog muzeja Varaždin u Vašem Muzeju, doveli su posjetitelje, što ljudi pitaju?

- Razna pitanja, jer osim motocikla i bicikla, ja sam napunio Muzej raznom tehnikom, to može biti zanimljivo svima. Imam sobu, nekoga to zanima, gdje su stare dječje limene igračke, tricikli, imam sobu gdje su satovi, gramofoni, oni na navijanje, na feder, imam pisaće i šivaće mašine, fotoaparate, obično svatko nađe nešto od toga što ga posebno zanima, pa postavlja pitanja.

Moram pitati: Vi nemate mobitel, kako to, zašto?

- Nikad nisam imao mobitel, nikada nisam imao ni pametni telefon. Imam fiksni telefon, 35 godina je isti broj, svi moji prijatelji u Hrvatskoj i izvan Hrvatske znaju taj broj. U kontaktu smo. Ja sam čovjek koji ne želi, kad se odmaram ili sam negdje u automobilu, da mi to zvoni, da mi dolaze razne poruke i reklame.

Znači, Vi ste old skul, stara škola što bi rekli?

- Da.