Artistički predlošci Džeke Hodžića
Umjetnik Džeko Hodžić/
Nastanak likovnog djela, po pravilu, odvija se u tri faze: prva je kad umjetnik stvara idejni koncept, zatim slijedi njegov misaoni dijalog s vlastitom idejom preko likovnog ekscerpta i, na kraju, kad pređe na ostvarivanje ideje slikanjem, gdje se oslobađa nov dijaloški proces radi prezentacije koncepta. Prve dvije faze prate skice, artističke zabilješke. Dakle, u pristupu stvaranja likovnog djela umjetnik radi niz skica, artističkih zapisa, koji će kasnije oblikovati ikoniku njegovih kompozicija. U istraživačkom radu ka umjetničkom djelu počešće su na skicama date sâme bȋti predmeta, pri čemu se mogu uočiti i njihovi skriveni aspekti.
Estetički vidokrug
Slikar Džeko Hodžić (1950) iz svoje bogate dokumentacije izdvojio je jedan broj skica koje su vezane za njegova umjetnička djela i na planiranoj ekspoziciji u Galeriji Preporod predstavio ih je sarajevskoj kulturnoj javnosti. Ovi artistički predlošci, ovi slojevi budućih njegovih djela, u službi su jednog, ali uvijek različitog likovnog organizma umjetnika u kojem je on tokom vremena neumorno nizao svoje stvaralačke krugove. Kao poznavalac dubinskih slojeva nacionalne kulture i istraživač različitih kulturnih prostora, Hodžić je svojim dosadašnjim likovnim opusom stvorio krugove koji oslikavaju njegov estetički vidokrug. Upravo zbog odgovarajuće svijesti o svom djelu i svom odnosu prema njemu, Hodžić se bavi istraživanjima različitih oblika likovne umjetnosti, kreće se od renesansnog slikarstva trompe l´oeil i studijskog crteža do kolaža, performansa, a da se nikada ne izgubi u stranputicama i specifičnostima medija u koji se projicira. Sve se to može vidjeti u obilju njegovih artističkih zabilješki, skica, maštovite strukture za veoma složeno zamišljena njegova buduća artistička djela. On ih ne koristi kao povod, već više kao vezivno tkivo i ponaša se prema njima isključivo kao prema izboru oblikovnih elemenata za svoje likovno tkanje.
U skladu s poznavanjem alhemijskog zanata slikanja, autor na svojim djelima primjenjuje čitav spektar dragocjenih rješenja tradicije – od principa makabričnosti, simbolizma, alegoričnosti, metamorfoze oblika, sinestezije, mimezisa, do erotike i ikoničnosti. U njegovom radu zastupljene su brojne tehnike: crtež, akvarel, pastel, akril, ulje, kolaž. Naznake tome date su i na skicama koje su prethodile definiranju umjetničkog djela. Iako suvereno vlada crtežom velikog formata, on svoje skice radi i na malim, kamernim likovnim prostorima. Polimedijalnost, sinteza novih tehnologija i starih znanja, urbani kozmopolitizam, širenje estetske miksture, novi svjetski poredak, potvrdit će zasnovanost njegovih teza na kraći rok.
Topografija Hodžićevih ciklusa veoma je razuđena. Ovaj autor nemirne imaginacije svrstao je svoja dosadašnja djela u cikluse, između ostalih i ove: Zlatarev prostor, Mitske slike, Ljudi iz sjene, Stradanja, Počitelj, Apokalipsa I, II i III, Dženet/Džehenem... Svoje motivske cjeline umjetnik sistematizira kao cikluse slika, crteža, grafika, akvarela... Oni se na izvjestan način sustječu međusobno, zapravo, izviru jedni iz drugog. Rečeno je već, za ove cikluse umjetnik je prethodno napravio na stotine skica i crteža. Priča o njegovom djelu čita se i tamo gdje je u ovim zabilješkama ne razaznajemo na prvi pogled jer je ona zaklonjena negdje u značenjskoj podlozi iz koje potom izbija u izmijenjenom vidu, kao umjetnikovo htijenje ovaploćeno u njegovoj namjeri da tim piktogramima oblikuje definitivnu viziju djela.
Posmatrajući ovaj bogati inspirativni materijal, Hodžićeve artističke zabilješke vidimo pred sobom kao predjele razvihorene, uzletjele, neomeđene mašte. Ti njegovi zapisi, nekad svedene, a ponekad bujne ikonike, rađeni su intuitivnom, maštarskom i emotivnom energijom. Konotacije tog složenog, kompleksnog svijeta javljaju se u brojnim značenjima i šire u segmentima podznačenja. Tako ovaj Hodžićev opus reprezentira svu onu neprolaznu ustreptalost čulne i žive polarnosti koja nije ništa drugo do oblik nadahnutosti njegovog umjetničkog vidokruga.
Umjetnik je odabrao čak tridesetak-četrdesetak skica koje su vezane za njegovo kapitalno djelo Apokalipsa I, II, III. Pojava Hodžićevih Apokalipsi pokrenula je mnoga razmatranja u okvirima suštinske tematike, pored ostalog i što ovaj ciklus gravitira univerzalnim pitanjima. Jedan dio ovog triptiha govori o uništenju našeg planeta. Pesimizam je potreban svijetu i on je sâmo naličje afirmacije svijeta. Jer, davno je rečeno u baštinjenim spisima da spas ne dolazi od onoga koji obećava savršeno blaženstvo, već od onoga koji kaže da spasa nema.
Blizak krugu filozofa istočnih tradicija, višestruko upućen u tradicije Istoka, Hodžić je proširio koncept integralnog i naslikao monumentalno djelo Dženet (Raj)/Džehenem (Pakao). U pitanju je osnovna, danas pervertirana fizička i metafizička podjela na ljudski – smrtni i božanski – vječni svijet koji budi drevne uspomene na Eden, nepomućenu pracjelovitost, kolijevku svijeta u kojoj je spavalo primordijalno čovječanstvo. Na skicama Raja – nebeske sreće i Pakla – mitske povijesti prikazane su, pored ostalog, gracije, hurije – žene iz Dženeta, erotične kao u renesansnom slikarstvu, i niz biblijskih ličnosti, ali i crteži mastodonata, čudovišta i drugih miracula iz onostranog svijeta koji obitavaju u Paklu. Tu su i određeni simboli koji posežu do filogenetskih praizvora, do tajni života.
Pokrenuti memorirane slike
Da se prikaže ovaj mistrion, složen je artistički zadatak za koji je trebalo pokrenuti memorirane slike koje autor nosi u svom umjetničkom prtljagu. Neke od ovih skica kao da su nastale iz podsvijesti, toj najvećoj riznici zaturenih sjećanja. Ovi artistički zapisi pružaju nam mogućnost da zamislimo kako se (neznano kad i gdje) negdje otvaraju kapije, vrata neba, taj ključni simbol prelaska duše u religiji, mitologiji i folkloru. Upravo to čini njihovu duhovnu pozadinu. Ciklusi Apokalipse i Dženet/Džehenem ulaze u red posebnog i autohtonog u bosanskohercegovačkoj ars phantastica.
Slikarstvo Džeke Hodžića, pogotovu onaj segment iz posljednjih godina, svojim finim tkanjima i udaljenim historijskim referencama pruža obilje materijala ikonografu i istraživaču simbolike. Istini za volju, njegovo likovno pismo opire se lahkim kritičkim svrstavanjima, ali zato pruža obilje povoda i motiva reinterpretacije. Može se reći da je Hodžićevo slikarstvo, u principu, umjetnost izrazite unutrašnje komunikacije.
Značaj Hodžića kao slikara nije samo u tome što je, skoro usamljeno u bosanskohercegovačkoj likovnoj umjetnosti, posegao za velikim, dakle, vječnim pričama. Ne samo njegove izložbe u ovoj sredini i šire koje izazivaju stanovito zanimanje već i lični angažman, čine ga nezaobilaznim u svijetu sarajevske nove duhovnosti.
Džeko Hodžić ima svoj likovni iskaz. Ako ga neko, eventualno, prepoznaje kao dio neke veće originalne cjeline, ili kao dio jednog niza pojava autentične epohe, to nema značaja za Hodžića. On ne reagira kao neko ko svrstava pojave “po fiokama”. Te detalje uočio je na ko-zna-kakvim putovanjima, po svjetskim muzejima ili knjigama o svjetskoj umjetnosti, svejedno.
