Amer Hadžić, vizuelni umjetnik: Unikatna i haotična vizualnost
Umjetnik Amer Hadžić/
Vaša izložba “Return to innocence” postavljena je u bečkoj galeriji Atelier fur Angewandete und Bildende Kunst, kakvi su Vam utisci i kako gledate na priliku da svoje radove izložite u Beču?
- Veoma sam zadovoljan ovim korakom u mojoj karijeri s obzirom na to da se radi o saradnji sa profesionalnim timom ljudi koji su spremni i dalje raditi sa mnom, te je u tom kontekstu ova izložba samo prvi korak u našem zajedničkom radu. Izlaganje u ovakvim okolnostima zaista je zahvalno. Beč nudi mnogo, ova prilika za mene predstavlja drugačiju dimenziju u poređenju s onim na šta sam navikao.
Dobro razvijen plan
Za dobru izložbu su ključni ljudi s kojim radite, a u većini slučaja izlaganje se svodi na lijepo otvaranje, poslije kojeg slijedi nekoliko sedmica čekanja bez velikog rezultata. Za umjetnika je nemoguće razvijati karijeru samo besmislenim predstavljanjem rada na bilo kakvoj lokaciji. Iza svega moraju postojati dobro razvijen plan i mreža ljudi koja može da rad iznese do njegovih krajnjih destinacija. Mislim da je to korak koji dolazi najteže u našem, umjetničkom poslu.
Kako je proteklo samo otvaranje izložbe i da li ste zadovoljni reakcijama publike?
- Otvaranje je proteklo dobro, a publika je imala zaista pozitivne reakcije na rad. Mnogi ljudi koji posjećuju galeriju dolaze upravo jer su, kako kažu, pogledom sa ulice bili zaintrigirani postavkom slika. Mislim da je cilj ove izložbe u velikoj mjeri bio da se moj rad prvi put predstavi bečkoj publici te da se u svemu tome dođe u kontakt sa bitnim kolekcionarima privatnih i javnih kolekcija. U tom smislu smo u dobroj mjeri i uspjeli. Za mene lično, feedback koji sam dobio od ove postavke mnogo znači, s obzirom na to da i ja prvi put ovaj ciklus radova mogu razmotriti u izložbenom prostoru.
Izložba obuhvata 28 Vaših radova, šta oni donose pred publiku i šta je u koncepcijskom smislu za Vas bilo važno prikazati u okviru ove postavke?
- Radi se o djelima na kojim sam radio u posljednje dvije godine. Na njima se jasno vidi put od apstrahovanog oblika bosanske kuće do konačnog spajanja sa street artom, a zatim i pop-artom. Sve to uz sebe nosi i notu nadrealizma. U posljednjim djelima počeo sam figure iz popularne kulture stavljati u otvoreni prostor slike. One više nisu prisutne samo u obliku murala na zidu, nego postaju organske forme koje su direktno upletene u radnju unutar određene kompozicije.
U postavci je prije svega bilo bitno pokazati taj put koji vodi od klasičnog slikanja jednog za mene bitnog arhitektonskog oblika do totalne invazije nečega što bi se moglo nazvati dječijim, pa i infantilnim temama unutar likovnog izražavanja. Međutim, svi elementi na slikama dobro su ukomponovani kako bi dali jasne uvide u neobični društveni diskurs današnjeg vremena. Mislim da spojem ovih tema kao umjetnik mogu mnogo toga da kažem.
U svojim radovima kombinujete klasično slikarstvo sa savremenim oblicima ulične umjetnosti i pop-arta, kakav amalgam nastaje iz tog spoja?
- Iz tog spoja nastaje dosta unikatan i kaotičan način vizualnog pripovijedanja. Meni izrazito godi ta neopterećenost i mogućnost da u svoje slike slobodno uvedem različite elemente i teme koje međusobno ne moraju imati nikakvu korelaciju. Street art sa jedne strane služi kao dobra analogija čovjekovoj potrebi da u životnom prostoru ostavi trag. Interesantna mi je bosanska kuća i mahala u tom kontekstu urbanog pejzaža koji kroz uličnu umjetnost živi izvan svoje tradicionalne koncepcije. Sa druge strane, pop-art nam otvara vrata ka komunikaciji sa širom kritičkom masom. Moglo bi se reći da je i sam street art već dio popularne kulture, ali pop-art za mene postaje interesantan u kontekstu nostalgičnih prikaza raznih karaktera iz crtanih filmova, kao i implementacije raznih popularnih brendova u same slike. Mislim da ova suluda kombinacija, prožeta dozom sarkazma, jasno ilustruje doba u kojem danas živimo te da se u slikama ogleda haos društvenih mreža, kao i iskonska potreba društva da periodično odbjegne od surove realnosti i utone u dobro poznato polje nostalgije.
Bavite se, kako ste istakli, pitanjem arhitektonskog konstrukta tradicionalne bosanske kuće, šta Vam taj vid izraza omogućava te šta nam ta arhitektonska tradicija zapravo govori i kako se reflektuje na Vaš estetski okvir?
- Moj raniji rad je u velikom detalju govorio o tom obliku. S obzirom na mjesto mog odrastanja u starom dijelu Sarajeva, za mene su forme bosanske kuće, avlije i mahale vrlo bitne. One nam govore o tradiciji životnog prostora uređenoj prema islamskim doktrinama. Bosanska kuća je mjesto gdje svaki stanovnik i svaki obred ima svoj prostor. Ona na našim prostorima ima svoje dostojanstvo i historijski značaj.
Motiv zataje
To je ujedno najoriginalniji element u mom radu, s obzirom na to da se radi o nečemu što nije toliko poznato u zapadnom svijetu. U historijskom kontekstu mislim da mi je interesantno spojiti taj koncept samozataje sa otvorenim prostorom ulice i njenom savremenom umjetnošću. Upravo taj motiv zataje se na novijim radovima nastavlja u vidu starih zidina i pregrada iza kojih ne možemo jasno naslutiti šta nas čeka. One nisu samo podloge za moje likove i natpise nego i nosioci stare tradicije čije se vrijednosti u okviru današnjeg vremena ponovo izazivaju.
Kako uopšte gledate na taj spoj tradicije i savremenog, te kakvu ulogu u tome ima, kako je u najavi izložbe navedeno, nostalgični bijeg od realnosti?
- Nostalgični bijeg od realnosti je samo jedan mehanizam koji zapažam u okviru savremenog društva. Naravno, taj bijeg može biti definisan kroz razne aktivnosti, a u mom slučaju to je bijeg u svijet popularne kulture i umjetnost koja sama sebe ne shvata sasvim ozbiljno. Spoj savremenog i tradicije je u ovom smislu tema koja bi trebala imati negativne konotacije, s obzirom na to da su arhitektonski oblici koji bi u principu trebali biti nacionalno blago oskrnavljeni raznim natpisima i šaranjem slučajnih prolaznika. Međutim, u toj posve ozbiljnoj problematici ne mogu da ne vidim određenu dozu tragikomičnosti, kao i sudar dva u potpunosti različita načina razmišljanja. U krajnjem slučaju, prošlost ne možemo da sasvim ostavimo iza sebe u istoj mjeri u kojoj ne možemo sasvim prihvatiti suludost novih trendova. U toj nezahvalnoj stezi nije loše ako uspijemo pronaći malu dozu humora.
