Almir Imširević: Moja predstava je meč u pet rundi

Pred nama je, po svemu sudeći, jedna intrigantna predstava. Možete li nam za početak reći koliko je drama “Jedan je Muhammad Ali” zaista direktno bazirana na životu legendarnog boksera?

- Intrigantno i skandalozno prepuštam žutoj štampi. Ovo je priča o ljudima čije sudbine, nažalost, skoro da više i ne zanimaju javnost oguglalu na slike nasilja, nepravde. Dramu sam počeo pisati u godini smrti Muhammada Alija, a njegova biografija se, kako to u književnosti (i životu) i biva, dotaknula sa sudbinama ljudi koji žive, ili su živjeli, blizu nas.

Kojom idejom ste se vodili kada ste krenuli u kreiranje ovog komada? Kako je on nastao, ustvari?

- Želio sam ispričati priču o vlastitim strahovima, zbunjenosti, o identitetima koji se navlače kao sportski dresovi, pa se protivničke ekipe biju i nadmeću do iznemoglosti. Živimo između dva zvuka gonga, nesigurni da li je borba tek počela ili upravo završila.

Nastajanje s mukom

U drami nisam krio svoju posvetu nekim dragim piscima, umjetnicima, pozorištu kao sigurnoj kući. A kako je nastajao – pa s mukom, kao i svaki tekst. Bezbroj puta sam odustajao od njega, mijenjao mu ime, prepravljao dijalog, scene, potom ga odložio, objesio rukavice o klin. Danas sa radošću iščekujem premijeru… prvu rundu.

Šturi – odatle i ono intrigantna – opis predstave kaže da će nas ona iznenada udariti u pleksus, ali i nasmijati. U koji žanr biste svrstali predstavu? Šta gledaoci mogu očekivati na premijeri?

- Mlade ljude pokušavam učiti pisanje drame, ali o žanrovima, nek’ ostane među nama, znam tako malo. Nejasne su mi podjele, ne umijem povući tačnu granicu između komedije i tragedije, a to se, kažu, osjeti i u mom pisanju. Zato mi je prihvatljivo da ova drama bude označena kao – meč u pet rundi.

Koliko je trajalo nastajanje ovog dramskog teksta i da li je nekako Cassius Clay uspio naći paralele sa našim vremenom? Svi znamo, ako ništa, da smo ustajali u tri ujutro da gledamo mečeve uživo... (oni koji su imali TV aparate, drugi su išli kod komšija)...

- Tekst sam, posve neplanirano, počeo pisati u godini smrti Muhammada Alija. Ispisivanje dijaloga ne traje dugo, ali popravljanje je ono što zahtijeva vrijeme. Zato nikad nisam siguran koju godinu staviti kao godinu pojavljivanja drame; nije to kao rođenje čovjeka, nije u pitanju momenat.

O paralelama, koje spominjete, takođe ne razmišljam previše. One su naprosto dio organizma, dio bivanja; prošlost i sadašnjost u stalnom su kontaktu. Budućnost je tek gong, za kraj ili početak, nebitno je. Muhammad Ali je prvi poraz doživio 8. marta 1971. u borbi sa Joeom Fraizerom. Moja mati je bila u sedmom mjesecu trudnoće; otac je to veče gledao meč i ja, decenijama kasnije, vjerujem da je taj poraz ubrzao moje pojavljivanje. Rođen sam 10. marta i vjerujem da je zvuk gonga prvi zvuk koji sam čuo.

Jedan je Muhamed Ali/

Predstavu režira Dino Mustafić. Da li je to bio izbor od početka?

- Dramski pisci, ako imaju sreće i talenta, biraju teme i likove. Ako su baš sretni, onda im pozorišta omoguće saradnju sa talentovanim i dobrim rediteljima. Ja sam, hvala Bogu, među ovim rijetkima; sa Dinom Mustafićem sam već sarađivao, poznajemo se godinama, drugujemo još od tinejdžerskog vremena provedenog u Prvoj gimnaziji i na Filozofskom fakultetu. On je mudar čitalac i čovjek koji voli pozorište, a to je moja nacija.

Često ste dio repertoara bh. pozorišta i usko ste vezani za teatar. Činite se kao idealna osoba da Vas se pita neizbježno – u kakvom stanju nam je teatarska scena danas?

- To je jedno od onih pitanja koje se nikada ne mijenja. Svaka generacija misli da živi u najtežem vremenu; prošlost nam se čas čini idealnom, čas u njoj prepoznajemo glavnog krivca za sve naše muke. Teatar nije ljudsko tijelo koje propada i koje je svakim danom, bez obzira šta činilo, sve bliže smrti. Teatar je obnovljiv kao gušterov rep, nekad je Frankenstein, ali najčešće sklonište i bunker. Mjesto predviđeno i za odbranu i za napad. Ako mu nešto nedostaje, to su mladi i novi pozorišni reditelji. Ipak, vodimo gerilski rat i ne predajemo se.

Iskoristiću priliku te Vas pitati kako ste zadovoljni “Dramadžilukom”, novim programom MESS-a koji je inauguriran ove godine, a čiji ste također autor?

- “Dramadžiluk” je mjesto koje je nedostajalo ovom gradu. Mapa Sarajeva čini se privlačnijom, to nam bar govore pozorišni ljudi iz regije, teatarski ljudi, evropske i svjetske dramadžije. Prijatelji(ce) iz Festivala MESS pomogli su da “Dramadžiluk” dobije svoje lice i glas.

O “Dramadžiluku” se govori

Danas znamo i poneki nedostatak, stvari na kojima treba raditi, ali smo sigurni da idemo u dobrom pravcu. O “Dramadžiluku” se govori, on ima svoje sljedbenike, navijače, prijatelje, a sigurni smo da će vremenom postati nezaobilazna kulturno-turistička destinacija.

Da li je “Dramadžiluk” bio indikativan u smislu kvantiteta, ali i kvaliteta dramskog teksta u BiH?

- “Dramadžiluk” je zamišljen kao neka vrsta izloga, mjesta na kojem je moguće pronaći dobre i važne dramske tekstove. Naglasak ne stavljamo na nove, već na kvalitetne tekstove. Naravno, važno nam je puhnuti pod krila bh. dramskim piscima, prepoznati i promovisati njihovu književnost, ali ne dozvoljavamo da posjedovanje određenog pasoša bude presudno.

Do nas dolaze tekstovi pisani na svim evropskim jezicima, a mi pokušavamo prepoznati ono što bi temom i obradom moglo biti privlačno (i važno) našoj publici. Mi nudimo sirovine, a do pozorišta je da obave završnu obradu i finalni proizvod ponude publici.