Almin Kaplan, književnik: Pisanje je uvijek pomalo i tapkanje u mraku

Kaplan se dokazao kao izvanredno artikulirani autor, jasno određenih ideja i njima pripadajućih književnih mikrosvjetova. Tim povodom razgovaramo o književnim nagradama, njegovom spisateljskom putu, potrebi da se okuša u različitim književnim formama i nastavku “Kućnih ljudi”.

Miljenko Jergović je povodom Vaše nagrade istakao da ste “pisac vrlo snažne zavičajne ukorijenjenosti i pisac cjeline svoga svijeta, koji se prostire dokle god je knjiga i pisaca koje čitate na svom jeziku”. Šta mislite o književnim nagradama, koliko one utiču na stvaranje književne scene? Koliko su Vama nagrade važne?

- Zbog Kočićeve nagrade posebno mi je drago. Kočić je moj omiljeni pisac, kao i Miljenko Jergović koji se našao u žiriju. Raduje me svako priznanje, pogotovo ako ga mojoj knjizi dodijeli žiri sastavljen od meni važnih pisaca. Mislim da su književne nagrade važne i da mnoge knjige, zahvaljujući upravo njima, dođu do svojih čitatelja.

Nedovoljno pročitana i neprevedena

Međutim, pisci ne bi trebali svojatati nagrade, one ipak pripadaju njihovim knjigama. Dobro je stvari tako postaviti jer nagrade, ako se o njima previše razmišlja, mogu da nam nanesu štetu i da zbog njih trpi naše pisanje.

U vezi s prethodnim pitanjem: favoriziraju li mediji i književna kritika određene autore i njihove knjige? Kakav je Vaš pogled na to?

- Naravno, toga je uvijek bilo i uvijek će biti. Neke dobre knjige, čak remek-djela naše književnosti, zbog takve kulturne politike ostat će nedovoljno pročitane i neprevedene. I to je veliki gubitak za sve nas, za književnost koju čitamo, odnosno pišemo. Nažalost, mnogi veliki pisci, samo zato što su bili predani svome poslu i što se nisu znali niti imali kada “laktati”, ostali su skrajnuti. Nedavno je, pišući o Vešovićevoj knjizi “Njih tri”, Sinan Gudžević govorio o tome. Rat je nekim piscima pomogao da se afirmišu u svijetu - i oni veliki te slave su vrijedni... “Ali nije pravično što je Marko Vešović, najplodniji i najdublji pjesnik i pripovjedač i o ratu i oko rata, ostao izvan te spisateljske zajednice.” Mnogi su, usudio bih se reći, “jašući” na priči o ratu, uzurpirali prostor, potpuno neopravdano dobili podršku i kao projekt-pisci prevedeni su na mnoge jezike. U kulturi u kojoj Marko Vešović ostane nepreveden nešto ozbiljno ne štima. Niko nikada nijednu knjigu nije učinio boljom, ni gorom nego ju je pisac napustio. Da, to znamo. Znamo i da je za knjige najvažniji sud vremena. Ali sada ne govorimo o knjigama ili piscima, nego o onima koji učestvuju u kreiranju kulturnih politika. Već neko vrijeme ovdje se ignorišu određeni autori. Niko ne piše o novim knjigama Ivana Lovrenovića, a, bogami, ne piše se ni o onome što radi Marko Vešović. I nije samo problem što se ne piše nego je problem što se glasno ignoriše. Svi oni koji su krojili i kroje takvu politiku ovoj su kulturi nanijeli i nanose veliku štetu. Sutra u arhivima neće biti čak ni vijesti da je neka knjiga izašla, dok će o nekim knjigama biti i previše. To je tužno i za to su odgovorni urednici kulturnih rubrika i svi oni šaptači koji su došaptavali koga podržati, a koga ne, odnosno koga prevesti, a koga ostaviti neprevedenim. Ne možete ignorisati činjenicu da je neko preveo pet tomova Brodskog i istovremeno prostor davati nekome kome je važnije kakvu ćete njegovu fotografiju objaviti uz intervju, nego šta će reći o knjizi povodom koje razgovarate.

U “Kućnim ljudima” pišete jednostavno i sa oštrim okom za svijet prirode i ljudsko ponašanje. S obzirom na to da dnevnička forma nesumnjivo zahtijeva jedan duboko intiman pristup, je li Vam to bio problem ili ugodan izazov?

- Pisanje je uvijek “problem” i ne bi valjalo da je drugačije. “Kućni ljudi”, koje sam pisao u proljeće i ljeto 2021. godine, za mene predstavljaju iskorak. Naime, ja sam se tu prvi put izravno bavio sobom i posmatrao kao književni lik, namaštavao stvarnost, gradio ono nešto što bi se moglo nazvati autofikcijom. Mi smo, inače, skloni tome da događaje popravljamo i onda kad o njima pričamo, a kamoli kad o njima pišemo. I to se tiče stila. “Kućne ljude” sam pisao na način na koji likovni umjetnici stvaraju svoje slike. Bila mi je vrlo važna kompozicija unutar najmanjih fragmenata, pa unutar poglavlja, godišnjih doba i na kraju kompozicija na nivou čitave knjige. Zapisao bih dan, pa bih ga dugo gledao, brisao rečenice, čitave fragmente, dodavao im nove i tako pravio ono što sam osjećao da trebam praviti. Iz dana koji bi prošao uzimao sam samo ono što mi je trebalo - i lijepio na papir. Vremenom sam počeo uzimati i ono čega nije bilo, a što sam, dakle, izmislio.

Dnevnik je, kao i Vaše druge prozne knjige, posvećen poznatom, svakodnevnom stanju svijesti, običnom životu. Koliko se, osim formalno, on ipak razlikuje od drugih Vaših djela?

- Razlikuje se onoliko koliko je bilo potrebno da bi tu knjigu imalo smisla napisati. Mislim da nikada neću napisati dvije iste knjige zato što kao pisac trebam iskorak u formi da bih uopće pisao. Ja sam gladan teksta i ne mogu pisati a da u tome i sam ne uživam. Ne mogu pisati tekst a da mu ne budem strastveni čitatelj. Pa i u pogledu forme. Svaka moja knjiga ima određene otklone od prethodnih. Tako se motivišem da pišem. Pišući “Kućne ljude”, uspostavio sam formu koja mi je omogućila da mnoge priče i detalje koje sam dugo čuvao u svom imaginarnom ateljeu ugradim u tekst.

Kaplan je prvu zbirku poezije objavio 2008. godine/FOTO: S. Borozan

Kao što već rekoh, pisanje te knjige bilo je slično pravljenju slike, tu se najviše kolažiralo, dovodilo određene priče i slike u odnose i tako gradilo tu konačnu kompoziciju. Zatim, u taj tekst sam inkorporisao mnoge druge (često i tuđe) tekstove, nekad doslovno, nekada parafrazirajući ih. U svakom slučaju, ova forma mi leži i nastavit ću je isprobavati, pokušat ću je odvesti dalje.

Koliko je teško bilo dijeliti velike, intimne trenutke sa čitateljima?

- Nisam o tome toliko razmišljao, zanemario sam se, samo sam pisao. Bilo mi je bitnije da napišem knjigu kojom ću biti zadovoljan, nego da vodim računa o tome koliko ću o sebi nekome reći. Moj i život mojih bližnjih nije se promijenio, ostao je isti. Nama koji živimo u jednoj vrsti stalne izolacije ništa se ne može desiti. Nama je svejedno šta neko o nama zna/misli dok god to ne remeti našu svakodnevnicu. Mene je ipak od svega zanimao tekst i onda nisam puno mario šta ću napisati, a šta neću. Bilo mi je važno da to što napišem bude istinska književnost i da funkcioniše u tekstu. Naravno, ne govorim sad o onom cenzoru koji naše misli cenzuriše i pred nama samima.

Mislite li da ste pisanjem dnevnika bolje osvijestili svoje emocije i vlastiti stav prema ljudima i nekim situacijama?

- Naravno. Svaka knjiga mora biti usidrena u život i pisac s njom treba nešto u sebi da raspremi. Ne vjerujem previše u književnost koja se događa daleko od života koliko god uspješna bila. Ne znam koliko sam uspio sebi pomoći ovom knjigom ali, definitivno, jesam pokušao.

U kratkom razmaku objavili ste “Kućne ljude” i “Razgovore s Markom”, posvećene Marku Vešoviću. Koliko je teško bilo raditi na ove dvije potpuno različite knjige?

- Prije nego sam počeo raditi knjigu “Razgovori s Markom”, rukopis “Kućnih ljudi” već sam bio poslao uredniku Semezdinu Mehmedinoviću. Poslije sam, razgovarajući s Vešovićem, radio na onome što je urednik od mene tražio i ta dva rukopisa se nisu miješala, imao sam vrijeme kada sam bio predan jednom i vrijeme kad sam bio predan drugom rukopisu. Naučio sam više stvari raditi istovremeno. Mada, sve to što radim blisko je na svoj način i preći iz jednog u drugi rukopis nije mi bio problem. O književnosti stalno razmišljam, radim i kada nisam za radnim stolom, radim i kad se igram sa djecom, družim s prijateljima ili idem u nekakvu kupovinu. Stalno prikupljam materijale, slažem ih i obrađujem.

A onda, kad sjednem za stol, lijepim ih i tako gradim rukopis. Jako mi je bilo stalo da napravim knjigu razgovora s Markom i, evo, još ne vjerujem da sam u tome uspio. Osim što su druženje i razgovor s Vešovićem za mene veliko iskustvo, drago mi je da postoji knjiga koja je u potpunosti posvećena poeziji. Baš kao što je to i Vešović. Meni je žao što mladi ljudi, vođeni trendovima, propuštaju takvog pjesnika, pa ga ne čitaju i od njega ne uče. Nadam se da će neki preko ove knjige prići njegovom djelu.

Pisali ste i poeziju i prozu. Da li kao pisac osjećate pritisak da eksperimentišete sa različitim književnim formama?

- Ne bih rekao da je to pritisak. Forma je nešto što se samo nametne ili do čega se dođe tokom pisanja. U mom slučaju, to se dešava a da previše ne planiram. Nekad mi odgovara jedna, nekad druga forma - i to treba poštovati. Nisam od pisaca koji se zadovolje jednom formom, meni je potrebno da unutar različitih formi pokušavam da pravim iskorake i da pišem tako da to prije svega meni bude otkrovenje pa tek onda i čitatelju. Jednom su me pozvali da napišem priču o određenoj temi. Odbio sam, ali ne zato što ne mogu pisati na zadanu temu, nego zato što ne mogu pisati na zadanu formu.

Jesen i zima

Ne znam hoću li ikada više znati napisati priču iako ih imam čitavu knjižicu. Jednom sam znao crtati i taj dar mi je trajao sedam dana i onda je nestao. Tako je nekako i sa književnošću - iz nekog razloga ne mogu samo da sjednem i pišem. Moje pisanje mora biti uvijek pomalo i tapkanje u mraku. Mora biti borba. I nešto što u svakom trenutku, kao dar, može nestati.

Forma dnevnika već je dugo dosta prezrena, najviše se pišu romani i, evo, u posljednjih nekoliko godina, sve češće i poezija. Sve navedeno traži različite književne vještine, a Vi ste se okušali u svima. Što je po Vašem sudu bilo (naj)teže pisati?

- Pa teško je o tome govoriti na taj način. Nekada nam ide lakše jedna, nekada druga forma, s tim da roman zahtijeva najviše vremena. Pisci različito govore o formama i to je dobro. Meni je uvijek zanimljivo čitati ta iskustva pisaca. U mom slučaju nema najteže forme, ima samo forma koja ne odgovara sadržaju.

Vaše prozno i poetsko djelo možemo locirati u kontekst “književne Hercegovine”. Govoreći o takvoj percepciji, možete li nam reći nešto više o savremenoj književnosti koja nastaje od hercegovačkih autora/ca? Koga rado čitate?

- Da, u Hercegovini se dešava dosta dobre književnosti. Mnogi od pisaca su mi prijatelji, pa je teško biti objektivan. Ovom ću prilikom spomenuti Igora Borozana i Adnana Žeticu. Borozan je objavio dvije sjajne knjige poezije koje zaslužuju puno više pažnje nego što su je dobile. On je likovni umjetnik, pa ga se možda tako i doživljava, ali siguran sam da će njegove knjige preživjeti. Adnan Žetica je odličan pjesnik. Ima nešto autentično u njegovom izrazu što me je oduvijek privlačilo i ja se nadam da će on svoj talenat razvijati i kroz druge forme.

Kakvi su Vaši književni planovi? Na čemu radite?

- U martu, najkasnije u aprilu, izaći će moj novi roman. Pisao sam ga gotovo četiri godine, a objavit će ga VBZ (Zagreb) i Buybook (Sarajevo). Radi se o tihoj i kratkoj prozi, koja se izrodila iz jezika samoga. Osim toga, od početka jeseni svakodnevno pišem drugi dio “Kućnih ljudi”, onaj koji će se sastojati od “Jeseni” i “Zime”. Čim sam počeo pisati “Kućne ljude”, znao sam da ću napisati i jesen i zimu. I, evo, pišem ih.