Indoktrinacija kroz školstvo

Ovo i nije iznenađujuće, jer se proces ocjenjivanja i propitivanja bazira na traženju onoga što student ne zna, a ne onoga što zna. Ovaj apsurd, zajedno sa zabranom korištenja smartphonea, ali obaveznom online nastavom, još je jedan od pokazatelja da u sistemu u kojem se bacanjem knjiga i sveski slavi godišnji kraj učenja, nešto nije uredu.

Neil deGrasse Tyson ima savršeno rješenje za problem AI-ja u školskom sistemu: “Uvedite usmene ispite!”. Na taj način moći ćete razgovarati sa studentom, ostvariti interakciju, imati dvosmjernu komunikaciju i razmjenu mišljenja, ali to traži zapošljavanje kadra, više radnih sati i mnogo više novca. Zašto ulagati u obrazovanje kad ovaj sistem već odrađuje svoju svrhu i proizvodi gomile poslušnih građana u iluziji individualizma u liberalnom humanizmu koji je u srećnom braku sa tržišnom ekonomijom, a čija je etika konzumerizam.

Izmaštane vrijednosti

Ova tehnika selekcije poslušnosti, kako je naziva Chomsky, počinje u ranom dječijem dobu. Na ulazu u jednu od sarajevskih škola na podu nalaze se otisci stopa pored kojih velikim slovima piše: “Odavde idemo sami”. Drugim riječima, ovo znači da porodica više nije primarna ćelija društva, već da država preuzima na sebe oblikovanje djece i njihove individualnosti, nudeći im izbore da o izmaštanim vrijednostima (kako ih Harari naziva, a takve su, između ostalog, nacija, potrošačko pleme, novac i diplome) donose odluke kako bi mogli da manipulišu ostvarenjem njihovih želja putem kreditnih zaduženja.

Sve ovo je moguće ukoliko se u sistemu stvori dovoljna masa poslušnika. Za sada ovim procesom još upravljaju države, ali u bliskoj budućnosti AI će preuzimati kontrolu nad bio i infopodacima i tehnologijama, tako da će porodica imati još manji uticaj na svoje potomke.

“Roditeljska vlast danas je u potpunom povlačenju. Podmlatku se sve više prašta neposlušnost prema starijima, dok se na roditelje svaljuje krivica za sve što u životu njihove djece ne pođe kako treba. Mama i tata imaju u frojdovskoj sudnici otprilike podjednake izglede da budu oslobođeni kao i optuženici u namještenim staljinističkim suđenjima”, navodi Harari.

Dakle, djeca idu sama u svijet od svoje šeste godine, ali roditelji idu u školu i oni su zaduženi za krivicu, a država za uspjeh, dok sve to pomno prati i digitalizuje AI (kojoj smo svoju privatnost prodali besplatno), kako bismo ušli u novu eru dataizma, kome ljudska individualnost, kreativnost i radoznalost neće biti uopšte potrebna. Zašto ćemo u budućnosti izgubiti poslove zbog AI-ja? Gdje su korijeni uništavanja naše prirodne radoznalosti? Šta je pruski model obrazovanja?

Osnove njemačkog obrazovanja za djecu od pet do četrnaest godina postavio je Johan Julius Hecker 1763. U prošlosti je obrazovanje bilo posao roditelja, dadilja, privatnih učitelja i crkava. Pruska je jedna od prvih zemalja koja je uvela obavezno i besplatno osnovno obrazovanje za dječake i djevojčice. Ovo je ključni model koji se proširio i evoluirao svuda u svijetu i postao univerzalni obrazovni model, jer se pokazao uspješnim u podizanju nacionalne pismenosti, kao i provođenju discipline i poslušnosti, što je smatrano bitnim za industrijsku proizvodnju.

Selekcija poslušnosti

Šta je potaklo ovu zamisao? Nakon poraza od Napoleonove vojske 1806, Pruska je odlučila da izgradi vojsku obrazovanih i lojalnih vojnika. Cilj je bio obučiti generaciju lojalnih, pismenih građana spremnih za rat, a akademska sloboda je ograničena na služenje državi, sa snažnom religijskom i moralnom platformom. Pruska je izgradila jednu od najjačih borbenih snaga na svijetu, a ovaj model obrazovanja potaknuo je nacionalizam i doprinio Prvom svjetskom ratu.

Obrazovanje nije bilo ništa drugo nego indoktrinacija. Takvo je i ostalo, nažalost, kako kaže Chomsky, “tehnikom selekcije poslušnosti”, mladi se indoktriniraju. Učenici su u ovom sistemu mogli da kritički propituju sve osim onoga što im kaže roditelj, nastavnik, svećenik ili političar. Zvuči poznato?

Evo još nekoliko stvari koje svi dobro poznajemo, a potiču iz ovog modela obrazovanja: sat, zvono, redovi klupa, specijalizovane ustanove, certifikacija i mentorstvo nastavnika, rasporedi, obavezno prisustvo učenika, hodanje u parovima i po zamišljenim linijama, pravila oblačenja (kecelje), autoritarne strukture, mir i tišina, te mali uticaj na donošenje odluka.

Na internetu se mogu naći komparativne slike zatvora i škole, koje pokazuju da su vizuelno ova dva sistema društvenog koncepta jednaka: hodnici, učionice, kantina, dvorište, prijevozna sredstva imaju identičnu scenografiju unutar škola i zatvora. Ovu vizuelnu komparaciju ne treba uzimati doslovno, već metaforički (mada i doslovno na ovim slikama škola i zatvor zaista liče jedno na drugo).

Moderni sistem univerzitetskog obrazovanja također je izrastao iz njemačkih univerziteta 19. vijeka, po ugledu na Univerzitet “Friedrich Wilhelm” (Humboldt univerzitet u Berlinu), koji je uveo istraživačke podjele na područja i oblasti, tako uništavajući generalno znanje i šireći specijalizovana polja sa ljestvicama za napredovanje. Sve su ovo bili neohumanistički ideali opšteg obrazovanja koji su nastali kako bi se stvorila radna snaga prilagodljiva industrijskom društvu.

Početkom 20. vijeka, SAD su doživjele tranziciju ka obaveznom školovanju, podražavajući njemački model kroz reforme koje je uvodio Horace Mann. I danas ovaj model uveliko podržava standardizaciju i poslušnost, na štetu individualnosti i kreativnosti. Zapravo, ako je svijet danas ujedinjen u nečemu, to je definitivno nasljeđe pruskog modela obrazovanja, jer je sistem obrazovanja sličan skoro svuda.

Tokom pandemije GenZ imala je priliku da godinu do dvije utekne sistemu proizvodnje poslušnika. Generalno je mišljenje da su mnogo propustili i da su zaostali u nekim sferama obrazovanja. Međutim, upravo ove dvije godine dale su im mogućnost da se sami snalaze i da razvijaju svoju kreativnost i radoznalost. Moguće je da će ove generacije upravo zbog ovog iskustva dobiti poticaj da sistem obrazovanja promijene iz korijena i da umjesto proizvodnje kmetova digitalnog društva, naprave sistem koji će cijeniti i radovati se učenju, a znanje vrednovati na osnovu razmjene iskustava, a ne brojčanih ocjena.

Uništavanje radoznalosti

Međutim, neminovno je da će se i u tom sistemu pojaviti neka Dolores Umbridge, namještenica ministarstva u Hogwartsu iz Harryja Pottera. Takvih psihopata, koji uživaju u tuđoj patnji, smišljaju efikasnije načine da drugi pate, dok stavljaju tri kašike šećera u čaj, a sve to u ružičastom kabinetu, ima u svakom obrazovnom sistemu i, nažalost, u svakoj generaciji.

Naš trenutni globalni sistem obrazovanja daje krila umbrigovicama, dok radoznalost uništava i osuđuje. Keating (“Dead Poets Society”) i Watson (“Mona Lisa Smile”) i dalje se bore za opstanak zdravog razuma i podizanje kritičkog mišljenja kod studenata. Umbridgeova i dalje pravi zatvor od škole. Već više od 200 godina postoje iste klupe, sat, zvono, zabrana prepisivanja na testovima koji se ocjenjuju brojevima, samo jedan ispravan odgovor, bubanje gomile nepotrebnih podataka...

Ako sistem sam proizvodi poslušnike, kakve su šanse da ga entuzijasti profesori i pedagozi poprave, kada u isto vrijeme proizvodi i gomilu profesora poput Umbridgove.

(Tekst je inspirisan iskustvom
i zapažanjima o obrazovnom sistemu MMS)