45. dani satire Fadila Hadžića: Taj tako žuđeni put ka sreći
“Laureat natjecateljskog programa, autorski projekt redatelja Bobe Jelčića, fascinira minimalizmom kazališnih postupaka i sredstava – sve je tu apotekarskom vagom brižno i odmjereno odabrano, sve je postavljeno na svoje mjesto: arhitektonika komada je izbalansirana do savršenstva, ništa ne treba dodati niti išta oduzeti, sve je prozračno i krhko, a opet utemeljeno poput dobrog statičkog proračuna” – pisao sam godine 2015. povodom završetka 39. dana satire Fadila Hadžića, na kojima je upravo predstava tog redatelja, “Ko rukom odneseno”, trijumfirala i bila nagrađena kao najbolja u cjelini.
Uloga i mjesto znaka
Šest godina poslije, Bobo Jelčić ponovo biva proglašen pobjednikom, i to dvostrukim – žiri u sastavu Ivana Krizmanić, glumica, Matko Botić, dramaturg i novinarka i kazališna kritičarka Bojana Radović, nakon odgledanih 14 od prijavljenih 47 predstava iz Mostara, Beograda, Ljubljane, Banje Luke, Splita, Rijeke i Zagreba, grada domaćina, a u odabiru dramaturginje Jelene Kovačić, proglasio je predstavu “Hrvatski put ka sreći”, također njegov autorski projekt, u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, za najbolju na festivalu u cjelini, ujedno ga nagradivši i za najbolju režiju, dok je glumac iz predstave, Nikša Butijer, osvojio nagradu za najbolju mušku sporednu ulogu.
Predstava je, najkraće rečeno, nastavak teatarskih preispitivanja, istraživanja uloge i mjesta znaka, simbola, geste, mime, pokreta i tijela, njihove sveukupne važnosti, pojedinačno i u cjelini, za građenje i strukturu kazališnog čina, nešto što Bobo Jelčić čini od samih početaka promišljanja pozorišta i pozorišne umjetnosti. Sve što sam naveo na početku o predstavi “Ko rukom odneseno” bez rezerve mogu potpisati i pod ovaj komad: intrigantna je to i provocirajuća predstava bez riječi, oslonjena na imaginaciju i požrtvovnost aktera tog autorskog projekta, pogotovo na glumice i glumce, čija ekspresivnost prelazi rampu unatoč Covid-19 maskama i nijemoj šutnji. A šuti se jer je riječ nemoćna da opiše strah, zaprepaštenje, očaj, bol i grč svijeta u kojem živimo, strah protagonista na sceni toliko je vidljiv i gotovo opipljiv da sam govori za sebe o tom trnovitom putu ka sreći... Stoga ne čudi da u obrazloženju nagrade za najbolju režiju žiri zapisuje: “...Umjesto gomile izgovorenih rečenica - muk. Umjesto filmske ekspresije glumačkog lica – ironično nabijena epidemiološka maska. Umjesto sukoba – nagovještaj. Ideja je to čista i jednostavna kao haiku...”
Predstava je i originalan doprinos novom poimanju satire u zagrebačkom Kerempuhu, nagoviještenom još od prve predstave što ju je Bobo Jelčić ovdje radio prije više godina, zvala se “Govori glasnije” i gostovala je na XXXV susretima pozorišta/kazališta u Brčkom, gdje je također sjajno primljena. Jedinstveni kazališni jezik Bobe Jelčića, u svim tim navedenim Kerempuhovim predstavama, ali i inače, nedvosmisleno ukazuje na njegovu sposobnost, snagu i talent da nas opčini onim što hoće reći i naglasiti, da nam skrene pažnju na nešto, što nam je, možda slučajno, a možda prosto iz neopreza, trenutka nepažnje, ispalo iz vidokruga, dospjelo u mrtvi ugao, izgubilo se u carstvu bijele mrlje koja, poput zaborava, skriva neke bitne istine i činjenice iz naših života, time nas osiromašujući i praveći nas nesposobnim da čujemo i shvatimo onoga pokraj nas, Drugoga i Drugačijeg. Da se to ne bi dogodilo, postoji teatar Bobe Jelčića kojim nam, naravno samo ako to istinski želimo, može ponuditi, barem u mašti, taj tako žuđeni put ka sreći.
Nagradu za najbolji dramski tekst, što nosi ime Fadila Hadžića, utemeljitelja i Dana satire i kazališta u kojima se održavaju, žiri je dodijelio Ivoru Martiniću za komad “Dobro je dok umiremo po redu” premijerno izveden u oktobru 2019. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih, u režiji Aleksandra Švabića. Martinić je osvjedočeni dramski pisac, dramatičar istančanog nerva i vrlo prepoznatljive poetike koju postupno gradi i nadograđuje, marno i strpljivo – ukotvljen je u drami obitelji, porodični odnosi, usponi i padovi, trzavice i sukobi, mimoilaženja i doticanja onaj su trag koji slijedi od prvih dana otkako piše za teatar. Uostalom, ne varira li kazalište, od samih početaka, to nepregledno vrelo tema, situacija i motiva što ih svakodnevno detektiramo, pronalazimo i analiziramo u obiteljima kojima smo okruženi? Martinić, jedno od najprominentnijih imena suvremene hrvatske drame: sjetimo se samo predstava “Drama o Mirjani i ovima oko nje” ili “Moj sin samo malo sporije hoda”, autor je izuzetno rasprostranjen, cijenjen i igran u španjolskom govornom području, i sam posljednje tri godine živi u Barceloni.
Majstor je kratkih, ponekada manje ili više ironičnih monologa, protkanih humorom koji plijeni, likovi njima ocrtavaju vlastiti profil, ali ujedno i nagovještavaju obris onih kojima se obraćaju, a ponekada se u tim replikama zrcali i sažeta, ubojita ocjena nekog društvenog fenomena. Kao kada Elza, lice u predstavi “Dobro je dok umiremo po redu”, rola za koju je Doris Šarić Kukuljica ovjenčana nagradom za najbolju žensku ulogu, kaže mužu: “Ja tebi ništa ne zamjeram, ništa osim toga što si se promijenio – vidim, zaljubljen si, ne vidim u tome ništa lijepo, budimo iskreni to mi se gadi. Jer postoje godine kad je zaljubljenost lijepa, postoje one kada to nije. U tvojim godinama ništa takvo nije lijepo, nego je glupo, ali mora se valjda jednom u životu biti glup.” Ili, na drugom mjestu kada nezainteresirano konstatira: “Gadi mi se ova mala zemlja. Bože, kako tu vrijeme sporo prolazi, ništa se ne mijenja, samo se živi u prošlosti.” Elzu bravurozno igra ova glumica od formata sa svim nijansama koje osvjetljavaju njen lik, mogao bih reći stožerni u predstavi, sve niti polaze od nje i uviru u njoj, ona, obrazlaže žiri nagradu: “...virtuozno donosi na scenu ženu s druge strane živčanog sloma...” Martinić, objašnjavajući u programskoj knjižici važnost samog naslova predstave, zapisuje: “Taj naslov rastvorio je promišljanje o obitelji, o hijerarhiji, o generacijama, o tome da nikada nismo sami, da postoji nešto prije i nešto poslije nas.” I to se u predstavi itekako osjeti, tih sat vremena sat je vašeg života utkan u priču koju gledate.
Najbolji glumac na 45. danima satire Fadila Hadžića je Matija Šakoronja, tumači lik Dudeka u “Gruntovčanima” Mladena Kerstnera i Borisa Svrtana, još jednoj predstavi SK Kerempuh, u režiji Svrtana i Rajka Minkovića.
Stvara potpuno novo
Predstava je to iz ožujka prošle godine, temeljena na kultnoj TV seriji, utoliko je bilo teže originalno prići i odigrati taj lik, već dobro poznat i omiljen u TV auditoriju, no Šakoronja u tome uspijeva, potpuno se uživljava u credo svog Dudeka koji glasi: “Meni je lepše pod mojom kruškom gladan biti, nego svo bogatstvo sveta imati!” Žiri to, naravno, nije mogao ne vidjeti: “...umjesto da oponaša, komentira ili parodira, on stvara potpuno novo, svježe dramsko lice, koje dječje iskreno gleda u zube svim poniženjima kojima je izloženo.”
Žiri, budući da ima to pravo, dodijelio je i posebnu nagradu za specijalno postignuće za dramaturško oblikovanje predstave redatelju Ivanu Penoviću za autorski projekt “Znaš ti tko sam ja” u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, budući da je riječ, kako oni kažu, o “ludistički zaigranom eksperimentu, predstavi koja privlači (ili odbija) prije svega svojom dramaturškom fakturom, pažljivo oblikovanom, s milenijski ironičnim tretmanom povijesne mitomanije.” Apsurdne situacije kontra pretpostavljene zbilje, mit naprama povijesnih činjenica, fikcija u sukobu sa realitetom – ono je na čemu Penović tka svoje dramaturško ruho u koje oblači predstavu, odigranu posljednje večeri festivala, održanog od 4. do 26. juna 2021. Tako su 45. dani satire Fadila Hadžića još jednom, u svojim najboljim trenucima, pokušali preispitati odnos kazališta i satire, na tragu onoga što je o njoj govorio, svojedobno, prerano nestali redatelj Igor Vuk Torbica: “Ako mene pitate, satira je nužnija no ikad. Ona ne obesmišljava problem, ona nas uči da je početak rešavanja problema trenutak u kojem možemo da strah sklonimo po strani i da se nasmejemo u lice onom čemu idemo u susret.”
