Izložba u Kleku u slavu Tina Ujevića: Poezija i skulptura u čast velikog pjesnika

Izložba “Tin Ujević 1891 – 1955” svečano je otvorena 5. srpnja u Galeriji Stećak u Kleku. Izložena su djela iz kolekcije Ljevaonice umjetnina Ujević iz Zagreba, povod je 70. obljetnica pjesnikove smrti. Nježno sjećanje: izložba je simbolično otvorena na dan Ujevićevog rođenja.

Organizatori izložbe su Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti iz Opuzena, Ljevaonica umjetnina Ujević Zagreb, te Gradska knjižnica “Don Mihovil Pavlinović” iz Imotskog. U postavu su pokazana 22 djela 17 autora.

Na sarajevskom korzu

Sjećanje na velikog pjesnika oživljavaju kipari: Kruno Bošnjak, Petar Dolić, Veno Jerković, Robert Jozić, Zoran Jurić, Tomislav Kršnjavi, Stjepan Divković, Ivan Kujundžić, Pavle Matetić, Mara Ujević, Magdalena Modrić, Stipe Sikirica, Stjepan Skoko, Ante Strinić, Luka Petrač, Petar Ujević i Miro Vuco. Treba li podsjećati? Tin Ujević je danas, i nakon stotinu godina otkad je objavljena njegova slavna “Svakidašnja jadikovka”, zaista kultno pjesničko ime. Kako ističu stručnjaci, super aktualan, u neprestanom dijalogu s pjesničkim naslijeđem i s vlastitim vremenom.

Augustin Josip Ujević rođen je u Vrgorcu 1891, umro je u Zagrebu 1955. Otac Ivan Ujević je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, majka Jerka iz mjesta Milne na otoku Braču. Godine 1909. upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, iste godine objavljuje svoj prvi sonet “Za novim vidicima”. Ostalo je već povijest, koju se sada tumači na milijun načina.

Ujevićeva životna priča je kao iz filma, puna obrata, traganja, čežnje za daljinama. Pjesnik, poliglot, erudit, prevodi s više jezika, osim poezije piše eseje, feljtone, prozne zapise. Svojim djelom spaja tradiciju i suvremenost, prošlost i sadašnjost. Ikona, pisac boem o kojem se piše hrpa tekstova, studija, knjiga, snimaju filmovi, a po njegovim stihovima nastaju balade koje postaju hitovi. Jako popularan autor, u rangu pjesničkog superstara, u lektirama, ali i srcima čitatelja. Čovjek se sjeti Tinovih riječi: “Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti.”

Legendarni Ujević učenik je Antuna Gustava Matoša, sljedbenik francuske tradicije koji perfektno govori engleski jezik, analiziraju eksperti. Plus: Tin je od svih hrvatskih pisaca najbolji poznavatelj hrvatskog renesansnog pjesništva. U pjesmi “putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i kamenju”, u zbilji 1920 – 1929. živi u Beogradu, gdje objavljuje svoje pjesničke zbirke po kojima je i danas poznat (“Kolajna”, 1926, “Lelek srebra” 1920), od 1930. do 1937. živi u Sarajevu (objavljuje djela “Ojađeno zvono”, 1933, “Auto na korzu”, 1932), potom tri godine 1937 – 1940. u Splitu (objavljuje “Skalpel kaosa” i “Ljudi za vratima gostionice” 1938).

Vraća se u Zagreb. Zbirka poezije “Žedan kamen na studencu”, objavljena je 1954, godinu dana prije Ujevićeve smrti. Prema književnim povjesničarima, najopsežnija Ujevićeva ostavština koja je došla u Zavod za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) potječe iz Sarajeva. Pisanu građu Tin ostavlja gazdarici kod koje je stanovao umjesto kirije. Po istim izvorima, radi se o najbogatijoj Ujevićevoj ostavštini u kojoj su bili rukopisi dviju zbirki njegovih pjesama, te mnogi prijevodi francuskih romana i drugih djela. Upravo iz te građe nastalo je 10 od 17 svezaka Ujevićevih sabranih djela.

Za života nije dobio nijednu književnu nagradu, a danas najprestižnija nagrada u hrvatskom pjesništvu nosi ime “Tin Ujević”. Dodjeljuje je Društvo hrvatskih književnika od 1981. Do 1993. nagrada se dodjeljivala u Zagrebu, od tada do danas dodjeljuje se u Ujevićevom rodnom Vrgorcu, na pjesnikov rođendan, na manifestaciji “S Tinom u Vrgorcu”.

U centru Imotskog na Trgu Matice hrvatske 1980. postavljen je Tinov spomenik, rad Krune Bošnjaka. Spomenici Ujeviću nalaze se i u njegovom rodnom Vrgorcu (1991, Kažimir Hraste), Makarskoj (2016, Tomislav Kršnjavi) i Zagrebu (1991, Miro Vuco). Akademski kipari Kruno Bošnjak, Tomislav Kršnjavi i Miro Vuco zastupljeni su sa svojim radovima na aktualnoj izložbi u Kleku.

Veliki pjesnik Ujević je oduvijek maksimalno zanimljiv likovnim umjetnicima. Zagrebački akademski slikar Danijel Žabčić komentira samo za čitatelje Oslobođenja izložbu u Galeriji Stećak u Kleku i kaže da ga se najviše dojmio likovni karakter izložbe i snaga osobnog kiparskog govora. “Možemo govoriti o neposrednom, doživljajnom elementu, koji inspirira. Izložba je rađena kao intimitet skulpture u prostoru u dijalogu s Ujevićem. To je izložba komornog karaktera, lirskog, neposrednog doživljaja, malog formata u terakoti, glini i bronci. Svaki umjetnik izrazio je svoju inačicu, doživljajni aspekt Ujevića u različitom načinu i štimungu. Imamo ovdje skulpture koje su dostojanstvenog, vertikalnog, sabranog modelacijskog karaktera, koje govore o dostojanstvu pjesnika, imamo i one koje su gotovo za stolom, gdje je riječ o boemskom žanru pjesničke pojave.”

Upitan je li teško pjesnika poput Tina predstaviti skulpturom, odgovara: “Strahovito teško.” Što je najteže? “Tin Ujević je pjesnik europskog formata, misaona osjećajnost kojom je on pjevao zahvaća univerzalna pitanja ljudskosti i bića u svemiru. Tin je danas naročito aktualan, kako za nas tako i za europsku poeziju. Kad pjeva: Jer svaki jecaj postat će zlatnik... (u nastavku: a moje suze dati će đerdane; op.a.), to je tako sjajan poziv da pozlatimo ljudsku riječ kao fenomen iz kojeg proizlazi humanitet osobe.”

Na pitanje koju Tinovu pjesmu osobno najviše voli, kaže da je teško odgovoriti. Citira stih: Ove su riječi crne od dubine/ove su pjesme zrele i bez buke... Nabraja još omiljenih naslova: “Notturno”, “Svakidašnja jadikovka”, “Molitva iz tamnice”. “Ima pjesama izvanrednih”, ističe. Posebnost izložbe u Galeriji Stećak u Kleku vidi u velikom rasponu između modelacijskih mogućnosti autora. Od medalja dovedenih do portretne razine, do figura čiji pokret daje aluziju Ujevićeve gestikulacije.

“Mi Tina nismo poznavali, ali znamo neke fotografije. Kipari su imaginirali sve mogućnosti. Naročito moram spomenuti Miru Vucu, koji je najviše zastupljen na izložbi s 6 radova. Vuco se intenzivno bavio Ujevićem, poznata je njegova velika skulptura Ujevića u Zagrebu. Ono što je kod Vuce interesantno, to je otvorena modelacija koja ne robuje nikakvoj uglađenosti, lažnoj fiksaciji i sličnosti. Ona govori o sugestiji pjesničkog raskola između svijeta i Tina pjesnika, njegove unutarnje borbe sa svijetom, unutarnje borbe s duševnim rasponima koje ima kao pjesničku misao, ona je možda najsloženiji i najkompleksniji dio izložbe u Galeriji Stećak u Kleku”, kaže Žabčić.

Sjajan tip i genije

Zagreb, sparno ljetno poslijepodne, ali proslavljeno ime suvremenog hrvatskog arta, divni Miro Vuco (84) odmah pristaje s čitateljima Oslobođenja podijeliti svoja sjećanja. U centru Zagreba, u Varšavskoj ulici, postavljena je 1991. Vucina skulptura Tina Ujevića od 3,5 metra, izrađena u bronci. “Ja sam oduvijek volio Tina. Krleža i Tin su bili još od ranih dana moji pisci”, kaže.

“Volim Tina, njegov život, njegove pjesme, znao sam neke napamet. Kad sam dobio prvu nagradu na natječaju, prije nego što sam počeo raditi spomenik, napravio sam jako puno skica, u glini, na papiru, radi toga da ga imam u malom prstu”, priča Vuco o potrebi da bude siguran u pokretu ruke. “Znate ono, da moja ruka radi za sebe, htio sam sposobnost ruke da ima moć da se napravi Tin. I Tina sam onda izmodelirao u vrlo kratkom vremenu.” Opisuje rad na spomeniku pjesniku: “Kad počnem raditi, onda radim onako kako sliči, potom se počinjem oslanjati na njegove pjesme i Tina počnem raditi na različite načine. Nije me bilo previše briga da li sliči ili ne sliči. Tin je bio moja tema.”

Ujevića je vidio samo na filmu i to kao student u vrijeme kad je upisao Likovnu akademiju u Zagrebu. “Nisam uživo vidio Tina, nego u filmu, sjećam se jako dobro filma o Tinu, ide pokraj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prema Kazališnoj kavani. Bio je star. Ja sam to jako, jako zapamtio, njegov lik, način na koji hoda, kad stane, hodao je teško. Hodao je na jedan način ovim svijetom.” O pjesniku kaže: “Sve što je radio, sve njegove pjesme su mi bile jedna vrst božanske naravi, Ujević je sjajan tip i genije. Tin je apsolutno bio meni jedan od orijentira, osoba koju prepoznajem kao duhovnu cjelinu, kao vrijednost u koju treba vjerovati, kao kad čovjek čita Bibliju, tako sam ja čitao Tina.”

Galeriju Stećak Klek osnovali su 1980. književnik Stjepan Šešelj, koji je i danas spiritus movens ovog uzbudljivog mjesta, te slikari Zlatko Keser, Vatroslav Kuljiš, Antun Boris Švaljek i dr. To je mjesto susreta likovnih umjetnika, književnika, dramskih i drugih umjetnika. Djeluje prvenstveno u Kleku, Opuzenu, Pločama, Metkoviću i Zagrebu. Galerija Stećak nalazi se u naselju Klek, u općini Slivno, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koja se među ostalim graniči i s općinom Neum u Bosni i Hercegovini. Izložba ostaje otvorena do 31. srpnja, potom seli u Imotski, gdje će svi oni koji vole umjetnost i čudesnog pjesnika Tina Ujevića ovu intrigantnu izložbu moći vidjeti od 5. do 31. kolovoza.