Predstava "Kralj Gordogan": Bajka o bezumlju
Predstava prema tekstu Radovana Ivšića/Marko Ercegović/
“Zahvaljujući znanju stranih jezika, živim od prijevoda, što je jedan od rijetkih načina da se sačuva neovisnost u komunističkom režimu i pobjegne od ropstva što ga stalno zaposlenje podrazumijeva. To je sve što mogu učiniti, nakon osude onoga što pišem i izgnanstva iz kazališta koje sam osnovao, pod izlikom dekadencije, koju su mi uostalom jednako pripisivali i hrvatski fašisti kako bi plijenili moje pjesme nekoliko godina ranije. Ne znam ništa o onome što se zbiva izvan Jugoslavije. Nikoje strane novine ovamo ne dopiru. Znam tek da ne treba popustiti ni za pedalj na osjetilnom polju. Jer tako ono može biti nezaposjednuto.”
Ne pisati zbog pisanja
Tako je svojedobno, koncem 40-ih godina prošlog stoljeća, o vremenu u kojem nije bio dobrodošao, pisao Radovan Ivšić, pjesnik, dramatičar, esejist i prevoditelj čija je drama “Kralj Gordogan”, iako napisana prije osam desetljeća, točnije ratne 1943. godine, tek prošli tjedan premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Prije toga postavljena je davne 1979. u zagrebačkom Teatru &TD, u režiji Vlade Habuneka, kazališnog maga koji je upravo sa Ivšićem bio vezan od samog početka njihovog bavljenja pozorišnom umjetnošću, još u radu sa Družinom mladih u Zagrebu, u doba Drugog svjetskog rata i neposredno potom - još se sjećam te predstave kao neponovljivog i čudesnog kazališnog događaja. Novu postavku režirao je Rene Medvešek, dramaturgiju potpisuje Ana Prolić, scenografiju Tanja Lacko, kostim Doris Kristić, a glazbu i animaciju zvuka Matija Antolić. Igra uglavnom mladi ansambl HNK-a u Zagrebu, vodi ga u naslovnoj roli kralja Gordogana Ozren Grabarić, uz njega tu su Marin Klišmanić, Ivan Colarić, Marin Stević, Igor Jurinić, Kristijan Petelin i dvije mlade glumice Tesa Litvan i Lana Ujević.
Radovan Ivšić (Zagreb, 1921 - Pariz, 2009), osebujno ime hrvatskog kazališta, nadrealist u izvornom smislu te riječi, u Pariz odlazi 1954, prijatelj je sa Bretonom, Ionesco će o njegovom “Kralju Gordoganu” još te iste godine reći: “Vaš i moj teatar su jedno te isto, ali suprotno: koliko ja praznim rečenicu, toliko je vi punite”. Neposredan povod da se, osim poezije, počne baviti pisanjem za teatar Ivšić će pronaći jedne noći 1938, nakon gledanja Sofoklove “Antigone” na otvorenom u kamenom teatru francuskog grada Orangea, puno godina nakon toga potvrdiće to u jednom razgovoru za reviju nazvanu po njegovom najpoznatijem komadu, Gordogan: “Ne pisati zbog pisanja, nego zato da bih pokušao otvoriti prostor analogan prostoru grčkog teatra, koji se rađa iz razmjene individualnoga glasa i kolektivnih glasova, te koji navodi svakoga da vidi sebe u žestini onoga što ga dijeli od ljudske zajednice, od svijeta, i što ga s njima povezuje... Postalo mi je najednom jasno da poezija nije svodljiva na individuu, da poezija nije svodljiva na igru riječi. Poezija je i dalje za mene ostala odjek nepokoravanja duha takozvanom stanju stvari, ali sam tada otkrio da poezija obuhvaća također tijelo, prostor, boje, oblike, prirodu, to jest da je poezija u biti i konkretno vezana sa sudbinom ljudske slobode”.
Do skretanja u prostor teatra ovom vječnom buntovniku nije trebalo puno: “Kako ćete promijeniti svijet ako lebdite na površini koja je povrh toga kamuflirana? Ukratko, da bi poezija počela disati, nije se, činilo mi se, više moglo zadovoljiti štampanom riječi. Tako sam se sve više počeo okretati teatru, kao prostoru u kome jedinka i množina pišu bez prestanka svoju osjećajnu povijest”. Branimir Donat o njegovom dramskom pismu kaže: “Tko su ti Ivšićevi glasovi, odakle dolaze i dokle dopiru? Može se reći sa sigurnošću da nemaju neku svoju posebnu biografiju; nepoznata im je povijest jer su posve blizu prirodi iz koje dopiru i kamo uviru kao jeka imenovanih odnosa, funkcija, počela. Ozračje je arkadijsko, ali utopija koju iskazuju zapravo je nalik izokrenutoj paradigmi: mislim, dakle, postojim; u verziju: govorim, dakle, postojim”.
A o “Kralju Gordoganu” zapaža: “U duhu bajke ‘Kralj Gordogan’ nas uvodi u svijet krajnosti i nemogućnosti: on teži apsolutnom zlu, njegov sin mu nije dostojan nasljednik jer više voli djevojku Bijelu nego vlast, ali Bijela, kojoj otac bijaše kralj čiju je vlast uzurpirao Gordogan, žudi i za vlašću i za osvetom, zatim su se tu na okupu našli i nepobjedivi vitez, dvorska luda, sir koji navodno može čovjeka učiniti nevidljivim, pa i trava zaborava”. Svi oni, napominje Donat, svatko na svoj način, pokazuju pomaknuće svijeta u kojem se zbiva ovo kazalište i iskazuju na koji su način njime povezani sa svijetom koji sami tvore.
Rene Medvešek na komad gleda kao na tekst koji bez ikakve dvojbe pripada u sam vrh hrvatske dramske književnosti pa ga otuda, koliko god da ima avangardan pedigre, neminovno treba igrati na pozornici matične kazališne kuće: “’Gordogan’ je neobičan komad koji je teško uvrstiti u neku od uobičajenih ladica za dramske tekstove pa sam time i ne predstavlja prvoloptaški izbor pri sastavljanju institucionalnog repertoara. Ono što me i inače najviše uzbuđuje u kazališnom radu jest put u nepoznato. Baš zbog svoje neobičnosti, jedinstvenosti, ali i jednostavnosti, zbog začudne kombinacije grubosti, komike, poetičnosti, ludosti i pragmatičnosti, zbog svoje glazbe, ritma, zbog jezične slikopisnosti, ‘Gordogan’ je u izvedbenom smislu prava terra incognita prepuna opasnih i skliskih procijepa i naizgled nepremostivih prepreka, on vrvi primamljivim i dosad neprohodanim predivnim proplancima. ‘Gordogan’ je izazov za sve nas koji smo ga se prihvatili, a s izazovima nikad ne znaš...”
Skrivena snaga i moć
Šteta što sve to uočeno ne vidimo na sceni - igra se van Ivšićevih kazališnih želja i htijenja, gotovo u maniru jednog vrlo realističnog pristupa kazališnom zbivanju, ništa tu ne odaje tu silnu, skrivenu snagu i moć ovog antijunaka, više je to jedna vrlo korektna slikovnica tog kultnog djela nego istinsko uranjanje u sve njegove nepoznanice i fantaziju u koju je uronjena ta bajka o bezumlju, nasilju i zlu koje vlada oko nas, a mi ga ne želimo ili ne znamo prepoznati, a kamoli mu se suprotstaviti. Sam autor o tom komadu će istaknuti: “Napisao sam ‘Kralja Gordogana’ 1943. godine, u najgore vrijeme. Drama je napisana jezikom narodne poezije, a vezana je s cijelim našim balkanskim folklorom... Sto stvari ima u tom imenu. S jedne strane ima ime Engleza Gordona Craiga, kojega sam volio, jer je obnovio moderni teatar. Zatim ‘Gorbodue’, jedna od prvih engleskih tragedija, pa piće Gordons gin, pa riječ gord, pa Gorgona... Grupa suglasnika GRG nalazi se u mnogim indoevropskim jezicima, gdje je vezana za značenja gutanja, proždiranja, potonuća...”
No Ivšić će reći i ovo: “Cijeli je moj teatar pisan usprkos ili mimo tadašnjeg zagrebačkog i ne samo zagrebačkog teatra. Ali, cijeli je moj teatar (u koji ubrajam i korske recitacije) pisan za jedan mogući teatar koji je tada u mojoj glavi već virtualno postojao zbog moje dugogodišnje puste nade u budućnost Družine mladih, našeg prvog kazališta izvan institucija. Međutim, kad je zbog ždanovizma ili staljinizma za mene nestalo i virtualne mogućnosti otjelotvorenja mog teatra, a bez tijela, bez otjelotvorenja nema teatra, nije mi ostalo drugo nego da prestanem pisati za scenu...” To otjelotvorenje u teatru, koje je Ivšić tako žudno očekivao i priželjkivao, novo čitanje njegovog “Kralja Gordogana”, čije izvore i korijene možemo slijediti od Shakespeareovog “Macbetha” do “Kralja Ubua” Alfreda Jarryja, nažalost, nije se ostvarilo. Bez obzira na to što smo sa ždanovizmom i staljinizmom odavno raskrstili.
