Nihad Kreševljaković uoči novog Festivala MESS: Buduće generacije će nas pamtiti po brutalnosti
Pred nama je 64. izdanje MESS-a. Šta donosi ovogodišnji program festivala, te šta su njegovi primarni fokusi?
- Mislim da je program dosta šarolik u svakom pogledu, kako po pitanju teatarskih formi, rediteljskih estetika, kao i onoga što ti reditelji predstavljaju u današnjem teatru. Otvorićemo Festival predstavom (Metro Gaza) koja nam prvi put dolazi iz Palestine. Nastala je kao palestinsko-švicarska koprodukcija, a u režiji nama dragog prijatelja, francuskog reditelja Hervea Loichemona.
Pored nekih starih znanaca kao što su Andrij Zholdak, Josef Nadj, Alesandro Serra ili Paolo Maggeli, imat ćemo priliku gledati i predstave “Posjeta”, koju je režirao Davide Lodice, “Ples nije za nas” libanonskog koreografa Omara Rajeha, “Budućnost” Žige Divjaka ili “Stepskog vuka” Tamare Kučinović, a koja je do sada našoj publici bila isključivo poznata kao rediteljica predstava za djecu.
Borba između dobra i zla
Tu su i bh. reditelji Nermin Hamzagić i Selma Spahić. Nermin Hamzagić je u posljednje vrijeme uradio nekoliko izvrsnih predstava, a Selma nam dolazi na MESS kao rediteljica predstave producirane u Hrvatskoj. Sve predstave ovih autora na različite načine govore o ovom svijetu i vremenu u kome živimo.
Moto ovogodišnjeg festivala je “Nezaustavljivi život”. Kako sagledavate ovu poruku u kontekstu aktuelnog trenutka u kojem živimo?
- Baš tako kao što i zvuči. Svijet u kome živimo je dugo katastrofa, a sada smo još na rubu totalne kataklizme. Imamo nesreću živjeti u vremenu u kome se pred očima svih nas bezosjećajno ubijaju hiljade djece u genocidu kakav ne pamtimo od Drugog svjetskog rata.
Bez obzira na sve to, želimo podsjetiti na tu nezaustavljivu snagu života i stalnu nadu da ovaj svijet ipak može biti i bolje mjesto. Ako ne nama, a onda barem budućim generacijama, a koje će nas sigurno pamtiti po brutalnosti, bezosjećajnosti i svemu onome čemu su se naše generacije čudile pokušavajući shvatiti užase Drugog svjetskog rata.
Prošlogodišnji MESS je u središtu imao rat u Ukrajini, malo po završetku festivala počeo je rat u Gazi, kako u pogledu našeg ratnog iskustva vidite mogućnost da se danas govori o ratovima u pozorišnim okvirima?
- Kao što to znamo i iz historije književnosti ili teatra, teatar se bavi čovjekom i tim njegovim sadržajima, tom njegovom unutrašnjom borbom između dobra i zla u njemu. Ratovi su samo stanje u kome prepoznajemo ko su ljudi, a ko neljudi. Mislim da umjetnost mora sačuvati sposobnost da se bavi tim unutrašnjim svijetom čovjeka, svjesni da je upravo čovjek podjednako sposoban uništiti svijet kao i izgraditi ga iz temelja, da je čovjek podjednako sposoban za najveće zlo kao i za najveće dobro.
Predstava koja otvara festival nosi naslov “Metro Gaza”. Šta nam možete reći o ovom komadu, na koji način on progovara o strahotama koje proživljava palestinski narod?
- To je dobar primjer jer “Metro Gaza” zapravo se i ne bavi ovim što se trenutno događa u Gazi. Premijerno je izvedena u aprilu 2020. kada je njom otvoren Festival kulturnog otpora, a koji okuplja publiku sa Zapadne obale i iz Pojase Gaze promovirajući ideju da je teatar most između prostora razdvojenih okupacijom i politikom koja je ovaj dio svijeta još davno učinila najvećim otvorenim logorom.
Freedom Theatre nalazi se u izbjegličkom kampu u Jeninu, a predstavu je bazirao na pričama i virtualnim razgovorima putnika u zamišljenoj podzemnoj željeznici u Pojasu Gaze. Cijeli projekat nastao je iz multimedijalne instalacije “Metro u Gazi” palestinskog umjetnika Mohammeda Abusala. On je zajedno sa alžirskim piscem Mohamedom Qasemijem započeo ovo kao pozorišni projekat, a onda im se pridružio i Herve Loichemol.
Pomenuli ste ranije da teatar može biti prostor nade i obnove, šta nam zapravo teatar može ponuditi kada su posrijedi sva navedena iskustva kojima danas svjedočimo?
- Mislim da smo najintenzivnije iskustvo teatra imali u periodu opsade. Možda to nije bilo vrijeme u kome su nastale naše najbolje predstave, ali ta svijest o važnosti teatra i umjetnosti nikada nije bila jasnije izražena nego tada. U kontekstu toga mislim da najvažnije što umjetnost može i treba ponuditi su suosjećanje i potreba za očuvanjem neke vlastite normalnosti, ne pristajući na realnost u kojoj vas neko npr. nastoji ubijediti da je uredu bez reakcije posmatrati ubijanje djece.
To je, doduše, moje mišljenje i nas koji radimo u MESS-u, a ima i onih koji to drugačije vide. Meni bilo šta drugo iskreno izgleda besmisleno.
Čime ste se rukovodili kada je u pitanju selekcija predstava koje će biti izvedene pred sarajevskom publikom?
- Proces selekcije nije jednostavan, pogotovo što je naše selektiranje više bazirano na mreži ljudi sa kojim smo surađivali, nego na vlastitoj mogućnosti da sami posjetimo bar relevantne festivale. Pored predstave “Metro Gaza” Hervea Loichemola imat ćemo priliku gledati “Edvarda II”, priču o želji za moći i njenim posljedicama u kontekstu vremena u kome živimo, a u režiji ukrajinskog reditelja Andrija Zholdaka. Njegova predstava je nastala kao koprodukcija teatara iz Sjeverne Makedonije i Bugarske.
Teme samoće i praznoće
Italijanski reditelj Alesandro Serra predstavu “TraGùDiA: Pjesma o Edipu” gradi iz ruševina. Predstava “Full Moon” Josefa Nadja je istraživanje o porijeklu muzike kroz ples. Iz Albanije nam stiže “Posjeta” u kojoj se Davide Lodice bavi krivnjom i neprijateljstvom prema strancima, čak i kada se radi o anđelima. Libanski koreograf Omar Rajeh predstavlja ples kao čin nade koji se suprotstavlja strukturama moći.
Slovenačko-srbijanska koprodukcija “Budućnost” u režiji Žige Divjaka je predstava koja se bavi posljedicama ljudskog zagađivanja prirode. Gledat ćemo i “Stepskog vuka” u režiji Tamare Kučinović, a Nermin Hamzagić u predstavi “Drama o Mirjani i ovim oko nje” bavi se temom samoće, praznoće, propašću srednje klase. Fantastična rediteljica Selma Spahić u “Kroćenju goropadnice” u pozadini otkriva dugu povijest ušutkivanja žene.
Premijerno će publika imati priliku gledati predstavu “Uhvati zeca” u režiji Lajle Kaikčije po tekstu Lane Bastašić. Paolo Magelli na scenu postavlja “Malograđansku svadbu”, djelo Bertolda Brechta koji je smatrao da umjetnošću nemamo pravo zavaravati publiku iluzijama niti joj prikrivati stvarnost ma kakva ona bila.
