Marko Misirača, reditelj: Plamen koji i dalje gori
Reditelj Marko Misirača/
Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo premijerno je izvedena Vaša predstava “Konačari”, u kojem smislu Vam je kao reditelju bio privlačan ovaj roman Nenada Veličkovića?
- Ideju o scenskom uobličavanju Veličkovićevih “Konačara” nosim u sebi gotovo desetak godina, vjerovatno od prvog susreta sa ovim romanom. Osim što sam veliki poklonik njegovog specifičnog, autentičnog osjećanja za humor i ironiju koje provijava u gotovo svim njegovim proznim i teoretskim radovima, mislim da je baš ova priča o ratnom Sarajevu posebna i važna jer kroz nastojanje da se sačuva Muzej grada Sarajeva i posvetu direktoru Muzeja Bajri Gecu govori o nastojanjima da se, u vihoru rata i opštem rušenju sistema vrijednosti, očuva kakav-takav vid tradicije, tekovina, ideje multikulturalnosti Sarajeva i Bosne.
Dublji razlog
Reklo bi se da su Bajro Gec i pitoreskna grupa ljudi okupljena oko njega u ovoj priči bitku izgubili, ali činjenica da danas, tri decenije kasnije, radimo predstavu daje nadu da taj “plamen i dalje gori”.
Šta nam “Konačari” zapravo govore o nama danas i ovdje?
- Osim što su sudbine ljudi u ratu posljednjih godina sve aktuelnije, od sudbina migranata kojima se već priličan broj umjetničkih djela bavio, do ratova koji se vode posljednjih nekoliko godina na svim stranama, “Konačari”, po mom mišljenju, imaju još jedan unutarnji, dublji razlog da se danas čitaju i gledaju na sceni. Puno smo razgovarali o tome kako je humor u vrijeme opsade Sarajeva bio svojevrsni elan vital i kako su ljudi šaleći se zapravo održavali sopstveni duh. Poznato je da su uvijek u nesretnim vremenima pozorišta cvjetala, ljudi su hrlili u teatar. Kao da nam u mirnodopskim vremenima ponestane snage duha i ideje zajedništva i sabornosti. I sâm Veličković se, pišući “Konačare” u ratu, borio protiv surove realnosti kao što se i njegovi likovi u romanu humorom i ironijom bore protiv zatečenog stanja. Možda nam taj vid borbe može ukazati kako da se nosimo sa sadašnjicom, da se na kraju, kao i likovi u predstavi, zapitamo da li je rat gotov.
Čime ste se vodili kada je u pitanju postavljanje na scenu ovog romanesknog teksta i njegovo uprizorenje?
- Posljednjih nekoliko predstava radio sam po romanima, nekako mi je i formalno i stilski izazov i inspirativno da od romaneskne stvaram dramsku strukturu. Srećna okolnost kada se radi o ovom romanu je što sam, s jedne strane, imao apsolutnu slobodu od autora Nenada Veličkovića, koji je imao razumijevanje da je ovo pogled ljudi sa odmakom od tri decenije od rata i od objavljivanja romana. S druge strane, kompletan autorski tim je bio vrlo inspirisan ovim bogatim materijalom, a sa dramaturgom Mirzom Skenderagićem bilo je izrazito uzbudljivo probijati se kroz romanesknu strukturu i nalaziti ključeve za scensko iščitavanje vremena i prostora.
U posljednje gotovo tri decenije mnoge su se pozorišne predstave bavile pitanjima rata, opsade Sarajeva i drugim temama, po čemu je ova priča drugačija?
- Ovaj roman tematizira priču o čuvanju sjećanja, tradicije, kulturnog i istorijskog naslijeđa. Pogotovo je zanimljiv što ga radimo danas, dosta vremena i od rata i od prvog izdanja. Kako je sjećanje varljivo i kako nam se naknadne istorije serviraju neprekidno od rata naovamo, kako se istina zloupotrebljava i fabrikuje u sumnjive svrhe, ovo je bila prilika da se kroz pozorišni medij i time pozabavimo. Pored zaista specifične, autentične lirike, topline koju roman nosi kroz likove i njihove odnose, te poseban veličkovićevski humor, blagi odmak sa ironijom, to su bili glavni motivi za realizaciju ove predstave. Mislim da nismo pogriješili i da će i onima kojima je dosta ratnih priča uživati u originalnosti ovakvog pristupa ratnoj temi. Na kraju krajeva, stvarnost nas redovno demantuje, dok smo ovu predstavu radili, ratovi su buktali i bukte na raznim krajevima ove planete, tako da naše pitanje sa kraja predstave (“Rat je gotov?”) ima odjek u stvarnosti.
Središte priče je, kako ste već istakli, pitanje kulturološkog bogatstva BiH, multikulturalnosti i mogućnosti zajedničkog života, kako vidite ovu temu u ozračju našeg današnjeg društva, da li je moguća njegova obnova?
- Politička stvarnost nas redovno demantuje i trudi se da zidove i granice između i oko nas još više učvrsti. Ja opet duboko i dalje vjerujem da je kulturološki prostor Jugoslavije i onog što je njeno naslijeđe jači nego ikad. To je vrlo lako provjerivo: prvenstveno u masovnim medijima kao što su filmovi, serije koji se snimaju diljem jugoslovenskog prostora i u kojima intenzivno sarađuju kulturni radnici svih sredina. Nedavno sam bio angažovan kao kasting direktor na seriji “Nobelovac” Tihomira Stanića (RTS) o životu i djelu Ive Andrića i sa ponosom mogu da kažem da su u seriji odigrali briljatne uloge glumci iz gotovo svih bivših zajedničkih republika. Jednu od glavnih uloga, Andrićevu ljubav Milicu, tumači prvakinja bh. glumišta Selma Alispahić, a značajne uloge igraju i Admir Glamočak, Dženana Džanić, Boris Šavija, Slađana Zrnić i Goran Jokić iz BiH, Igor Samobor i Tina Skvarča iz Slovenije, Damir Lončar, Dejan Aćimović, Anita Schmidt, Igor Jurinić i Milivoj Beader iz Hrvatske, Mišo Obradović, Petar Novaković i Kristina Stevović iz Crne Gore i mnogi drugi. Ovaj projekat je jedan u nizu koji dokazuje koliko su veze među nama snažne jer nas vezuju zajednička istorija, mentalitet, jezik... Kad smo kod jezika, posebno moram da pomenem protok književnosti: svi oko nas čitaju i gledaju u teatru Veličkovića, Cvijetića, Imširevića, Matišića, Vojnovića, Štiksa, Gavrana, Tanju Šljivar, Lanu Bastašić i druge savremene autore ovog podneblja.
Radnja “Konačara” je smještena u Muzej Sarajeva, posvećena je direktoru Muzeja Bajri Gecu, moglo bi se reći, a to primjećuje i dramaturg Mirza Skenderagić, da je u središtu ove priče pitanje sjećanja, kako se ono manifestuje unutar predstave i kako ga Vi kao reditelj vidite?
- Gotovo svi učesnici predstave proživjeli su opsadu Sarajeva i taj nesretni rat i svako od njih ga na neki način nosi u sebi. To je i breme, ali i jedan značajan simbolički kapital, samim tim oni to sjećanje unose i u svoju glumačku igru i u osjećanje i atmosferu same predstave. Moj odnos prema tragediji rata u BiH za koju sam vezan porijeklom, prijateljima, rodbinom, slagao se u meni godinama, sticajem okolnosti radio sam više predstava koje direktno ili posredno dotiču temu rata i poratnog iskustva. Nikada se, međutim, ne trudim da u teatru, sa svojom ekipom, ponudim konačnu istinu ili odgovor na tako kompleksna pitanja. To je pogrešan put i to smo mnogo puta vidjeli, npr. u hrvatskoj kinematografiji 90-ih ili posljednjih godina u srpskoj.
Veće od života
Kada država odluči da kroz umjetnost dâ odgovore na istorijska pitanja, neminovno dolazi do propagande i ona gotovo nikad ne može postati i umjetnost. Umjetnička istina je nešto drugo. Snaga izraza u umjetnosti nosi mnogo veći pečat. Nama su, na primjer, poslije predstave prilazili ljudi koji su lično poznavali pomenutog Bajru Geca, oduševljeni izvedbom Izudina Bajrovića i njegovim uživljavanjem u lik, iako mi uopšte nismo tom liku prilazili dokumentaristički. Ali kada glumac do kraja stane iza ličnosti i brani njene stavove, to postaje veće od života i tada je i glumac vrhunski umjetnik.
Rat je, iako su prošle tri decenije od njegovog kraja, još intenzivno prisutan kao stvarnost u našim životima na ovom prostoru, na izvjestan način on je još naš “najvažniji kulturni događaj”, kako se teatar prema Vašem mišljenju treba odnositi spram te teme danas?
- Rat je, nažalost, jedna od najinspirativnijih tema u umjetnosti. Naš rat, ovdašnji, balkanski, kako god ga nazvali, ipak još nije gotov. O tome su mnogi govorili, govori se i danas. Čini mi se da je važno da što više radimo ovakve predstave, da predstavama gradimo mostove i da se na taj način borimo da prevaziđemo rat i da jednog dana bude potpuno normalno da pričamo i neke druge priče. S druge strane, “Konačare” doživljavam već kao savremeni klasik ovdašnje književnosti i to je već dovoljan razlog da oni postoje na sceni iako govore o ratu koji je formalno decenijama iza nas.
U formalnom smislu, predstava uključuje i elemente radiodrame, kako je ta forma uključena u ovu predstavu te kako funkcioniše?
- Veličković je i istaknuti i nagrađivani autor radiodrama, jedan od glavnih likova romana je reditelj na radiju, tako da se radio kao vrlo zanimljiv medij, danas gotovo mrtav, a zapravo za nas iz dramskog svijeta vrlo inspirativan, gotovo sâm nametnuo. Pogotovo jer je priča o sjećanju, te na neki način protagonistica Maja, osim kroz svoj dnevnik i subjektivni doživljaj događaja sa početka rata, ima u našoj predstavi i mogućnost da kroz sačuvane snimke evocira uspomene. Likovi iz sjećanja i iz života postepeno nestaju i prelaze u formu radiodrame, te tako ostaju sačuvani za sva vremena i kroz radio nude alternativnu sliku stvarnosti.
