O romanu "Sandro" Elvedina Nzirovića: U Mostar, gdje drugo?

“Stvari se prečesto dešavaju mimo čovjeku shvatljivih zakona. Bog, ako postoji, onda nije jednak ljudskom razumu i logici.”

“Sandro”, Elvedin Nezirović

Novi roman Elvedina Nezirovića, smješten u kontekst ratne proze, možemo odrediti kao jedno do njenih važnijih djela. Ako govorimo o prezasićenosti knjigama ratne tematike, “Sandro” (Buybook, 2024), kako autor naslovljava svoj roman, jeste jedno od rijetkih književnih ostvarenja koje može odražavati kvalitet te teme, a ne samo njen kontinuitet. Sandrov lik je prije svega ukorijenjen u doživljaju svijeta jugoslovenske generacije rođene sredinom sedamdesetih godina prošloga vijeka, ali i svih godina i promjena koje su došle kasnije. Svakako da ga moramo odrediti kao roman o ratu jer je rat polazište nizanju dijelova sjećanja iz prošlog života, ali je pored te pozadine ovo priča o sjećanju, o prijateljstvu, porodici i o životu samom koji se često odvija na nezamislive načine.

Upečatljive slike

Nezirović kroz mnoštvo likova uspijeva razobličiti i pokazati posljedice prisilnog prelaska sa jednog na drugo vrijeme, sa jednog istorijskog perioda na drugi, dekonstruisati ideološke, ali i odnose između bliskih ljudi, svesti nacionalističku opredijeljenost na tek besmisleni konstrukt koji ne doprinosi razvoju društva, već ga uspijeva nepovratno urušiti. Sandro je specifičan lik - neprimjetan kao dijete, deformisanog očnog kapka, sa kojim se pisac sprijateljio igrajući fudbal, tada svima omiljenu igru. Nedugo zatim, predratne promjene se naslućuju, a životi dvojice mladića se zauvijek mijenjaju. Iako se nisu tako često susretali, Sandrov i život Elvedina Nezirovića su išli jedan uz drugi, a oni su svjedočili i učestvovali u onome što se dešavalo u ratnom i poslijeratnom periodu. Sandrov odnos sa svijetom u kojem je živio trajno je odredila veza sa ocem Slobodanom i majkom Svjetlanom. Kao dijete razvedenih roditelja, Sandro ni sam nije uspio ostvariti značajne partnerske veze i tom dijelu njegovog života pisac posvećuje pažnju u svom romanu.

Nezirović gradi osoben svijet, krcat tjeskobom, ali racionalan, u opisivanju nikada nije sklon poetiziranju ili pretjeranoj patetici. Katkad i iznenađuje ta autorska spremnost da sve događaje ispripovijeda stilom jednostavnim, običnim, a opet sveobuhvatnim. Sve su unutrašnje slike, intimne ispovijesti i stanja u romanu ispisani stilom koji odgovara zrelom pripovjedaču i piscu, koji izbjegava da se u potpunosti prepusti emociji koja proizlazi iz biografske obilježenosti.

Kroz cijeli se roman paralelno gradi nekoliko stvarnosti - ona neposredno pred rat, stvarnost sjećanja u kojoj svako malo neko govori - ne daj bože rata, ona u kojoj nas Nezirović vodi po ratnim godinama i skorija poslijeratna prošlost. Skokovi između sadašnjosti i prošlosti tvore paralelnu stvarnost koju nastanjuju propali ideali, izgubljeni životi koji su sačinjavali tadašnji životni prostor svih likova. U upečatljive slike romana, a ima ih dosta, spada i ona koja je personificirala nadolazeći raskol koji se dogodio devedesetih, a “Sandro” je - u svojim kretanjima kroz vremenske perspektive ˗ pun takvih naznaka i podsjećanja.

“Ubrzo nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, čije smo rezultate primili u varljivom optimizmu nadolazeće budućnosti, u našoj ulici pored tržnice iznenada se pojavio luđak u ofucanom bijelom odijelu, s crnom bradom i rukama koje su visile niz njegovo tijelo kao da su nesposobne za bilo šta drugo osim za držanje jedne stare, kožom uvezane Biblije. Sve do maja 1993, kada sam protjeran s Avenije, redovno sam ga viđao u dvorištu kako vodi beskonačne rasprave s tajnim bićima iz svijeta svojih apstrakcija ili pak gorljivo poziva prolaznike da se vrate pod davno napušteno Isusovo okrilje.”

Roman "Sandro" u izdanju Buybooka/

Tjeskoba i teret života u Mostaru se reflektiraju u svim pričama koje Nezirović ovdje ispisuje, ne samo u onoj o Sandru. Poglavlja nisu temporalno pravolinijski raspoređena, pisac prelazi iz vremena sjećanja i jugoslovenske prošlosti u ratno vrijeme koje nam se nekada čini stvarnije nego bilo koje drugo, gomilā likove i svima daje mjesto u svojoj knjizi. S jedne strane pohvalno, ali sa druge čitatelja može odvesti dalje od suštine i zateći ga u konfuznom lavirintu u kojem ne samo da nismo sigurni u kojem vremenu teče priča nego i ne možemo na najbolji način iznaći sve njene povezanosti.

U onome što možemo nazvati jednim od sadašnjih trenutaka romana, u razgovorima sa Sandrom nakon mnogo godina, Nezirović pita njegovu majku Svjetlanu šta se dogodilo sa Sandrom Muharemovim, mladićem kojem je u ratu pokušavala pomoći, kada se ovaj zadesio na šalteru opštinske sale tražeći rodni list. Ona od tog trenutka nije o njemu ništa čula, niti je uspjela stupiti u kontakt s njim, ali ta priča sve vrijeme opsjeda pisca i tvori važnu sižejnu nit u romanu. “Znaš, kada bih uspio pronaći Sandra Muharemovog, ako uopšte postoji i ako je živ, i saznati njegovu ratnu priču, mogao bih je, na primjer, ispričati uporedo s tvojom, u istoj knjizi. Čini mi se da bi vaše dvije sudbine, ispisane tako, na neki način mogle izražavati nešto što se običnim riječima možda i ne može izreći.” Istina, mnogo toga je u romanu naslućeno, mnogo emocije pokazano, ali način na koji su se tuđe sudbine preplitale i dalje često ostaje u domenu neshvatljivog i gotovo nemogućeg.

Sandro će jednom prilikom Neziroviću reći: “Ti ćeš napisati vjerovatno još dosta knjiga, ako te zdravlje posluži, ali ti nikada neće poći za rukom da napišeš ijednu koja neće biti o Mostaru.” Njegova spisateljska referencijalna tačka je uvijek grad: ono što je Sidranu bilo Sarajevo, to je Neziroviću Mostar. I u “Sandru” je izraženo bavljenje razorenošću Mostara kao grada odrastanja, obilježenošću ratnim i strahotama poraća, o raspolućenosti grada u kojem se svi junaci ovog romana ogledaju.

“Živeći u Mostaru ovakvom kakav jest, rekao sam tada, ja zapravo istovremeno živim i u onom koji postoji u mom paralelnom vremenu, onom kojeg se sjećam i kojeg nosim u sebi. Jer bilo da izađem u jednu od dvije ili tri kafane u koje izlazim, bilo da idem na Veležove utakmice ili, jednostavno, prelazim mostove i hodam ulicama, ja istovremeno sve to činim i u onom svom Mostaru kojeg više nema, Mostaru za koji sam se zauvijek vezao i koji jeste moj jedini stvarni dom.”

Dokumentarni temelji

Poglavlja romana presijecaju sudski izvještaji o agresorskim napadima na Mostar, o ratnim aktivnostima, optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu i ratne fotografije. Njima Nezirović skreće pozornost na dokumentarne temelje priče koja zapravo izvire iz tih povijesnih dokumenata i svoje pripovijedanje na neki način suočava s istorijskim činjenicama.

U rijetke dijelove lijepih sjećanja spadaju Velež, nogometne utakmice i euforija koje se autor prisjeća nakon što odluči gledati meč voljenog kluba sa Sandrom, na Grbavici 2021. godine. “Dok su konobari, komunalni radnici i ribari iz Sjeverne Irske te večeri kretali s centra, a tribine kao u transu pjevale Kako je dobro vidjeti te opet, Staviti ruke na tvoja ramena, Kao nekad poljubi me nježno, Za ona dobra, dobra, dobra stara vremena, uhvatio sam samoga sebe kako o tih nekoliko predratnih godina mislim kao o nekoj vrsti kovitlaca što se sve brže okretao unatrag.” Nogomet i Velež u Nezirovićevoj književnosti, pa i u ovom romanu, funkcionišu kao još jedna veza sa sretnijom prošlosti. U “Sandru” čitamo o tome kako se njegov odnos prema nogometu i navijanju promijenio poslije rata i kako mu danas na spomen imena kluba prvo na pamet padne sunovrat koji se desio sa Veležom kada je klub protjeran sa svoga stadiona, kako mu se palila i uništavala imovina, kako je pretvoren u sabirni centar za Muslimane i nelojalne Srbe i Hrvate, da bi na kraju konačno postao “personifikacijom njihovih vlastitih tragedija”. Velež i Mostar prije rata su dvije tačke od kojih kreću i kojima se pisac i Sandro vraćaju jer su to jedine dvije konstante koje im ne dopuštaju da iskliznu u potpuno ludilo.

Nezirović u “Sandru” zasijeca i veliki dio aktuelne stvarnosti, a u kojoj je i dalje važno odrediti se, reći kojoj strani pripadaš. Fabulativno jednostavan, ali sa čitavim nizom glasova kroz koje nas pisac vodi vješto, podsjećajući da je fikcije u njegovoj priči zapravo jako malo i da je jedina građa za dobru književnost neposredna stvarnost - ona koja nas usrećuje, ali i ona koja nas neumoljivo uništava.