Ovo vrijeme sada

U okviru festivala Baščaršijske noći u Bosanskom kulturnom centru je održan razgovor sa bosanskohercegovačkim književnikom Semezdinom Mehmedinovićem u kojem se autor osvrnuo na svoje ukupno književno stvaralaštvo, na godine provedene u ratu i Sjedinjenim Američkim Državama kojima je 1996. zamijenio Bosnu i Hercegovinu. Mehmedinovićeve knjige su intenzivno i emotivno svjedočanstvo života, posveta prošlosti, vrlo lične, ali u isto vrijeme univerzalne, što jeste i uvijek će biti odlika dobre književnosti.

Bježeći od metafore

Mehmedinović pripovijeda o ljubavi, o ratu, o potrazi za identitetom, o osjećaju nepripadanja i nemoći pripadanja. Na književnu je scenu stupio 1984. sa zbirkom poezije “Modrac”, no širu pozornost privukao je knjigom zapisa, kratkih priča i pjesama “Sarajevo Blues” (1992) o životu u Sarajevu pod opsadom. Napisao je još knjigu dnevničke proze “Ruski kompjuter” (2011), knjigu pisama “Transatlantic mail” (2009), te knjige proznih zapisa “Autoportret s torbom” (2012), “Knjiga prozorâ” (2014) i “Me’med, crvena bandana i pahuljica” (2017). “Ovo vrijeme sada”, “Sarajevo Blues” i “Ruski kompjuter” su okupljene u istom uvezu i pod zajedničkim naslovom “Rat je i ništa se ne događa” u Frakturinoj ediciji Bodoni.

- Ja sam se formirao kao pisac u osamdesetima, ali kada je došao rat, ništa od toga što sam ja radio više nije važilo. Govorim o maju, junu 1992. godine na početku rata. Tada sam pisao zanemarujući bilo koju vrstu ukrasa, bježeći od metafore, bježeći od dominantnih književnih sredstava, opisujući taj svijet u trenutku koji prolazi. To je pisano u vrijeme kad zapravo imaš osjećaj da ti ne možeš preživjeti. Ali mi je bilo zanimljivo da je tada kod mene postojala tolika vjera u književnost i potreba da ostavim neki trag. I sa grupom prijatelja smo pokrenuli Naše dane, ne toliko književni časopis koliko magazin u kojem su dominirale književne teme. Prodavali smo ga u Titovoj ulici i to bi se rasprodalo za pola sata. Interes za čitanje je bio veliki da ja sada ne pamtim takav odnos između napisanoga i pročitanoga. Nikada prije nisam bio u situaciji da kažem da pisanje stvarno ima smisla. To je bilo vrijeme u kojem sam u to bio siguran, kazao je Mehmedinović.

Književnik Semezdin Mehmedinović/Danijel Ilić

Decenijama pišući stilom koji odgovara “privatnim” dnevničkim skicama u kojima nije potrebno objašnjavati kontekst, okupljajući oko sebe čitatelje koji se identifikuju sa njegovom emocijom, posljednje dvije godine Semezdin Mehmedinović uređuje dnevničku ediciju u izdavačkoj kući Buybook. Dnevnike su pisali Predrag Finci, Almin Kaplan, Olja Savičević Ivančević, Refik Ličina, Marko Pogačar i drugi, te je u razgovoru Mehmedinović istakao kako mu je drago da je ta intimna i pomalo zaboravljena forma dobila pažnju koju zaslužuje na polju recentne bosanskohercegovačke književnosti.

Rat još traje

- Dnevnik je jedna forma koja je meni draga i, bez ikakvog razloga, manje cijenjena nego neke druge. Pojedini su pisci dali svoj maksimum upravo u dnevnicima. Recimo, Kafka je važan pisac, meni je najvažnija njegova knjiga “Dnevnici”. Postoje ti pisci bez čijih dnevnika razumijevanje njihova djela ne bi bilo ozbiljno, tako da su mene oni zanimali kao odgovor na sadašnjost i kao koncept u kojem bi određeni broj pisaca u istom vremenu opisivao svoju stvarnost, istakao je ovaj književnik.

Osvrnuo se još i na opsesivno pisanje o ratu u okvirima naše književnosti, te istakao da će se to promijeniti kada se i politička stvarnost u Bosni i Hercegovini promijeni.

- Stvarnost do određene mjere treba da se promijeni. Politička stvarnost treba da se promijeni da bi se pisalo o drugim temama. Rat ovdje još traje, on nije prošao. Evo sada je aktuelna priča kako će se Nacionalna i univerzitetska biblioteka ugasiti, ali ona je praktično ugašena onog trenutka kad je spaljena. Tim se pitanjem bave oni koji o knjigama nikada nisu brinuli, jer oni ne čitaju. Ta je biblioteka zapravo simbol kraja jednog milenija. Vrsta autocenzure koja se danas događa je bolesna. Naprosto stvari treba imenovati pravim imenima i razriješiti to, ostaviti ih iza sebe. I kad se to ostavi iza, onda više pisci neće imati razloga pisati o ratu, naveo je.