Sejo Sexon: Svoju biografiju sam napisao kroz pjesme, one su glavni likovi u knjizi
Objavljena je nedavno knjiga “Pamtim to kao da je bilo danas” koju ste uradili zajedno sa Borom Kontićem, kada se osvrnete na to vrijeme, zašto je bilo moguće da se u Sarajevu dese takvi kulturni događaji osamdesetih?
- Prvo, Bosna i Hercegovina je doživjela preporod u socijalizmu, šta god neko danas mislio o tome. Kroz sve osvajače i sisteme koji su kroz ovu zemlju protutnjali u njenoj povijesti to je sasvim sigurno bilo vrijeme u kojem je ova zemlja napredovala u svakom pogledu. Kako u kulturnom, tako i u ekonomskom smislu.
Materijalna baza i duhovna nadgradnja
Prema Marxu, prvo ide materijalna baza pa potom duhovna nadgradnja, kada stvoriš uslove da ljudi rade, da mogu kupiti knjigu, da mogu otići u kino, da mogu kupiti ploču, ti ćeš imati kroz dvije-tri generacije Indexe. To se zapravo i desilo. Bila je to za BiH jedna prilično upotrebljiva varijanta i sistem, imajući na umu multietnički karakter države, koji je ipak imao tu jednu, hajde da kažemo, ozbiljnu kontrolu tog nacionalnog funkcionisanja i selektiranja ljudi, očigledno bolje nego danas. Sada imamo podivljali, nekontrolisani nacionalizam, gdje svako vuče na svoju stranu, a stagnira sve pa i kultura. Zato se danas i čudimo manifestaciji kao što je Bookstan, skupilo se sto pisaca, to je danas čudo. U socijalističkoj BiH i Sarajevu je bio maraton pjesnika u Skenderiji. Dvadeset i četiri sata su se redali pjesnici, unutra je bilo hiljadu i po ljudi koji su slušali poeziju sve to vrijeme. Kad se umoriš, odeš kući, pa se vratiš, a opet je neki pjesnik na bini. Tako da su postojali osnovi. Uvijek kažem, ljudi dosta romantiziraju i idealiziraju to vrijeme, ali to je bio šlag na tortu jednog dobrog i uspješnog rada ljudi kao što su Emerik Blum, Branko Mikulić... To su ljudi koji su doveli Olimpijadu u Sarajevo. Bilo je mnogo pismenih, obrazovanih i vrijednih ljudi, koji jesu bili sa partijskom knjižicom, ali čini mi se da je danas presudnije biti dio neke partije nego što je to prije bilo. Ti su ljudi ipak bili mnogo slobodoumni, imali smo ih i u kulturi i u svakom segmentu života, bez obzira na sistem.
Gdje je u svemu tome nastala ideja Zabranjenog pušenja i svega što ono jeste?
- Ponavljam, mi smo šlag na torti, dolazimo poslije 20-30 godina tradicije rada sa omladinom. Kupovine instrumenata, davanja prilike, pogotovu tih ekskurzija gdje se bendovi spakuju pa idu autobusima da sviraju u druge gradove i republike. To se zove kulturna politika. Svaki grad će imati cajke i narodnjake ako nema kulturnu politiku. Kada smo vidjeli Branimira Štulića, mi smo se ošišali, imali smo duge kose, slušali smo Led Zeppeline, Pink Floyd, to je bila naša muzika. Onda se pojavio Johny, pojavio se new wave, pojavio se punk, mi smo se ošišali, bukvalno preko noći, kao da se pojavio Mojsije i razdvojio more. Suštinski, mi smo generacijski pripadali toj muzici, ali je do tada nije bilo. Jednostavno, bila je muzika starije raje, mi smo voljeli rock, ali onda se 1978. desila revolucija. Muzička i estetska. U muzici se prvi put, zakasnjelo, manifestuje ekspresionizam. Maksimum energije, minimum vremena, jednostavno i lijepo. Bile su to parole koje su sve nosile sa sobom. Kao generacija koja je po svojoj vokaciji pripadala tome, mi smo u to ušli preko noći. Srce nas je tamo vuklo. Nije to bila muzika na kojoj se moglo zarađivati, uvijek su narodnjaci zarađivali više. Ali ta muzika je nama pripadala generacijski, mi smo je prigrlili i neko vrijeme plivali u tome. Dok nismo skontali da su nam tekstovi malo predugi za tu formu. Osam-devet strofa u tri minute je bilo jako teško ispjevati. I onda smo shvatili i opustili se, pustili smo da pjesma živi i da je nećemo slagati u bilo kakve gabarite. Tada smo počeli snimati duže pjesme koje su ustvari mogle podnijeti toliki tekst. Evoluirali smo kroz vrijeme i došli do muzike koja korenspondira sa ljudima i u kojoj se ti tekstovi osjećaju ugodno.
Prošlo je četrdeset godina od prvog albuma Zabranjenog pušenja, te pjesme i danas zvuče svježe i razumljivo, koliko je u tom vremenu uopšte bilo svijesti o tome?
- Mladi ljudi uvijek imaju tu potrebu da se izraze. Mi smo ušli u sve to iz neke potrebe da se iskomuniciramo sa svijetom. To su te faze živote u kojima imaš vremena da misliš o benefitu društva, o benefitu svijeta, o nekom svom okruženju. Kasnije dođeš u tridesete godine, dobiješ djecu i jednostavno se smanjuje manevarski prostor. Mladi ljudi u tom dobu uvijek progovore svojim jezikom, svojom formom, svaka generacija ima svoj izraz. Ali iza svega toga se uvijek krije ista potreba. Svaka generacija ima svoj govor. Mlada generacija uvijek hoće onu muziku koju roditelji ne slušaju, koliko god je ona dobra i kvalitetna, svaka generacija traži svoju muziku. Tako smo i mi.
Zabranjeno pušenje i “Top lista nadrealista” bili su na svojevrstan način hroničari jednog vremena u Sarajevu, kakvo je to Sarajevo bilo?
- Inspirativno, kao i danas. Cijeli Balkan je inspirativan. Za muziku što ovdje i dan-danas nastaje, vrhunsku, kvalitetnu, najviše možemo zahvaliti konfliktnom društvu. Jednom neredu. Da živim u Finskoj, sumnjam da bih snimio dvanaest ploča nekog kritičkog, angažovanog rocka. Uređena društva daju manje tema. Neuređena pak daju više priča, sudbina. To daje rocku materijal da radiš. Ono što je vezano za rock and roll je vezano za društvo u kojem on nastaje.
Kakvo iskustvo imate kada je u pitanju rad na knjizi “Pamtim to kao da je bilo danas”?
- Meni je puno ljudi to sugeriralo, da uradim nešto takvo kao što je ova knjiga. Posebno kada je Nele objavio svoju knjigu, pitali su me kad ćeš ti, jer mi smo ista generacija, i to bi bila jedna druga kockica u mozaiku, bilo bi interesantno ljudima. Opirao sam se tome jer sam svoju biografiju napisao kroz pjesme. Sve moje bitne životne priče, traumatične, vesele, radosne, manje radosne, uzidao sam u pjesme. Nekako sam imao osjećaj da sam ta svoja iskustva i tu moju historiju već završio. Onda se pojavio Boro Kontić sa idejom da su priče o pjesmama jednako interesantne kao i same pjesme.
Pjesme kao glavni likovi
Tako da se nismo bazirali na moju biografiju, nego smo se bazirali na pjesme, glavni likovi te knjige su ustvari moje pjesme. Kako su nastale, koja je njihova pozadina. Ispalo je da je jako dobar feedback. Pokušao sam tu knjigu napraviti interesantnom, jer to je poenta i knjige i filma. Nemam iskustva u tome, nisam znao šta da očekujem, Boro je to lijepo upakovao, složio i napravio jedan kontinuitet unutar toga. Ali priče su srž, to je ono što će ljude dotaknuti ili ih neće dotaknuti, ako nemaš priču, nećeš napraviti bolje od trojke bilo šta. Ljudi su dobro reagovali, sretan sam zbog toga.
Pomenuli ste Neleta, mediji su često fokusirani na odnos između vas, kako Vi gledate na sve to?
- Danas su oči, nažalost, uprte u prošlost i to nije samo tako u našem slučaju. Ljudi se osjećaju dosta zakinutim ovim vremenom sada, neprestano ga, kako u muzici, tako i u sportu i svemu drugom porede sa onim vremenom. Vrijeme se ne može vratiti, dolazak Neleta u Zabranjeno pušenje ili neki reunion neće promijeniti ovu današnju sliku. Isto kao što je ono vrijeme u kojem je sve to nastalo bilo rezultat rada nekih generacija prije, tako je danas i ovo vrijeme rezultat nerada trideset godina. To se ne može promijeniti tako što ćete danas napraviti “Top listu nadrealista”, niti bi ona funkcionisala na onaj način. Opet kažem, nisu tu bili samo ljudi i bendovi, tu je bio čitav jedan kontekst vremena i prostora. Mediji su bili drugačiji. Današnje vrijeme, u jednoj šumi informacija, pojede pažnju. Ne vjerujem da bi okupljanje “Nadrealista” danas prošlo nešto posebno dobro. Svi su ljudi još tu, ali drugačija je paradigma. Danas su bitne neke stvari i kriteriji koji nisu bili u naše vrijeme. Ljudima su danas dosadile činjenice, dvadeseti vijek je bio vijek činjenica i nauke. Sada ljudi vole čuda. Da je u Visokom piramida, da je zemlja ravna ploča. Te stvari su duh vremena, vjerovatno će se izluftirati u nekom trenutku, ali sada je tako.
