Knjiga “Nakupine straha” Darka Cvijetića: Planine na prsima
Književnik Darko Cvijetić/FOTO: Ante Čizmić
”Doći će mrak/Svakoj/Godini svjetlosti.”
- Masovne razglednice iz Bosne, Darko Cvijetić
“Nakupine straha”, zbirka koju sačinjavaju tri samostalna rukopisa Darka Cvijetića - “Manifest Mlade Bosne” (2000), “Masovne razglednice iz Bosne” (2012) i “Mali ekshumatorski eseji” (2015) - prošla je ispod radara čitateljstva i kritike mahom zato što nije riječ o novom književnom ostvarenju ovog autora, ali i sigurno djelimično zbog toga što je nedugo nakon objavljen njegov novi roman “Previše mi to. Osam djevojčica” (2024). Čini mi se da je važno istaknuti koliko su ove tri knjige, ukoričene u jednu zbirku, značajne ne samo za bogati Cvijetićev opus nego i za cjelokupnu našu književnost s obzirom na okolnosti u kojima su nastajale i bile prvobitno objavljene. Pisac na početku navodi da su one “ostale u vremenu, bez kisika, bez snage i jauka, čak i bez grobnog mjesta na parceliziranoj zemlji naših prostora. (...) Jednu je i izdavač zaboravio, drugi nije smio/htio ni promovisati sopstveno izdanje, treći je knjigu (sa)krio pa je nije ni imao tko niti čitati, istrulila je u skladištu”.
Povratak otporu
Ostaje vidjeti zašto je i danas, decenijama nakon izvornog objavljivanja ovih knjiga, ovaj opus privukao manje čitatelja nego bismo to očekivali. Kakav se oblik cenzure vodi danas protiv književnosti i zašto su neki od najvažnijih tekstova neminovno osuđeni da “trule u skladištima”? Nisam sigurna da na to pitanje imam jedan i ispravan odgovor.
No, vratimo se knjigama. “Nakupine straha” otvara “Manifest Mlade Bosne”, poetsko-prozni manifest, kratke priče, koje je nužno čitati u postmodernom, intertekstualnošću gustom ključu gdje svaki pojedinačni fragment doziva druge teme, teorije i pojave iz stvarnog, ali i iz svijeta umjetnosti. Stvarni je dakako onaj omeđen ratom i sudbinom koja je zadesila sve jugoslovenske republike nakon raspada velike zajedničke države. Sve stavke manifesta nose odrednicu “dada” koja svakako da priziva dadaizam, avangardni pokret, kao svoju osnovu. Manifest otvaraju stihovi: “Pogledaj,/pogledaj ovaj bijeli kvadrat,/pogledaj kako je veoma bijel ovaj kvadrat,/pogledaj ovu liniju,/pogledaj kako je ravna - /to je ravna linija”, potpisani sa “NSK, 1987.”, što predstavlja skraćenicu alternativne slovenske umjetničke skupine Neue Slowenische Kunst (1984). “Manifest” podrazumijeva prvi fragment u zbirci koji opisuje načela Dada teatra u kojima, između ostalog, stoji da je Dada teatar “ratno pozorište iz URBA CULTA 92. koji je osnivač, višenacionalni teatar budućih skeleta na groblju, teatar koji nema zemlju iz koje dolazi, samo zemlju u koju odlazi i koji je od oca RATA i majke ART. Znači stvorenje iz MIJEŠANOG BRAKA, Art rata”. Dalje, pred nama su naslagane priče, fragmenti koje kroz prokazivanje društvenih normi, ludistička poigravanja, zamagljivanja svih granica, dakle dadaistički se poigravajući sa postojećim strukturama, bacaju rukavicu u lice ustaljenim nacionalnim i inim podjelama koje nas svode na jedno i radije propagiraju povratak “mnoštvu”, različitostima, svemu onome što slavi teatar - jedinstvo života i smrti, dakle suprotnosti. Pozorišni impuls prve knjige iz “Nakupina straha” je i više nego razumljiv - Cvijetić je i pozorišni radnik i za pozorište je snažno vezan - ali je i važno istaknuti da se u tom povratku teatru ustvari zagovara povratak otporu. Pišući istovremeno i zatomljeno i poetski glasno, autor konstruiše ovu knjigu i kao svjedočanstvo i otisak užasa na koje je nemoguće ostati nijem.
Cvijetić svog čitatelja godinama zadivljuje izvanrednim korištenjem jezika, a što je u “Manifestu Mlade Bosne” prisutno na svakom mogućem nivou, prateći osnovna dadaistička načela - dehijerarhizaciju, depersonalizaciju, intertekstualnost i često svođenje iskaza na riječ ili nekoliko njih. Što se kasnije i razvilo u obilježja njegove autorske poetike. “Manifest Mlade Bosne” je izuzetno vrijedno i važno književno djelo - ne samo zbog Cvijetićevog poigravanja sa formom - nego i zbog toga što predstavlja možda jednu od najznačajnijih knjiga postmodernih tendencija na bosanskohercegovačkom prostoru i riječ je o snažno angažiranom tekstu; angažiranom na način na koji mnogi nakon njega nisu bili. Ovo je knjiga koja poziva na bunt, koja ukazuje na neuralgične tačke našeg društva i tada i sada - otpor kanonu i nacionalizmima jer (više) nikamo ne vode. Uprkos svemu, riječ je o knjizi o kojoj se i kada je objavljena malo pisalo. Što zbog njene hermetičnosti, neprohodnosti i zgusnutosti, ali možda i ponajviše zbog (ratne) tematike koja je u godinama kada je knjiga objavljena još bila posmatrana kao kopanje po otvorenim ranama. A ne bismo smjeli dozvoliti da to ostane tako jer je “Manifest” poziv na otpor koji nam je i danas neophodan.
Uz “Manifest” idu i “Masovne razglednice iz Bosne” i “Mali ekshumatorski eseji”, dvije zbirke poezije koje tematiziraju rat, kolektivno iskustvo nasilja, smrti i njihovo podnošenje. Naslov prve zbirke u svijest doziva masovne grobnice koje su razasute svuda po stranicama i stihovima, a koje autora prate od njegove prve knjige poezije “Noćni Gorbačov” (1990). “Ništa drugo i ne radim/Nego zemlju prenosim/Smjesta na mjesto/I čudim se/Planinama na prsima:/U Jugoslaviji sam živio 23 godine/Toliko sam već/U njenom razvaljeno stomaku/Umazan iznutricama.” (Na 1. siječnja 2014, zbirka “Mali ekshumatorski eseji”)
Istrgnuto iz vremena
Glavna stilistička karakteristika ove zbirke, ali i ukupne Cvijetićeve književne poetike - jer je Darko Cvijetić Pjesnik i to je njegova jedina konstanta - jeste nekonvencionalan odnos prema jeziku u kojem uspijeva ostvariti i ispisati najteže probavljive teme. One su, dakako, najčešće vezane za ratne strahote, ali se uvijek iznova izmišljaju u slovima i slikama koje nadilaze konkretne situacije i ljude o kojima se piše, i neminovno zalaze u polje univerzalnog. U to ime, prilažem nekoliko primjera neologizama koji predstavljaju pjesnikov doprinos jeziku: “Zemlja/nastećkana/minama” (“Snajperisti kod Godota”, zbirka “Masovne razglednice iz Bosne”), “Meso me napušta/Prelopatano” (“Stećak o Tesli”, zbirka “Mali ekshumatorski eseji”). Ovakav izuzetan odnos prema jeziku prije kojeg nema ništa i poslije kojeg nastupa kraj ima funkciju naglašavanja smrti i umiranja, ljudske nečovječnosti i sličnosti sa zvijerima, što sve zajedno predstavlja suštinu preokupacija sa kojima se Cvijetić bavi i bori u cijelom svom intimnom i književnom životu. “Nakupine straha” valja posmatrati kao ukoričenje tih preokupacija, možda i najvažnije knjige koja sumira povijest ove književne ličnosti. Ponajprije, knjiga je ovo koja izvrsno ilustruje traumu koju su donijele devedesete, a koja je od svakog pojedinca napravila krhotine. Njih Cvijetić sakuplja i pravi postmodernistički kolaž - dadaistički, književni, vanknjiževni i vanvremenski - gdje je smrt jedina stalnost, a koji nas snažno podsjeća da je sadašnji trenutak i dalje obuhvaćen ovim temama o kojima je u ovim knjigama riječ.
“Manifest”, dakle, predstavlja i danas aktuelno djelo, istrgnuto iz vremena, a u njemu ipak ukorijenjeno, dovoljno snažna knjiga da se u njenim ilustracijama prepoznaju mnogi mehanizmi po kojima funkcioniše današnje i naše društvo. Izuzetnu semantičku ulogu u knjigama pred nama čine ideje o otporu i iznevjeravanju ustaljenih normi. Rečenice ispljunute da ostanu urezane u svijest svakoga ko ih bude čitao. Onog trenutka kada se u Cvijetićevim stihovima ne budemo prepoznavali - ili ćemo biti spašeni ili osuđeni na potpunu propast. Ili oboje.
