U Collegium Artisticumu otvorena izložba četvorice velikana bh. slikarstva
Otvaranje izložbe u Collegium Artisticumu/Damir Deljo
U okviru Zimskog salona knjige u Collegium Artisticumu večeras je otvorena izložba četvorice bosanskohercegovačkih slikara. Posjetioci na postavci imaju priliku vidjeti po desetak radova Ibrahima Ljubovića, Ljube Laha, Affana Ramića i Marija Mikulića.
- S nadom da u ovom gradu bez obzira na nove vjetrometrine i zaborave ima onih koji pamte, odlučio sam da realizujem izložbu ovih odabranih umjetnika, kaže Goran Mikulić, najzaslužniji za ideju i realizaciju ove izložbe.
- Radi se o radovima Ibrahima Ljubovića, slikara “poetskog života stvari”. Dragog čovjeka bolne sudbine što je sve svoje lirske pejzaže “ogledala naših slutnji, snoviđenja, naše usamljenosti u svijetu” 1992. morao ostaviti na Grbavici spašavajući život gazeći Miljacku. Nažalost, zakratko, poručuje Mikulić.
“Ono čime sam svjesno i nesvjesno neprekidno zaokupljen jeste traganje za lijepim u svemu što me okružuje. Svaki umjetnik ima sopstveni sluh za lijepo, ali sam uvjeren da pojedinačna, osobena osjećanja lijepog nisu daleko od jednog univerzalnog. No, veoma mi je teško riječima označiti šta je to, u stvari, lijepo u umjetnosti. Svaka stvar sadrži dio ljepote. Kao da je lijepo razasuto u nekom haosu, a umjetnik je sabiralište te čudesne tvari, žiža iz koje ljepota svijeta ponovo isijava u svijet... Želio bih da napravim sliku kao što je Bahova muzika. Kada bih to postigao, bio bih veoma zadovoljan, još više sretan”, rekao je davno Ljubović Marini Trumić u intervjuu za Svijet, a Mikulić ne tako davno uvrstio u njezinu knjigu “ Živi glas umjetnika”.
Za razliku od Ljubovićevog svijeta beznačajnih, ostavljenih, upola odbačenih stvari, njegov kolega Affan Ramić otkrivao je u kamenu i nedokučivoj boji Neretve. Ne jednom je rekao - “Umrijet ću, a nikad neću pogoditi i na platno prenijeti njezinu zelenu”.
- I Affan je u svom grbavičkom ateljeu, u kome se i najljepše družilo uz lozu, smokve, nar i dašak Počitelja, ostavio brojna platna. Pogibija sina jedinca, borca, 1992. potisnula je svaki drugi gubitak. Slikao je neprestano i svi koji su mogli izaći i vratiti se u ratno Sarajevo donosili bi mu tubu boje - bijele, dodaje Mikulić.
“Ljubo Lah je Lah i kad se potpiše na bijelom papiru”, rekao je Josip Pejaković jednom prilikom davne 1993.
- Niko od sarajevskih slikara nije tako “dotakao dno života” a da se to uopšte ne vidi. Na njegovim slikama nema ružnih, krezavih, prljavih, sa njegovih platna gledaju nas prekrasne oči, uživamo u prekrasnim, građanskim, urbanim elementima što nam je itekako potrebno u ovom trenutku, poručio je Pejaković na otvaranju Lahove izložbe usred opsade.
I Oslobođenje je tada pisalo o izložbi.
- Kao da je sve htjelo da nas nekako zaštitnički zagrli u autentičnom ambijentu jednog od sarajevskih muzeja. Okupili se prijatelji, poklonici slikarstva, ljudi od pera (Kiko Sarajlić), predstavnici sveukupnog života (Tatjana Ljujić - Mijatović, Jusuf Pušina, Munib Bisić, Muhamed Kreševljaković...) zemlje što se brani i umjetnošću, napisala je Nada Salom.N. S.
