Iskustvo u gužvi i ostala iskustva

Goranka Matić (Maribor, 1949) ikona je fotografskog medija bivše Juge. Spoj ogromnog talenta, entuzijazma i odvažnosti. Iznimna osobnost. Umjetnica u čijem se stvaralaštvu prepliću novinska fotografija i čisti art, što je odlika samo velemajstora. Radila je za najpoznatije i najtiražnije listove i časopise bivše države. U svijet fotografije i fotkanja ušla je prateći u velikom stilu svoju generaciju i beogradsku art-scenu 80-ih godina, u doba kad se baš svim talentima i obožavateljima činilo da je samo nebo granica.

Fotografija kao život

Prva je žena fotograf članica fotosekcije Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS). Visprena kroničarka zbilje i snova, duha vremena, ljudskih života i sudbina. Uvijek se bavila životom, bila na mjestima gdje su zbivanja, dobra ili loša. Doista je živjela svoju fotografiju. Zato su fotografije Goranke Matić zapravo - život. U Zagrebu su istodobno otvorene dvije njezine izložbe: retrospektiva “Iskustvo u gužvi” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je premijerno pokazana u beogradskom Muzeju savremene umetnosti te izložba “Moravice” u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta. Samo za čitatelje Oslobođenja otkriva kako doživljava svoje zagrebačke izložbe, a odgovara i na nekoliko pitanja iz područja suvremene fotografije.

Goranka, prvo gostovanje u Zagrebu i to s dvije izložbe, kako te je dočekala zagrebačka publika? Je li drugačija od beogradske?

- Mislim da tu nema puno razlike. Ljudi koji idu u muzeje ili galerije su radoznali, obrazovani i idu na ono što ih interesuje, najčešće znaju šta im se nudi. Današnje društvene mreže dosta utiču na to među mlađima i zato ih je bilo mnogo u Beogradu, a čujem da se i u Zagrebu dešava isto iako je izložba tek počela.

Tvoja retrospektiva u Zagrebu ima pet cjelina, koja od njih po tebi ovdje potiče najviše zanimanja ljudi?

- Neosporno su to Novi talas osamdesetih, a i protesti na ulicama Beograda protiv režima Slobodana Miloševića tokom devedesetih o kojima se ovde u Zagrebu malo zna, a u Beogradu su ih već zaboravili. Prošle godine pitala sam jednu osamnaestogodišnjakinju zna li ko je Slobodan Milošević. Malo se zamislila i pitala: je l’ glumac?

Uz Muzej savremene umetnosti iz Beograda i Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba organizatori izložbe su nevladine udruge Srpsko narodno vijeće (SNV) i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta iz Zagreba, kako je došlo do ove suradnje?

- Sticajem okolnosti, 30 godina je od potpisivanja dogovora Srba iz Gorskog kotara i hrvatske Vlade o nenapadanju koji se poštovao i to je bio lep povod da se prikažu ove fotografije. Moja izložba “Moravice” nastala je 1985. godine kao studija mesta, posvećena mom ocu koji je poreklom odatle. Nešto netipično za moj rad gde sam se okušala kao pejzažistkinja i dokumentaristkinja. Sve sam radila srednjim formatom 6x7cm, što daje utisak nekog starog romantizma.

Tijekom svojih više od 40 godina fotografske karijere nisi bila samo promatrač, iz današnje perspektive kako gledaš na to vrijeme?

- Sve je to kao neka fotodnevnička priča, od zbivanja na ulici do autorskih radova koji se odnose na porodicu ili društvo. Bila sam svedok, učesnik kao prethodne i buduće generacije na ovim prostorima.

Surađivala si s brojnim časopisima i novinama u ex-Yu, uključujući zagrebački omladinski list Polet, tjednike Start, Svijet, imaš li kontakte s kolegama iz Zagreba?

- Da, što se videlo na otvaranjima, došli su mi prijatelji koji su mogli, fotografi, istoričari umetnosti, novinari... Svi smo lepo ostareli.

Interes za 80-te godine u bivšoj Jugoslaviji je u stalnom usponu, život, umjetnost, koncerti, glazba, Novi val, energija tog perioda, ovaj fenomen teoretičari tumače na razne načine, tvoje tumačenje?

- Bili smo mladi, bezbrižni, mislili smo da će sve biti još bolje, nismo ni bili svesni šta nas čeka, a onda... I sada mladi, odrasli ljudi misle da je neko herojsko vreme. Tako su mojoj generaciji izgledali dadaizam i nadrealizam.

U svijet fotografije ušla je u velikom stilu/Nebojša Nabić

Nekadašnji frontmen beogradskog rock benda Idoli Vlada Divljan je neposredno prije smrti gostovao u Zagrebu, rekao mi je tada da mu je čudno da Zagrepčani misle da Idoli još postoje iako se bend raspao još prije rata. Kako ocjenjuješ informiranost Zagrepčana općenito kad je riječ o beogradskim događajima i ličnostima?

- To su ga verovatno pitali neki mlađi, on je baš sarađivao sa zagrebačkim muzičarima godinama i svirao sa njima. Croatia Records, bivši Jugoton, baš ozbiljno radi na očuvanju njihovih izdanja Novog talasa, koji su prepoznali ranih osamdesetih za razliku od RTV-a.

Poseban segment tvoje zagrebačke retrospektive naslovljen je sa “10 godina protiv, Beograd 1990-2000”. U tom periodu koliko si fotografija snimila i koji događaj najviše pamtiš?

- Odmah 1991. doživela sam masovne proteste protiv Slobodana Miloševića i to je bio lep uvod za sledećih 10 godina protesta protiv rata do bombardovanja. Količina snimljenog materijala je srazmerna prošloj deceniji Novog talasa. Ono što me vizuelno, idejno dirnulo je akcija Crni flor, od palate Albanije do Slavije, ljudi su držali crni flor protiv rata.

Mnogi, pogotovo beogradski umjetnici, redatelji, pisci i političari prodefilirali su ispred tvog objektiva, što je za tebe najinteresantnije na ljudskom licu? Je li važno da fotograf poznaje osobu čiji portret radi?

- Imala sam priliku i sreću da poznajem i upoznajem dosta ljudi sa naših prostora. Moja interesovanja su bila široka, tako da me je zabavljalo da susrećem ljude raznih profesija i sa razlogom da ih fotografišem. Nije bilo interneta, tako da sam se morala raspitivati ili čitati o njima ako ih nisam poznavala. Da, treba znati koga slikaš.

Svako radi svoj posao

Nisam imala tremu pred autoritetima ili funkcijama, svako radi svoj posao. Kako većina nije volela da se slika, trudila sam se da se ne osećaju kao kod zubara. Malo se raspričamo da ih opustim, a onda sam gazdarica. Portret ima više načina slikanja, od same glave do osobe u prostoru. Sve zavisi za šta radiš i onda se snalaziš, improvizuješ.

Bila si urednica fotografije u beogradskom časopisu Vreme, dnevnom listu Politika, na Radio-televiziji Srbija, što se promijenilo u novinskoj fotografiji ili fotki uopće?

- Ja sam generacija koja je prešla od analogne fotke na digitalnu. Sve se promenilo sem dobre fotografije koja se sada može napraviti mobilnim. To je vizuelna demokratija. Paralela je sa pismenošću, svi su pismeni, a neko je pisac. Tako je i sa fotografijom.

Slavni fotograf Frank Horvat rekao mi je u intervjuu da fotografija pruža jako puno mogućnosti za manipulaciju. “Kad pred sobom imate fotografiju, ona realno ne pokazuje to što se na njoj vidi, pokazuje, spoj fotografovih ideja, ono što fotograf o tome misli. Jednostavnije rečeno, fotografija ne pokazuje već sugerira, navodi na pomisao, a sugeriranje je nešto što je otvoreno za sve vrste manipulacija u dobrom i lošem smislu, ovisi o tome tko fotografira i što se fotografira”, kaže Horvat. Što ti kažeš o ovoj temi?

- Nemam šta da kažem sem da je u pravu. On je pretežno bio modni fotograf i pripada generaciji posle Drugog svjetskog rata kada su se fotoagencije baš razvile, tako da zna šta priča. To se odnosi i na novinarstvo, marketinške agencije koje prožimaju ceo život.

Mnogi profesionalni fotografi danas nisu baš sretni zbog omasovljenja medija fotografije i novih tehnologija, je li masovnost plus ili minus za fotografiju?

- To je jedan pogled koga je vreme pregazilo, stvar je samo u standardu u novinskim kućama ili agencijama. Kada su ozbiljne, firme i agencije to znaju. A kada je ekskluziva, ne gleda se na kvalitet.

Da li bi voljela vidjeti u beogradskom Muzeju savremene umetnosti veliku retrospektivu nekog zagrebačkog fotografa, tko bi to bio?

- To su sada skupe izložbe i bojim se da uskoro neće biti izložbe ovakvog obima. Koliko znam, uskoro će biti izložba Ivana Posavca i Mije Vesovića u Salonu muzeja savremene umetnosti u Beogradu kao razmena sa zagrebačkim muzejom. Zagreb ima dosta kvalitetnih fotografa.