Dinko Kreho: Jugokič ili (jugo)nostalgija za izgubljenom budućnošću?

Pisali ste i pišete eseje, pjesme, kratke priče, prozu za djecu, drame... Za kojom formom, rodom, žanrom u posljednje vrijeme najradije posežete? Zašto?

- Kod mene to ide ciklički, u fazama, a ono što pišem uvijek ima veze sa onim što u tom periodu čitam. Ponekad mi se čini da je i jedno i drugo izvan moje kontrole, no uzročno-posljedične veze postoje: kad, naprimjer, pišem poeziju, to me tjera da čitam još više poezije, a čitanje poezije potiče me na pisanje poezije, i tako ukrug. Nemam omiljeni književni rod/formu/žanr, sve ovisi o trenutku i fazi. Trenutno dosta pišem priče, radim i na jednom dužem proznom rukopisu, a tu je i pjesnički rukopis koji bi trebao ugledati svjetlo dana u 2026.

Prevođeni ste na slovenski, engleski, francuski, njemački, grčki i estonski jezik. Kako je došlo do prijevoda na estonski?

- Bio sam pozvan na pjesnički festival u Tartuu - grad u komparatističkim krugovima poznat po tartuskoj školi semiotike - pa su za tu priliku domaćini dali prevesti nekoliko mojih pjesama. Nažalost, na kraju nisam uspio otići na taj event, niti upoznati prevodioca ili prevoditeljicu.

Jugoslavija u tržišnoj niši

Tim prije mi je žao što mislim da je poziv proizašao iz malog nesporazuma: čini mi se da su ljudi vidjeli da se ja bavim teatrom i poezijom, pa zaključili da radim performans ili slam, što je daleko od istine. Siguran sam da bi naš susret bio uzbudljiv, jer takvi nesporazumi znaju biti veoma produktivni.

U Vašoj zbirci eseja “Bio sam mladi pisac” pišete o jugonostalgiji kao o fenomenu nostalgije za izgubljenom budućnošću. U razgovorima s drugim ljudima koji su Vas čitali i koji su također “optuživani” za jugonostalgiju otkrila sam da se mnogi (od 1985. do 2001. godišta) slažu s Vama. Jeste li znali da ćete artikulisati taj zajednički osjećaj ili se to prosto tako desilo, od svog pojedinačnog ka općem?

- U pisanje teksta koji spominješ krenuo sam iz pokušaja da preispitam šta nama, danas i ovdje, znači budućnost - postoji li uopće kolektivna slika budućnosti i kakva bi ona bila. Pitanje budućnosti inače je jedna od mojih opsesivnih tema, kojoj se uvijek iznova vraćam u raznim književnim formama i vrstama. Esej o kojem govoriš pisao sam 2017. godine, dakle nakon onog prvog vala komercijalne jugonostalgije, koji se, možda i najviše u Bosni, pojavio krajem ‘90. i početkom 2000-ih godina - ali prije aktualne opsesije socijalističkom Jugoslavijom koju su donijele generacije rođene u posljednjim godinama te države ili nakon nje. Mislim na ono što bi se (sa simpatijama ili bez njih) moglo nazvati jugokičem: na sve ove cekere, bilježnice, odjeću, na cijele linije proizvoda s partizanima i partizankama, petokrakama i ostalim imaginarijem NOB-a, na pretvaranje “Jugoslavije” u estetiku koja ima svoju tržišnu nišu. Uz to, u dijelovima milenijalske i zumerske buržoazije socijalizam, revolucija, NOB ili AFŽ danas cirkuliraju kao šik generacijski znak raspoznavanja, kao nekakva lozinka koja nam saopćava da smo svi naši (kako bi rekao jedan poznati ne-komunist); uz to ide fabrikacija i eksploatacija obiteljskih mitologija, simboličkog kapitala baki i djedova, uloge vlastite porodice u socijalističkoj revoluciji itd. Zbog svega toga, esej o Jugoslaviji i budućnosti danas bih pisao sasvim drugačije. Ipak, mislim da su osnovne teze tog teksta, prvenstveno ona o Jugoslaviji kao obećanju budućnosti i gubitku Jugoslavije kao gubitku budućnosti, još aktualne.

Vaša zbirka kratkih priča “Odmor od kulture” pisana je u slipstream žanru. Je li Vas ovaj odmak od tradicionalnih okvira popularnih žanrova i njihovih konvencija oslobodio ili dodatno izazvao?

- Pitanje je je li slipstream žanr ili oznaka za nemogućnost da se uspostavi žanr, odnosno da se postavi i slijedi određeni žanrovski kod. Možda je fluidnost knjige dijelom i rezultat moje nesigurnosti u kodovima i konvencijama bilo horora, bilo SF-a, bilo “umjetničke” fantastike; s druge strane, granične situacije kojima se priče u “Odmoru” bave i u koje su smještene - prelomni povijesni trenuci, neodređeni odnosi, rubna iskustva - tjerale su me na lutanje, ponekad i tumaranje kroz žanrovske kodove i konvencije.

Trenutno boravite u Sarajevu u sklopu rezidencijalnog programa Traduki, na kojem surađujete s ilustratorom Tarikom Rizvanom na stripovskoj adaptaciji Vaše kratke priče “Antun Benčić, magična djevojka”. Kad pišete, recimo, Benčića, da li bi upakovati ga u neki određeni žanr koji je već jasno definisan značilo nužno mu pripisati značenje koje je izvan priče same, kodificirati ga?

- U toj priči, barem iz moje autorske perspektive, stvari su još i jednostavne. Pokušao sam napisati hommage magical girl/maho shojo žanru mange i animea s jedne, kao i superherojskom žanru s druge strane, a da sve skupa bude smješteno na naše prostore, u dramatičnu povijesnu sekvencu s početka devedesetih godina. Naravno, ja niti mogu niti želim propisivati granice tumačenja. Nisam drot.

Kakav je proces ove stripovske adaptacije dosad bio? Šta su izazovi ove vrste intersemiotičkog prevođenja?

- Iskustvo je fenomenalno. Tarik i ja odavno razgovaramo o tome kako bismo voljeli nešto uraditi skupa; od nekoliko projekata koje sam mu ja predložio, njemu se najviše svidio ovaj, pošto je i sâm fan i magičnih djevojaka i superheroja. Mislim da je proces za obojicu bio zanimljiv i poticajan: Tarik nema previše iskustva sa crtanjem stripova čiji scenarist nije on sâm, dok sam ja o pisanju stripova prethodno samo čitao. Uz to, strip je “po motivima” priče, nije nužno adaptacija 1/1, tako da smo dosta improvizirali i izmišljali u samome procesu. Najzanimljivije su mi bile razlike u našem doživljaju forme. Ja bih Tarika često pitao, pogotovo u pripremnim fazama: “Misliš li da ovo funkcionira? Hoće li ovo biti uvjerljivo?” i slično, a on je uvijek odgovarao: “Nacrtaj, pa ćemo vidjeti”. On o radnji stripa ne razmišlja kao o nečemu što dolazi “izvana” - o priči koju treba pripremiti, razraditi, staviti na papir i tek na kraju (na)crtati - nego je vidi kao nešto što nastaje i rađa se upravo kroz kadar i tablu.

On je kao Michelangelo koji oslobađa anđela iz mramora, on priču samo utjelovljuje na papiru?

- To je bila moja spontana, laička predodžba. Ispostavilo se da je Tarikov pristup posve drugačiji. Upravo su se kroz skiciranje, crtanje, “oprostorivanje” priče u novome mediju određena rješenja nametala, dok su druga otpadala - na licu mjesta bi se pokazala kao nepraktična, neprikladna ili neizvodiva.

Antun Benčić se korištenjem svojih moći pretvara u ženu. Kad razmišlja o mogućnostima vidžilantizma, saznamo da on nije sasvim siguran koliko je neprepoznatljiv (i da li je), pa je dobar dio njegovog oklijevanja opravdan strahom od prepoznavanja. Strip, kao vizuelni medij, čini se nema luksuz za takve dvojbe: ako junak i ne vidi sam sebe, vidimo ga mi. Kako planirate pomiriti ekstradijegetskog, ali kroz Antuna Benčića fokaliziranog pripovjedača, sa stripovskim mizanscenom i okularizacijom?

- Postoje načini da se cijela ta ambivalentnost prikaže u stripovskom mediju. Neću detaljnije spojlati rješenja do kojih smo mi došli, tim više što smo još na prvoj ruci. Ali, recimo, nepouzdanost pripovjedača i događanja (što je stvarno, a što možda proizvod njegove mašte) u stripu je moguće izraziti izborom boja, variranjem crtačkih tehnika, ponavljanjem ili variranjem vizualnih motiva, te općenito različitim vizualnim kodovima.

Širok dijapazon tema

Naravno da nešto moraš prikazati - i da je to “nešto” neusporedivo konkretnije nego u slučaju književne proze, čija je radnja prepuštena mentalnom prostora svakog čitaoca i čitateljice - ali ti se nudi cijeli arsenal formalnih oruđa i sredstava da to situiraš i kontekstualiziraš.

Kako u kontekstu ove priče izgledaju teme transrodnosti, performansa roda i rodni identiteti?

- Magične djevojke su stripovski i animirani žanr koji je vjerojatno najviše čitan, analiziran i pretresan iz feminističkih, kvir i rodnih kritičkih perspektiva. U slučaju Benčića imali smo razne dileme, jer nam je jasno u kojoj je mjeri vizuelna reprezentacija sklizak teren. Naravno, sve što nacrtaš može se proglasiti stereotipnim i stereotipizirajućim, ali to ne znači da možeš pustiti mozak na pašu i ne razmišljati o implikacijama i konotacijama onoga što izbacuješ na papir. Odlučili smo se za određena rješenja i stojimo iza njih, ali je kritičko propitivanje, dakako, uvijek dobrodošlo.

Dosad niste prezali ni pred jednim fenomenom kulture, s jedne i internet-kulture, s druge strane (a ni sprege jednog i drugog). Šta Vam je trenutna sfera interesovanja izvan književnosti? O čemu Vas “svrbi” da pišete?

- Sviđa mi se ovo nisi prezao. Mene zaista zanima vrlo širok dijapazon tema pitanja, ali, za razliku od mnogih muškaraca mojih godina koji se dokopaju kakve-takve medijske vidljivosti, nemam ni želju ni potrebu pisati o svemu i svima. O puno toga, dakle, i ne pišem, i mislim da to nepisanje ponekad može biti i korisnije i relevantnije od pisanja. Kad pišem eseje i publicističke tekstove, nastojim uvijek zacrtati ličnu perspektivu, zasnovanu na doživljenom i doživljajnom; ako mi se čini da je moja perspektiva ograničena ili nepotpuna, uvijek to nastojim i transparentno predočiti. Povremeno se sigurno i provalim, ali mogu živjeti s tim. U svemu tome uvijek mi je zanimljivo vidjeti gdje, od koga i kako dolazi feedback. Recimo, ja sam u životu napisao možda tri teksta o muzici i mislim da su ti tekstovi vjerovatno čitani koliko i sve moje knjige zajedno. Ljudi su me čak prepoznavali u javnosti, više puta su mi prišli na koncertu ili nekom javnom dešavanju sa: “Hej, čitao sam tvoj tekst o Karleušinim comeback albumima...” ili sa sličnim “uletima”. Možda je zajednički nazivnik potraga za savremenim trenutkom, za pitanjem šta je danas savremeno(st) i ko je savremen, na koje je danas osobito teško odgovoriti. Tu se vraćamo i na pitanje budućnosti i (nedostatka) povijesne perspektive. Živimo u historijskom razdoblju u kojem je ljudska civilizacija, ili barem ovaj njen hegemoni dio, opsjednuta vlastitom prošlošću, parazitiranjem na samoj sebi, kanibaliziranjem vlastitog nasljeđa. U mnogim temama o kojima sam pisao i o kojima želim pisati, od muzike do borilačkih sportova, zapravo me prvenstveno zanima problem savremenosti i kako ga promišljati u društvu koje se pokušava pozicionirati izvan povijesti.

I za kraj, šta je za Vas duh Sarajeva?

- Duh Sarajeva je u možda u tome da gajiš beskrajnu ironičnu distancu i prema Sarajevu i prema ideji duha Sarajeva - a ipak postaviš to pitanje. U toj ambivalentnosti bi bio duh Sarajeva.