Žena nije kriva što je doživjela nasilje

Svi oblici nasilja postali su nam normalna pojava u društvu. I šamar je žena “tražila”, a modrice će sakriti puder. Na uvrede ne vrijedi se ni osvrtati. Na femicid gledamo kao da je “zaslužen”, jer žena je kriva zato što postoji.

Besima Borić, političarka i dugogodišnja aktivistkinja, kaže da je femicid fenomen i relativno novi pojam koji su preuzele feministice kako bi opisale najteže zločine nad ženama i koji kao takav zaslužuje da nađe svoje mjesto u zakonodavstvu (Diana Russell femicid najčešće definira kao patrijarhalni fenomen muškog ubijanja ženskih osoba - žena i djevojčica - zbog toga što su žene - ženska bića).

Izostaju važne procjene

- Još je nedovoljno definiran i, kako kažu pravnici, relativno teško dokaziv u kontekstu svih slučajeva ubistava žena, odnosno rodno zasnovanog nasilja. Upravo zato što se povećava broj ubistava žena zasnovanih na mizoginiji, mržnji i što se takvi slučajevi ipak mogu razlikovati od ostalih po mnogim pokazateljima, zalažem se za to da se i femicid uvrsti u naše krivično zakonodavstvo! Važan razlog jeste što bi to moglo djelovati preventivno. Moglo bi značiti priznavanje femicida kao zasebnog krivičnog djela, a stvaralo bi i pravnu sigurnost. To može biti dio i dopuna Krivičnog zakona, ne mora biti poseban, izdvojen zakon, ali mora biti definiran i inkriminiran zakonski. Kod nas se, nažalost, ne izriču najveće ili bar velike kazne koje zakon dozvoljava, nego se uvijek pribjegava najnižim, uvjetnim i to je ono što posebno obeshrabruje i žrtve i aktivistice, kaže Borićeva.

Objašnjava da Istanbulska konvencija, koju smo kao država ratificirali među prvima i to ne samo u regiji, predviđa niz aktivnosti i tijela koji bi doveli do preciznih dokaza na osnovu kojih možemo dokazati femicid.

- Nažalost, mnoge od propisanih radnji nismo uradili, nemamo sistem prikupljanja podataka, ne pravimo važne procjene kod ponovljenih prijava nasilja i tako propuštamo da skupimo dokaze ne samo da se radi o femicidu nego i ne sprečavamo nasilje i ubistvo žene i tamo gdje se to moglo spriječiti blagovremenim radnjama, ističe Borićeva.

Smatra da, prema dostupnim informacijama, policija često ne poduzima adekvatne mjere, ne dokumentuje adekvatno slučajeve nasilja kako bi sud mogao najprije izreći privremene mjere zabrane pristupa žrtvi, a često ni sudovi nisu agilni ni na visini zadatka kad treba izreći mjere zabrane. Naše društvo, a posebno donosioci odluka nisu dovoljno posvećeni ovom pitanju niti ga shvataju dovoljno značajnim da mu se potpuno posvete iako je posljednjih godina, a možda ove godine posebno, to prilično promijenjeno.

- Vjerovatno je na to utjecala učestalost pojava rodno zasnovanog nasilja i ubistava i sve češće prijavljivanje. Srećom, ženske NVO su vrlo posvećene ovom problemu i različitim akcijama vrše pritisak na političare i sve subjekte koji nose dio odgovornosti, te se stvari mijenjaju, doduše, sporo. Mi smo još duboko patrijarhalno društvo i prosto je nevjerovatno kako veliki broj muškaraca doživljava ženu kao svoje vlasništvo, a njen život kao manje vrijedan, kaže Borićeva.

Smatra da su aktivistkinje napravile velike korake činjenicom da se nasilje više ne smatra privatnim problemom koji mora ostati unutar četiri zida.

- Izlazak u javnost je veliki udar na patrijarhalne norme, kao i stvaranje zakonske podloge za kažnjavanje nasilnika i ubica. Nažalost, najsporije ide upravo primjena zakonskih mogućnosti i u tome vidim još prisutan utjecaj patrijarhalnog razmišljanja, kao i nedostatak većih i glasnijih osuda takvih pojava. Bilo bi jako važno stalno raditi na osnaživanju žena, jačanju njihovog samopouzdanja i, naravno, stvaranju uvjeta i ekonomskih i svakih drugih da žena slobodno prijavljuje nasilje i da lakše donese odluku da ode iz zajednice u kojoj trpi nasilje, objašnjava Borićeva.

Dodaje da je jedan od nasloženijih problema sa kojima se susreću žrtve koje često odustaju i od svjedočenja, recikliranje preživljenih trauma.

- Mislim da se žena tad osjeća sama, malo ko je suštinski razumije i obično izostaje veća podrška, a tad joj je najpotrebnija. Obično čuje da treba malo i trpjeti zbog djece, sramote u društvu, teške socijalne situacije jer od čega će živjeti i slično. Niz je pitanja koja se pred nju postavljaju, a ona obično nema odgovor na njih. Osim toga, dominantan je i strah od nasilnika i njegovih mogućih postupaka, postupaka njegove porodice, upozorava Borićeva.

Poručuje da je borba davno započela i osnovno je da se mora nastaviti, bez usporavanja i zaustavljanja.

- U kontinuitetu treba raditi na senzibiliziranju javnosti i ukazivanju na pogubnost ovih pojava. Važno je nastaviti vršiti pritisak na zakonodavce za dogradnju zakonskih rješenja, ali i na sve druge na dosljednjoj primjeni i mjera i kazni, bez ikakvih olakšavajućih okolnosti. Također, političari imaju veliku odgovornost da stvaraju pozitivan ambijent za kvalitetan život, za siguran život, jer atmosfera u društvu je vrlo bitna i ja sam sigurna da neizvjesnost i nesigurnost koja se ukupno proizvodi vrlo negativno utiče i na pojave nasilja i njegove različite oblike. Bilo bi jako dobro da kroz obrazovni sistem govorimo o ovim pojavama i to može biti dio i dopuna Krivičnog zakona, ne mora biti poseban, izdvojen zakon, ali mora biti definiran i kriminaliziran zakonski. Naravno, u medijima, a sa što manje senzacionalizma, preporučuje Borićeva.

Jasmina Hodžić, socijalna radnica i koordinatorica Sigurne kuće koju vodi Udruženje Žene sa Une iz Bihaća, ističe da je ova sigurna kuća osnovana 2005, te pruža smještaj i usluge za žrtve porodičnog nasilja sa područja USK-a.

- Od 2022. Sigurna kuća pruža smještaj i zbrinjava žrtve trgovine ljudima sa područja cijele BiH. Kapacitet sigurne kuće je 32 kreveta. U Sigurnoj kući angažovani su socijalna radnica, psiholog, socijalni pedagog, dvije medicinske sestre i tehnička koordinatorica. Usluge koje pružamo su smještaj, ishrana, odjeća, obuća, sredstva za ličnu higijenu, zdravstvena zaštita, psihosocijalna podrška, pravno savjetovanje, obrazovanje, odnosno redovno pohađanje škole za djecu školskog uzrasta, radnookupaciona terapija, ekonomsko osnaživanje, rehabilitacija i resocijalizacija. Također, provode se edukativne, kreativne i sportske radionice. Djeca predškolskog uzrasta pripremaju se za školu i pomaže se djeci koja već idu u školu u savladavanju školskog gradiva, ističe Hodžićeva.

Upozorava da je stanje u društvu, kada je riječ o nasilju nad ženama, zabrinjavajuće.

- Nasilje u porodici u porastu je u cijeloj državi, pa tako i u našem kantonu. U porastu je i nasilje nad djecom od roditelja ili drugih srodnika, upozorava naša sagovornica.

Podsjeća da smo prošle godine u samo nekoliko mjeseci imali tri slučaja femicida, a pojedini počinitelji su izvršili samoubistvo i nismo imali priliku da vidimo ikakav sudski proces.

- Nažalost, dosadašnja sudska praksa i reakcija policijskih i drugih nadležnih institucija je još slaba karika našeg društva. Prijavi se nasilje, izda se mjera zabrane prilaska za šest mjeseci, obavezni psihosocijalni tretman, liječenje ovisnosti. Međutim, niko ne vodi brigu o tome, evidenciju, nadzor. Niko, naglašava Hodžićeva.

Upozorava da je veoma teško provoditi nadzor nad mjerom kada se žrtva odluči vratiti nasilniku.

- Mi sa žrtvom u Sigurnoj kući radimo na prevazilaženju trauma i traumatskih iskustava, ekonomskom osnaživanju i uspostavljanju kontrole nad životom, započinjanju samostalnog života. Međutim, veoma mali broj žrtava se odvaži na samostalni život. Najčešća i najviše poražavajuća činjenica ovog posla jeste kada žrtva odluči da se vrati nasilniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se vrati u Sigurnu kuću kao žrtva. Najveća prepreka za žrtvu da započne samostalni život jeste taj strah od neuspjeha i izostanka podrške porodice, poručuje naša sagovornica.

Napominje da ipak imamo i svijetlih primjera iako ih je veoma malo. No, važno je da postoje.

- Imamo i mali broj žrtava koje se odvaže na samostalni život i nama je to satisfakcija za sav naš rad. Nažalost, još je nasilje u porodici tabu tema i još postoji dosta slučajeva koji nikada nisu prijavljeni i neće ni biti, ističe sagovornica koja svakodnevno radi sa žrtvama nasilja.

Dodaje da će većina u društvu osuditi nasilje i femicide, no da, nažalost, imamo onih kojima je nasilje u porodici, pa i femicid, najnormalnija stvar. Organizirat će se razni prosvjedi, s transparentima ćemo izaći na ulice, uključit će se mediji. No, to će trajati jedan period, veoma kratko.

Edukacija je ključ

- Da sada nekoga pitamo šta se desilo 11. augusta 2023, neće znati. I to je naša realnost. Kratko ćemo se baviti nekom situacijom, slučajem, ali za nekoliko mjeseci to će da se zaboravi. Trebamo se više uključiti u borbu protiv nasilja, u zaštitu žena, djevojčica i koristiti svaku priliku za razgovor o nasilju i za edukaciju. A generalno, trebamo veće kazne za počinioce. Nije dovoljna samo prijava nasilja i pritvor 24 sata, nakon čega je počinilac slobodan, a žrtva ta koja je u strahu od ponovnog nasilja. U Krivični zakon treba uvesti femicid kao posebno krivično djelo i najveću moguću osuđujuću kaznu, smatra Hodžićeva.

Njeno dosadašnje iskustvo u radu sa žrtvama nasilja pokazuje da se žrtve najčešće žale na muške službenike koji ih tokom prijave gledaju osuđujuće, pa im se čini da im se šalje poruka da su zaslužile što se neko nad njima fizički iživljava. Žrtve se boje da im se neće vjerovati, a najčešće imaju strah od toga da će se u prostoriji pojaviti počinitelj i da ga neće uspjeti spriječiti da im ponovo naudi. A samim iznošenjem svojih trauma, kaže naša sagovornica, žrtva ponovo oživljava bolno sjećanje na život koji je provela sa nasilnikom.

- Iako smo u 21. vijeku, još je patrijarhalni odgoj taj koji sprečava žrtve da prijave nasilje. Nažalost, mnoge žene, djevojčice, odrasle su u takvim obiteljima gdje je uredu da otac udari majku, djed nanu ili drugi muškarac ženu. Odgoj šta će narod ili familija reći doveo je do toga da se žrtve ne usuđuju prijaviti nasilje, upozorava Hodžićeva.

Nužno je, podvlači, raditi na edukaciji svih nas, a posebno djevojčica. Edukacije je potrebno uvesti i u sistem obrazovanja.

- Ne može biti kriva ako je ručak zagorio, ako kuća nije usisana, veš ispeglan, ne može biti kriva ako je taj dan njezinom mužu, ocu, bratu ili sinu bio loš dan na poslu ili u školi ili na nekom drugom mjestu. Niko nema pravo vikati na nju, udarati je, gurati je ili uskraćivati joj bilo koji vid slobode ili prisiliti je na nešto protiv njezine volje, poručuje naša sagovornica.

A u februaru ove godine jedna od žena koja je godinama trpjela verbalno i psihološko nasilje odlučila je reći dosta. Sa nama dijeli svoju priču, sa ciljem kako bi se i druge žene ohrabrile i odlučile stati ukraj torturi koju svakodnevno prolaze.

- Rođena sam 1974. u potpunoj porodici, okružena ljubavlju i pažnjom. Treće sam od ukupno šestoro djece rođene u braku roditelja. Završila sam osnovnu školu, odličan učenik sam bila. Upisala sam srednju školu za krojača, koju završavam s odličnim uspjehom. U školi sam bila među omiljenim učenicima, društvena i puna razumijevanja za druge. Imala sam nekoliko simpatija, ali ništa ozbiljno. Upoznala sam jednog momka i sa njim započela ljubavnu vezu, ali nije dugo trajala, nije mi se sviđalo što je počeo koristiti alkohol u vrlo ranim godinama, a i bila sam relativno mlada za bilo šta ozbiljno, prisjeća se naša sagovornica svog djetinjstva.

Nedugo poslije upoznala je muškarca.

- Na jednoj igranci, jer u moje vrijeme su bile igranke, vašari i sijela, upoznajem njega, smeđeg momka, plavih dubokih očiju kao more. Opčinjena sam bila njegovim osmijehom, ponašanjem. Slučajno smo se našli u krugu istih prijatelja i tako smo se upoznali, a zatim smo se u nekom vremenu osamili i pričali, te smo se svidjeli jedno drugom. Počeli smo se viđati na svakom sijelu, sve više smo se zbližavali i otpočela je naša ljubavna priča. Isti pogled na život, slični planovi za budućnost, sviđale su nam se iste stvari, uživali smo u jednostavnim stvarima. Odlučili smo da našu ljubav krunišemo brakom. Napravili smo skromnu svadbu, na kojoj su bili naši prijatelji, rodbina i roditelji. Započeli smo život sa njegovim roditeljima u njegovoj kući, prihvatili su me kao svoju kćerku, a i ja sam prihvatila njih. Brak pun ljubavi i pažnje, poklona, svega. Odlučili smo da želimo da svoju ljubav podijelimo na još jedno, da imamo dijete, prisjeća se sagovornica početaka odnosa za koji je vjerovala da je prava i istinska ljubav.

Dvije godine su bezuspješno pokušavali dobiti dijete. Treće godine, napokon, ostala je trudna. Ali, veliku sreću ubrzo je zamijenila tuga, jer je došlo do spontanog pobačaja.

- Bila sam tužna, ali moj suprug mi je pružio podršku koju sam i očekivala. Nastavili smo dalje sa brakom, pažnjom i jedno drugom smo bili podrška. Nakon tri godine odlučimo ponovo pokušati. Ponovo ništa. Nakon što smo sami pokušavali, odlučili smo da se obratimo doktoru, da uradimo analize. Uradili smo, nalazi su bili uredu, ali bebe nije bilo. Rodbina se počela pitati ko je od nas “jalov”, a između redova, shvatila sam da se to zapravo odnosi na mene. Teško mi je bilo zbog takvih priča i odnosa. No, suprug me nastavio podržavati. Nakon 20 godina braka i dalje nismo imali dijete, a ja sam počela da osjećam neke bolove u predjelu stomaka. Otišla sam doktoru i tada su mi otkrili tumor na maternici. U poodmakloj fazi, priča sagovornica.

Operativni zahvat odstranjivanja maternice i jajnika trebalo je uraditi odmah, kako bi joj se spasio život.

- Bila sam skrhana, kao i suprug. Nakon operativnog zahvata osjećala sam se zaista “jalova”, a nedugo nakon operativnog zahvata ponašanje supruga se promijenilo. Nestala je pažnja, a ljubav kao da je izblijedjela. Svaki dan je bio mrzovoljan, rastresen, pričao sam sa sobom, a kada god sam pitala o čemu se radi, govorio je da nije ništa. Jedan dan čula sam ga da priča sam sa sobom, prišla sam i pitala šta je bilo, a on se onako mrzovoljan izgalamio na mene: “Nije ništa, šta me više pitaš šta mi je, šta će mi biti, eto nemam djece, ti jalova, ja jalov, eto šta mi je”. Njegove riječi su me sjekle i to duboko, kao da me ponovo operiraju, ali ovaj put naživo, bez anestezije. Plačem, žao mi, ali nema pomoći. Sutradan identične riječi, svaki dan sam slušala: “Šuplja si kao bukva, jalova si, ovakva si, onakva”. Dan za danom uvrede, pogrdne riječi, a mene je sve više stezalo u grlu, gušilo me, ostajala sam bez zraka, padala u nesvijest. Jedne prilike probudila sam se u hitnoj pomoći, krvni pritisak nizak, od stresa, prisjeća se naša sagovornica.

Upućena je da uradi nalaze štitne žlijezde. Nova agonija. Novi tumor. Prošla je operacija i period oporavka, ali ponašanje supruga je ostalo nepromijenjeno.

- Postalo je gore. Počeo je i piti, i to prekomjerno, svaki dan je bio pijan, na posao je odlazio pijan i vraćao se pijan. Galamio je, nazivao me pogrdnim riječima, kurvom, optuživao da idem sa drugim muškarcima, a ja niti sam izlazila, niti se sastajala sa bilo kim. Odlazila sam jedino doktoru, priča nam sagovornica.

Svakodnevno je prolazila torturu.

- Sve je to trajalo do unazad nekoliko mjeseci, kada me ponovo nazvao kurvom, opsovao moju mrtvu majku. To je bio kraj i tada sam odlučila da nema dalje. Pozvala sam policiju i prijavila ga i nije me više bilo sramota nikoga, pa neka sam i “šuplja”, “jalova”, “kurva”, ali više neću biti “jadnica”. Dosta je bilo. Rekla sam mu: “Sad je dosta, zovem policiju i odlazim”. Promrljao je nešto sebi u njedra i otišao spavati. Policija je došla, Centar za socijalni rad, otišla sam da dam izjavu. Nisam imala modrice, jer nije bilo fizičkog nasilja, digao je ruku, ali ostala mu je u zraku. Nakon davanja izjave, pitali su me: “Imate li gdje”. Odgovorila sam da imam, ali da ne smijem otići, jer sam se bojala da će napraviti problem mojoj porodici, ispričala je naša sagovornica.

Socijalna radnica tada joj je rekla da postoji Sigurna kuća. U nevjerici, pitala je o čemu se radi, jer do tada nije čula da postoji. Objašnjeno joj je da je to kuća u koju se smještaju žrtve nasilja u porodici.

- Tek mi je onda postalo malo jasnije da sam i ja zapravo ta žrtva. Osjećala sam se čudno i bilo je bolno. Prvi put je mene neko oslovio kao žrtvu, a do tada sam uvijek bila krivac, gotovo zločinac, ispričala je žena koja je odlučila početi novi život.

Spoznaja o doživljenom nasilju

Upitana da li želi biti smještena u Sigurnu kuću u drugom gradu, odgovorila je potvrdno, bez razmišljanja. Strah je vladao njom, nije mogla vjerovati da se suprotstavila nasilniku, da je došla u policiju i dala izjavu, da joj policajci vjeruju, da je niko ne osuđuje. Nije mogla vjerovati da je zapravo ona žrtva.

- U tom mom razmišljanju prekinuo me glas: “Idemo li”? Odgovorila sam da idemo, sjela u automobil i zaputili smo se u Sigurnu kuću. Kada sam došla pred kuću, dočekalo me osoblje. Dočekali su me kao najrođeniju. I dalje sam bila puna straha, ali, nekako, smirena. Kada sam ušla u kuću, u srcu sam osjetila olakšanje, kao da mi je neko skinuo kamen od 100 kg. U Sigurnoj kući mi je lijepo, niko ne galami, osjećam se bolje i zdravstveno stanje mi se popravilo, nisam više konstantno napeta, priča nam sagovornica.

Čvrsto je odlučila da se neće vratiti i nastaviti živjeti u strahu i pod torturom.

- Davala sam puno šansi, ali nemam više ni strpljenja, ni razumijevanja, ni sažaljenja. Želim da ovo života što mi je ostalo proživim u zdravlju i sreći, pa makar bila i sama, zaključuje svoju ispovijest žena koja je hrabro odlučila da prekine začarani krug nasilja.