Zavičaj je posvuda (do Ukrajine i nazad): Krenuo sam u zemlju zahvaćenu ratom...
Četvrti put sam krenuo za Ukrajinu preko Poljske. Ići u zemlju zahvaćenu ratom meni i nije neki problem, osim ako pomislim na njenu veličinu (a i Poljska je velika) – zbog dužine putovanja. Prolaziti najdepresivnijim zimskim mjesecom kroz ravnice Poljske i Ukrajine ne donosi srcu previše radosti. Možda kada bi dnevnog svjetla bilo više, tada bi putnik mogao gledati kroz prozor i uživati u krajolicima, pod uslovom da su prekriveni zelenilom, čak i snijegom, samo da sunce ne zalazi tako brzo.
Šarm multietničnosti
Prespavao sam u Warszawi, u hotelu Gromada, u centru grada, blizu je bila čuvena Palača kulture, zaštitni znak glavnog grada. Ovaj put sam Palači bio nikad bliže, ali nije bilo vremena za obilazak. Bilo je baš hladno, suha zima, tu i tamo hrpice snijega, kao i u Sarajevu – voljenom blatu (blato koristim kao metaforu zemlje/države koje se ne možeš otresti ma gdje da odeš, a i u stvarnom smislu blato je peti sarajevski i bh. element).
Ujutro Boltom krenuo na stanicu Warszawa Wshodnia (Istočna) i sjeo na voz koji će me odvesti do granice, a granica je na Ruskoj Ravi s ukrajinske strane. Tu se ukrcavam na drugi voz koji će me iskrcati u Ivano-Frankivsku.
Sam boravak u Warszawi i boravak u poljskom jeziku me neminovno vraća na sjećanja na osobu koja više nije živa, i o kojoj sam napisao memoarsku knjigu (unutra je Marianna zajedno s mojim ocem). Toliko detalja iskače u memoriji, jer žalovanje za umrlom dragom osobom se nije moglo završiti tada kada sam završio knjigu o njoj i ocu. Knjiga se i dalje nastavila pisati u mojoj glavi.
Palača kulture u Varšavi/
Većinu stvari koje bih vidio podsjetilo bi me na nju, od slastičarne Sowa do naziva kolača i poljskih slatkiša. Svaka riječ je imala svoju priču, i mogla je da izazove sjećanje na događaje i prizore koje sumnjam da ću ikad zaboraviti. Možda su sjećanja bila pojačana jer sam putovao sam, pa nije bilo nikoga s kim bih pričao o drugim temama, kako bih barem malo zaustavio melanholiju sjećanja na nju, i samu melanholiju putovanja, koja uvijek lebdi oko mene gdje god da krenem.
Prvi put sam na stanici Warszawa Wshodnia bio petnaestak dana nakon očeve smrti, u oktobru 2023. Tada je Marianna bila živa i iz poljskog graničnog grada Chelma slao sam joj fotografije štapića (za jesti), jer se oni na poljskom zovu paluszki. Tada je bio oktobar ali bilo je svježe dok smo se ukrcavali u vagone sa spavaćim kolima, koji će nas iskrcati u Kijevu/Kyivu. Tada sam prvi put putovao vozom koji šinja širokim šinama, koje su dosta veće od evropskog standarda, pa je i sam vagon velik kao kuća.
Što bi rekla jedna moja poznanica: “Voz je pun priča.” Ovaj put nije bilo puno priče i jedva sam čekao da dođem na krajnju stanicu. Krajolici kroz koje sam prolazio nisu mogli da pričaju jer je brzo pa mrak, a u otvorenim vagonima svjetlo je radilo nonstop. Nakon Ruske Rave voz se napunio mladim muškarcima i ponekim ukrajinskim vojnikom. Pretpostavljam da su bili ili radnici, ili su se vraćali sa neke predvojničke obuke. To sam mogao zaključiti prema znoju koji se širio vagonom.
Stigao u Ivano-Frankivsk u gluho doba noći. Ujutro prvi put jeo nakon 24 sata, i svaki se zalogaj činio božanskim zadovoljstvom – kad si pregladan uvijek se tako čini. Sutradan sam ponovio ritual doručka i zaključio da je hrana u hotelu Roxolana (iz 1912.) prvoklasna, kao, uostalom, i sam hotel.
Jevrejski templ iz 1899./
Prvi dan imao intervju za lokalni portal; šetao, ubijao vrijeme. Drugi dan sam se družio s domaćinima, koji su me proveli kroz kompleks Promprylad kao da sam lično drug Tito u posjeti nekoj razvijenoj fabrici.
A ovaj centar/hub smješten u bivšoj fabrici Promprylad je nešto što nikad nisam vidio na našim prostorima. Možda slične stvari postoje u Berlinu, ali ovaj kompleks u objektima bivše fabrike iz sovjetskog doba je facinantan spoj kreativnosti mladih ljudi i moderne, socijalne atmosfere. Tu su restorani ulične hrane, kafići, vrtić, galerije, sale za književne večeri i druge događaje, sjedišta firmi i nevladinih organizacija, i u planu je proširenje Promprylada i na druge objekte stare fabrike. Vlasništvo nad ovim centrom je podijeljeno na dioničare, i svako može uložiti novac i učestovati u vlasništvu.
Drugo jutro u hotelu dvaput sam kroz polusan čuo sirene za zračnu opasnost. Slušao sam kako se ton zlokobno diže, spušta i diže. Pokušao sam u sjećanju pronaći istu ovu melodiju tokom zračnih uzbuna u Cazinu, kada su avioni bivše JNA raketirali i bombardovali Željezaru, često pogađajući okolne kuće bombama od pola tone, koje smo zvali krmače. Okrenuo sam se na drugu stranu i nastavio spavati. Kada sam ustao, Vadym (domaćin koji me je i pozvao u Ukrajinu) mi je poslao poruku da su dvije rakete uništene negdje na nebu iznad Ivano-Frankivske oblasti.
Fotografska spomen-obilježja poginulim ukrajinskim vojnicima/
Moji domaćini su bili književni klub Tekstura i Teple Misto (Toplo mjesto, ukrajinski jezik je ikavski), te mladi ljudi puni optimizma i nade u ono što rade, i vjere da će se rat zaustaviti na pravedan način. Bio sam iznenađen mladošću svojih domaćina, i njihovom poduzetnošću, željom da vlastiti grad pretvore u moderan grad, koji je, ipak, bio u zemlji zahvaćenoj ratom. Iako je iz ovog grada bliže Sarajevo nego prva linija fronte, dah rata se osjeća posvuda, iako sve funkcioniše, u mnogim stvarima, puno bolje nego u voljenom blatu.
U kafićima i zatvorenim objektima pušenje je zabranjeno 2007., ali nigdje nisam vidio nijednog čovjeka da puši na ulici, pored toga što je grad savršeno čist.
Vidio sam zgradu oblasne filharmonije, jevrejski templ iz 1899, armensku crkvu, pravoslavnu crkvu Ukrajine, objekat oblasne vlade iz sovjetskog doba, i cijeli grad je bio nekako baš lijep i zgodan unatoč januarskom sivilu. Što bi rekao moj jaran Danyil iz Kijeva: grad je kompaktan. U centru nema previsokih zgrada pa možeš jasno vidjeti arhitekturu grada koji je između dva svjetska rata pripadao Poljskoj (od 1921. do 1939. kada ga zauzimaju nacisti), ali je 1944. pridružen Sovjetskom savezu. Prvobitno je izgrađen kao utvrda poljskog hetmana i brana za najezdu Tatara, zvao se Stanislawow (poljski) ili Stanislaviv (ukrajinski). Nije bez razloga poznati poljski pjesnik Zagajewski, koji je porijekom iz obližnjeg L’viva (Lavova), napisao kako vjetar ovdje često mijenja granice (citirao sam prema sjećanju). U mnogočemu ovaj kraj podsjeća na naše krajeve. Nabijen je istorijom i patnjom, ima/imao je u sebi šarm multietničnosti.
Na stanici
Samo književno veče je proteklo baš dobro, iako smo pričali na nematernjem, engleskom jeziku. Krcato je bilo i svi primjerci ukrajinskog prevoda “Knjige o Uni” bili su brzo prodani. Uhvatio se red posjetilaca da im potpišem knjige, ali sam se čudno osjećao: biti u zemlji zahvaćenoj ratom a promovisati svoju književnost. Mada nismo ni pričali o mojoj knjizi prevedenoj na ukrajinski, nego o književnosti kao instrumentu otpora. Pa sam pričao o opkoljenom Sarajevu i značaju kulture u ratu, jer njome dokazuješ da si ljudsko biće, i da te zlikovac s brda ne može pretvoriti u životinju kao što je on sam. Pravo na kulturu u ratu je ljudsko pravo, kao bilo koje drugo.
Jedino sam tokom javnog razgovora zaboravio reći da sam u Ivano-Frankivsk došao zbog Susan Sontag. Naravno, ne samo zbog nje, nego i zbog mase drugih poznatih i nepoznatih koji su ulazili u opkoljeno Sarajevo kako bi pokazali solidarnost s njegovim stanovnicima. Zato sam i ja došao u Frankivsk, i rado dolazim u Ukrajinu. Ako su ljudi nama ovdje dolazili kako bi podijelili patnju i nadu s nama, zašto mi onda ne bi to mogli tako uraditi u drugim zemljama u ratu? Otišao bih i u Gazu kada bi to bilo moguće, ali to zadugo neće biti izvedivo.
Sinagoga
Rekli su mi da se za lijepog vremena s viših zgrada može vidjeti i Karpatski masiv. Želim ovdje doći kada sve bude zeleno, jer su ceste u Ukrajini široke i nad njima se nadvijaju džinovska stabla sa razgranatim krošnjama, kao kada smo juna 2023. išli autom iz Berlina za Odesu i prolazili kroz Zapadnu Ukrajinu na putu prema Crnom moru.
Svijeće i cvijeće
U dvije ulice u centru Ivano-Frankivska postavljeni su veliki panoi sa kolor fotografijama poginulih ukrajinskih vojnika, pored su svijeće i cvijeće. Jedna ulica je baš duga i fotografije se otežu u nedogled. Cijena rata je ogromna. Kao i dokaz o hrabrosti ovog naroda koji se bori protiv većeg i jačeg neprijatelja. Atmosfera nije bila sumorna jer sam se družio s mlađim ljudima bez ratnog iskustva, ali sam i u priči s njima osjetio zabrinutost šta će se desiti kada Trump dođe na vlast (bio sam u Ukrajini od 14.-17. januara).
Opet sam u dodiru s Ukrajincima vidio koliko je to odlučna i jaka evropska nacija, koja zaslužuje život u miru, a ne tolike ljudske i svakolike druge žrtve.
/ Anton Soročak/
Čekao sam voz za Rusku Ravu u holu željezničke stranice (Vokzal), u Ivano-Frankivsku, sa visokim stropom i velikim ovalnim prozorom, u jednom grandioznom objektu koji je svjedočio o arhitekturi prohujalog vremena, nestalim carstvima i idejama koje su pogonile ta carstva. Ako je vjerovati wikipediji ovaj kolodvor ima elemente mauritanijskog/mavarskog stila i izgrađen je 1866. za vrijeme Kraljevstva Galicije i Lodomerije u sklopu Austro-Ugarske imperije. Mogao bih se diviti geniju Austro-Ugarske i opsesiji željeznicama, infrastrukturom, jer su počesto gradili kolodovore kao da se radilo o svetim objektima: katedralama ili crkvama.
Morao sam se prestati diviti. Bilo je vrijeme za obrnuto hodočašće, da se vratim u voljeno blato. Zar povratak kući nije i jedna od svrhâ svakog putovanja? Bio sam u dalekom inostranstvu koje, barem meni, toliko liči na našu zemlju.
