Zaboravili smo i ‘84. i olimpijske objekte
Dr. sci. Senka Ibrišimbegović, dipl. ing. arh, docentica je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i direktorica Gradskih muzeja Sarajevo. Rođena je u Travniku, kćerka arhitekte, koja se rado sjeća kako je u očevom birou Mitline pisala domaće zadaće. U međuvremenu se obrazovala i sticala profesionalno iskustvo u zemlji i svijetu, a kroz svoja naučna istraživanja i rad u praksi približila arhitekturu muzejima i muzeje arhitekturi.
Bila je angažirana na brojnim projektima, od kojih svakako treba izdvojiti izgradnju muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi u Sarajevu. Kada govori o svom iskustvu u arhitekturi i muzeologiji, o radu sa studentima ili se pak sjeća svojih studentskih dana, ne zaboravlja istaći potrebu kontinuiranog obrazovanja i usavršavanja, što je uostalom i primijenila kako u Bosni i Hercegovini, tako i izvan nje. No, ne libi se kazati koliko je ratno stradanje naše zemlje odredilo i nju i njezinu karijeru: ono što je Bosna i Hercegovina pretrpjela u periodu 1992-1995. godina sa aspekta urbanog i arhitektonskog naslijeđa ponukalo ju je da još kao srednjoškolka počne razmišljati na koji način bi mogla pomoći domovini da se ponovo izgradi.
Sarajevska škola arhitekture, fakultet koji je upisala u oktobru 1997. godine, nakon što se zbog ratnih uvjeta obrazovala u Švajcarskoj, oduševila ju je svojim kadrom, profesoricama i profesorima, od kojih je mnogo naučila i koji su mnogo pomogli njezinom profesionalnom razvoju, ali i karijeri. Zato ih se u svakoj prilici rado sjeća - od prof. Nikole Masleja, mentora na diplomskom radu, prof. Živojina Vekića, koji je predavao i njezinom ocu i njoj, prof. Vesne Alikalfić, prof. Amira Polića, prof. Momira Hrisafovića, prof. Amre Hadžimuhamedović, prof. Fehima Hadžimuhamedovića, prof. Sabire Husedžinović, prof. Nedžada Kurte, prof. Dušana Đape, prof. Hajrudina Zagore i drugih. Mnogih od njih više nema, ali njihovi studenti treba da ih se sjećaju, napominje sugovornica našeg Dragana Markovine, posebno ističući prerano preminulog Seada Gološa, te ne krijući žal što mlade generacije neće imati priliku upoznati plejadu ljudi koji su posve sigurno obilježili i arhitekturu i ovaj fakultet.
Zato su današnje generacije možda i sa višestrukim obavezama da pamte, da čuvaju, da pomognu u načinima na koje će se odrediti šta je to što je neophodno za naše pamćenje i što mora ostati u muzejima, kako (re)organizirati muzeje i eventualno napraviti njihovu četvrt u gradu, a kako se posvetiti sjećanju na ZOI ‘84. Nisu dovoljni jubileji, trebamo se osvrnuti i pogledati u kakvom su stanju nekadašnji ponosi Olimpijade.
