Za roditeljima Slobodanka traga decenijama. Isto onako kao što je i Meša Selimović čeznuo za bratom

Kćerka Radoslava i Marine Komljenac živi u Sarajevu. Za roditeljima Slobodanka traga decenijama. Isto onako kao što je i Meša Selimović čeznuo za bratom. Nije sigurna ni koliko ih je učestvovalo u klanju članova njene obitelji.

Odmazda na Bistriku

“Sinovi Ademovi! Neću držati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima”, kazao je glavni junak “Derviša i smrti”.

Marina je do penzije radila na Jezeru. Skromna žena. Ustajala je u rane jutarnje sate. Napravila bi doručak i posvetila se obavezama. Ako je neko od nje tražio pomoć, Slobodankina majka bi mu pomagala. Radoslav je bio veliki domaćin. Volio je kuhati. Nije mu bilo teško. Pravio bi kupusnu kalju, sarmu ili punjene paprike. Poslije napravljenog obroka je oblačio planinarsko odijelo. Odlazio bi na Trebević. Svaki je dan obilazio omiljenu mu planinu. Vraćao se oko tri sata poslijepodne. Poslije ručka, išao bi u šetnju. Pazio na zdravlje.

“Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško.”

Mural u Bijeljini/

Obitelj je živjela skladno. Marina i Radoslav su bili četrdeset godina u braku. Kad bi stigla mirovina, novac bi se ostavljao na jedno mjesto. Poslije se prebrojavao. Dio se odvajao za režije. Ostatkom se raspolagalo. Ipak, nalazili su se prioriteti. Školovanje je bilo važno. Suprug je uvijek imao dio para na štednji. Invalidninu nije podizao. Bila je to ušteđevina. Kredit se nije tražio. Sve što se kupovalo, nabavljalo se za keš.

“Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina”, ponavljao je derviš.

Nakon ubistva šestoro djece od posljedice srpskih granata, u blizini štaba Desete brdske brigade Armije RBiH u Ulici Dragice Pravice, Mušan Topalović je radi odmazde naredio privođenje bračnog para Komljenac. Odvedeni su u večernjim satima. Iz svoga trosobnog stana na Bistriku.

“Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.”

Supružnike su Armin Hodžić i Samir Bejtić prvo odvezli u komandu. Nakon toga autom na obližnju planinu. Jutro je bilo kada su se našli na Kazanima.

Mevludin Selak je nožem ubio Radoslava. U momentu dok se iza njega kretao prema ivici jame. Uhvatio ga je odzada. Rukom preko usta. Oborio ga na zemlju. Više puta mu je nožem prešao preko vrata.

“I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.”

Šezdesetsedmogodišnja Marina je bila u šoku. Počela je vrištati. Refik Čolak ju je zaklao. Uhvatio je rukom iza leđa. Dok se kretala u pravcu ivice Kazana. Zatvorio joj je usta. Oborio je na zemlju. Kleknuo pored nje. Dok joj je držao ruku na ustima, nožem joj je presjekao vrat.

Bulevar Meše Selimovića u Sarajevu/

“Bio sam izgubljen, van sebe”, reći će naknadno Selak. Nije mu bilo poznato šta je njegov kolega uradio sa Marinom. Kasnije je vidio da je zaklana. Nije upratio momenat kad je to učinio. Tijela su zajednički bacili u bezdan.

“Čuvajte veze rodbinske, naredio je Allah. Nisam ih sačuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i sebe nesreću otklonim. Musa reče: Moj Bože! Daj mi pomoćnika od bližnjih mojih, Haruna, brata mojega, ojačaj njime snagu moju. Učini mi brata pomoćnikom u poslu mome.”

Naočale i knjiga

Kad je Slobodanka prvi put ušla u roditeljski stan, pronašla je njihove naočale. Dvije lične karte i knjigu “Fojnica kroz vjekove”. Marina ju je čitala. Bila je tu i kutija od lijekova. Otvorila ju je. U njoj su se nalazila dva zlatna privjeska. Jedan je poklonila sestri. Drugi je zadržala.

“Svaki put kad se penjem prema Kazanima, kuda su po mraku vodili i moje roditelje, uvijek zamišljam svoju majku kako se, takva kakva je bila, i ona penje i pitam se kako je samo mogla”, jednom je prilikom kazala Slobodanka novinarki Oslobođenja.

Ono što je šejhu značio Harun, njoj su bili roditelji.