Zimske olimpijske igre su naša lična karta
Autor je i knjige “Olmpijski spomenar”
Kako iz današnje perspektive gledate na ZOI 1984?
- Brzo su prohujale ove četiri decenije. Stari se, zaboravlja, ali i danas, kada pogledam olimpijsku sliku Sarajeva iz februara 1984, kroz moje misli naviru samo riječi nepresušnog ushićenja: Veličanstveno! Bajkovito! Impresivno! Neviđeno! Tako se pisalo o Sarajevu. I isticalo kako su te Igre imale dušu, kako su to bile Igre sa ljudskim licem. Najbolje Zimske igre do tada organizovane. U bijelom svijetu one su naša lična karta. Ako, naprimjer, u Finskoj kažete da ste iz Sarajeva, reći će vam: “Tamo je naša Marja-Liisa osvojila tri zlatne medalje”. Uradite li to i u Švedskoj, odgovoriće vam na isti način: “Tamo se naš Gunde Svan dva puta pozlatio”. Pamti se olimpijsko Sarajevo, pamte se Igre po njihovim junacima, ali i našim ljudima, koji su ih besprijekorno organizovali. Nažalost, mi premalo činimo da ta lijepa uspomena živi na svom izvoru, na borilištima koja su u ratu razrušena, pa danas strše kao olupina jednog ružnog doba.
Kako je bilo raditi kao novinar-urednik u to vrijeme, s obzirom na obim posla koji ste imali prije, tokom i nakon Olimpijade?!
- Bilo je izuzetno izazovno i odgovorno. Izazovno, jer mi ranije nismo detaljno pratili takmičenja u zimskim sportovima. Tek poneki pojedinac u svakom od medija znao je malo više o prirodi zimskih sportskih disciplina. Radili smo i učili. U toku samih Igara, nama u Oslobođenju, pomogle su kolege iz ljubljanskog Dela. Imali smo zajedničku ekipu, koja je na najbolji način pokrivala sva borilišta. S druge strane, sve što se događalo u olimpijskom procesu, od kandidature do završetka Igara, zahtijevalo je i visok stepen odgovornosti, jer ni u tadašnjoj državi, a ni u svijetu, nisu svi bili blagonakloni prema Sarajevu i njegovoj čvrstoj odlučnosti da bude domaćin ovako grandioznom događaju. Trebalo je to godinama braniti i perom. Ponosan sam na tu borbu, a i na koautorstvo dvije knjige iz tog vremena: “Olimpijske korijene” sa Borom Radosavljevićem i “Olimpijske staze” sa Evgenom Bergantom.
Koji momenat sa ZOI ‘84 je na Vas ostavio poseban utisak?
- Entuzijazam ljudi, ne samo iz Sarajeva, koji su sve što su znali i imali nesebično ugrađivali u svaki detalj Igara. I, naravno, veleslalomska srebrena medalja Jure Franka, prva jugoslovenska olimpijska medalja u zimskim sportovima. Imao sam sreću da njegov nastup gledam direktno na Bjelašnici, a i svečanost na platou Skenderije, kojom je na sve strane odzvanjalo “Volimo Jureka više od bureka”.
Koliko je danas Bosna i Hercegovina ili bilo koja država bivše Jugoslavije daleko ili blizu organizacije jednog takvog događaja?!
- Predaleko, nažalost. Iz više razloga - i materijalnih i kadrovskih. Znam da ja to neću doživjeti, ali bih volio da se jednog dana pametne glave iz ovih državica probude i slože i, po receptu sarajevske Olimpijade, zajedno kandiduju za nove Igre. Bilo koja od njih sama, ne vjerujem da može uspjeti.
