Put olimpijskog plamena

Nakon što je MOK 18. maja 1978. godine objavio odluku da je Sarajevo dobilo organizaciju 14. olimpijskih igara 1984, oduševljenju, radosti i ushićenju nije bilo kraja u gradu i cijeloj BiH, slavilo se i čestitalo. Nažalost, iz nekih jugoslovenskih sredina su počeli stizati, doduše sporadični, tonovi osporavanja, nevjerice i sumnje da se tako grandiozni projekat može uspješno realizovati. Ubijeđen sam da je i to bio još jedan od dodatnih motiva da naša Olimpijada na kraju doživi nezapamćen uspjeh.

Pripreme i aktivnosti

Odmah su bez odgađanja gradske i republičke strukture, sportski radnici i udruženja uz koordinaciju OK Jugoslavije pravili planove i projekte oko priprema svih aktivnosti neophodnih na izgradnji infrastrukture i objekata potrebnih za realizaciju olimpijskih igara. U aprilu 1980. formiran je Organizacioni komitet ZOI ‘84, a za predsjednika je izabran Branko Mikulić, za generalnog sekretara Ahmed Karabegović i oni su, bez sumnje, uz Artura Takača najzaslužnije osobe da su pripreme, sve aktivnosti i realizacija Igara obavljene na najbolji mogući način. Organizacioni komitet je formirao čitav niz sektora sa rukovodstvima i uposlenicima, a između ostalih i Sektor za saobraćaj.

U to vrijeme direktor JAT-a za BiH je bio Zahid Džihan, a ja njegov zamjenik. Bilo nam je poznato koliku ulogu ima aviosaobraćaj u realizaciji sportskih događaja i zato smo već imali konture naših planova oko priprema i aktivnosti koje slijede. Na naš prijedlog je formiran radni tim sa Milisavom Čavićem, komercijalnim direktorom na čelu, i to u sjedištu JAT-a u Beogradu pri kabinetu generalnog direktora, a ja sam imenovan za koordinatora za aviosaobraćaj i uskoro sam dobio i kancelariju u OK ZOI ‘84. JAT je imao ogromno iskustvo u organizovanju i realizaciji komercijalnih letova tako da smo se kao tim vrlo uspješno prilagođavali i planirali letove prema potrebama Komiteta i praktično bili desna ruka Sektoru za saobraćaj ZOI ‘84. JAT je bio među vrlo jakim sponzorima Igara, a u skladu sa tom činjenicom je dobio status oficijelnog prevoznika ZOI ‘84. Uskoro su svi avioni na trupu imali oznaku Official Carrier ZOI 84 sa logom pahuljice.

Složeniji problemi

Olimpijski plamen se posebnim protokolom pali na Olimpu i doprema u zemlju organizatora Olimpijskih igara. U većini slučajeva plamen se prevozi specijalnim manjim avion uz delegaciju dotične zemlje. Za potrebe ljetne Olimpijade u Münchenu plamen je sa Olimpa preko Atine i ostalih zemalja prenesen kao štafeta bakljama do stadiona. Kroz prikupljanje podataka o iskustvima i aktivnostima svjetskih kompanija u povodu Olimpijskih igara došao sam do podatka da su prije ZOI ‘84. dvije civilne aviokompanije bile prevoznici olimpijskog plamena komercijalnim letovima, konkretno Austrian Airlines i Air France. Moj prijedlog da JAT bude treća aviokompanija koja će u putničkoj kabini komercijalnim letom prevesti olimpijski plamen u centrali u Beogradu su odmah prihvatili. U organizaciji ovog delikatnog zadatka je trebalo razriješiti dva važna detalja i to kako obezbijediti da plamen gori u putničkoj kabini tokom leta i gdje smjestiti plamen. U to vrijeme Nijaz Hodžić, dipl. ing. aviosaobraćaja, bio je direktor JAT Tehnike u Beogradu i sa zadovoljstvom je sa svojim timom projektovao specijalno postolje koje su ugradili u prednjem dijelu putničke kabine B727. Složeniji problem su nam riješili inženjeri i tehnička služba Husinskih rudnika, koji su projektovali i dizajnirali specijalnu lampu, tačnije fenjer i uručili kao svoj poklon. Beskrajno mi je žao da se ne mogu sjetiti imena ove sjajne ekipe iz Tuzle.

Gotovo cijeli let iz Atine je pozirao fotoreporterima

S obzirom na to da su sigurnosno-tehničke prepreke riješene, isplanirali smo i objavili specijalni let sa VIP statusom na relaciji Sarajevo - Atina 28. januara 1984. i povratkom Atina - Dubrovnik 30. januara. Na letu je bilo preko 90 akreditovanih svjetskih i domaćih novinara, a preostala mjesta su popunile brojne delegacije i aranžmanski putnici. Postignut je dogovor između Organizacionog komiteta i JAT-a da neko od JAT-ovih uposlenika preuzme plamen i da ga iznese iz aviona na jugoslovensko tlo. Mojoj sreći i oduševljenju nije bilo kraja kada me u novembru 1983. obavijestio generalni direktor da je JAT odlučio da ja obavim tako važan zadatak. Ovo je bilo priznanje ne samo meni već svim uposlenicima, nas 40 u JAT-u BiH, koji su se sve te godine priprema i realizacije Igara bespoštedno zalagali i u svako doba bili na usluzi potrebama ZOI ‘84.

30. januar

Brojna delegacija Olimpijskog komiteta sa Antom Sučićem i Uglješom Uzelcem i još veća delegacija JAT-a sa Mišom Radojčićem, generalnim direktorom, već je bila postrojena ispred B727 na platformi atinskog aerodroma kada su se pojavili grčki sportisti sa bakljom upaljenom prethodnog dana na Olimpu. Plamen je prenesen na pripremljeni fenjer koji sam uz veliki aplauz unio u putničku kabinu i postavio na specijalno ugrađeno postolje. Avion je odmah poletio, a plamen je gorio tokom cijelog leta. U kabini pozitivna atmosfera, stjuardese u narodnim nošnjama sa cateringom prve klase za sve putnike, neograničenom količinom svih vrsta pića. Pjesma, smijeh, razdraganost, glasno prepričavanje viceva. Najveći broj novinara i TV ekipa je bio u pokretu i tražili su od mene do poziram pored fenjera tako da sam dobar dio leta prestajao. Pri slijetanju stjuardese su imale pune ruke posla kako bi sve slavljenike ubijedile da sjednu i vežu se. A onda je došao trenutak iznošenja plamena i stupanja na jugoslovensko tlo. Osjećaj sreće i zadovoljstva je neopisiv, a nakon kratke stanke uputio sam se crvenim tepihom kroz špalir novinara i TV ekipa do svečanog podijuma, gdje sam fenjer sa plamenom predao Branku Mikuliću, predsjedniku Olimpijskog komiteta ZOI ‘84, uz riječi: “Mi smo (JAT) uspješno obavili našu dužnost i opravdali ukazano povjerenje, a sada uzvišeni plamen predajemo u Vašu nadležnost.” Sa stankama sam to izgovorio jer su emocije, ushićenje i radost proradili tako da sam ogromnim naporom jedva uspio zadržati suze. Iznošenjem plamena, stupanjem na tlo Jugoslavije i nošenjem do svečane bine udaljene 100 m od aviona sam zvanično postao prvi nosilac olimpijskog plamena. Plamen je sa fenjera na svečanoj ceremoniji zapaljen na baklju koju je sa Čilipa prvi ponio Veselin Đuho, vrhunski jugoslovenski vaterpolista i naš Bosanac, a i naturalizovani Dubrovčanin. Dalje je prenošen rukama sportista i omladine kao štafeta kroz sve krajeve Jugoslavije, da bi 8. februara završio na Koševu u rukama Sande Dubravčić posljednjeg nosioca plamena na svečanom otvaranju 14. ZOI-ja.

Profesionalnost

Već 31. januara 84. je započela realizacija naših aktivnosti od prethodnih godina kada je prvi put na Sarajevski aerodrom iz Toronta sletio JAT-ov širokotrupni avion DC10 kojim je upravljao naš kapetan Džemal Numankadić. Ukupno je obavljeno 630 letova sa prevezenih 46.700 putnika. Od ukupnog broja i letova i putnika 78 posto je realizovano avionima JAT-a uz visoku profesionalnost i bez i najmanjeg incidenta.​ Juan Antonio Samaranch, tadašnji predsjednik MOK-a, na svečanosti povodom zatvaranja ZOI ‘84. nije iz kurtoazije, već što je to stvarno tako bilo, izjavio “bile su to najbolje organizovane Zimske olimpijske igre”. U JAT-u smo bili vrlo ponosni da smo i mi u jednom segmentu doprinijeli da naša sarajevska Olimpijada ponese epitet najbolje organizovanih Igara. Iz sadašnjeg ugla na sve što se tada događalo mogu tvrditi da su to bila bolja i sretnija vremena puna ljubavi, razumijevanja i zajedništva.