(FOTO) Olimpijski duh živi u Sarajevu
Mikica Mesihović: Sarajevo je posebno disalo tih godina
Ovog februara obilježavamo 40 godina od organizacije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Mnogi se i danas vrlo rado sjećaju vremena kada je naš glavni grad bio domaćin najvećeg sportskog događaja na svijetu. Jedna od njih je i Mikica Mesihović, dugogodišnja čitateljka Oslobođenja i supruga Murisa Mesihovića, nekadašnjeg direktora sportskih objekata na Olimpijadi, koji je preminuo prije sedam godina.
Glasovi
- Krenut ću od momenta kada se saznalo da je Sarajevo dobilo organizaciju Olimpijade, bio je to maj 1978. godine. Tad sam bila u autobusu na putu prema aerodromu u Beogradu, u tom momentu obavještavaju da je Sarajevo dobilo Olimpijadu. Tad smo mi, koji se apsolutno ne znamo, poskakali, počeli se grliti. To je bila velika euforija, bilo je sjajno raspoloženje, bilo je ljubavi i želje, priznanja našem Sarajevu i našoj tadašnjoj zemlji Jugoslaviji. Legendarni spiker Noka Bilić je na radiju pročitao tu obavijest. Ta se atmosfera ne može opisati. Ako je neko živ iz te grupe u autobusu, sjetit će se i vjerujem na identičan način opisati. Muris je u to vrijeme bio direktor Skenderije, gdje je dograđen još jedan dio. U vrijeme Olimpijade bio je direktor Skenderije 1, Skenderije 2, bob-staze i Zetre. To je bila tako odgovorna dužnost, ne da njega ističem, jer u hijerarhiji je bilo ljudi koji su bili još odgovorniji, ali znam da se mi doslovno nismo viđali. Ovdje u stan kad on dođe na sekund, spusti motorolu na stol, pa se miješaju glasovi, kao nekad Glas Amerike, te se čula svaka peta riječ, no bio je dominantan glas Branka Mikulića, koji je autoritativan. Moram zahvaliti tom čovjeku koji je sve držao pod kontrolom u cijeloj organizaciji. Bili su to Murisovi kratki dolasci kući za vrijeme ZOI-ja. Sjećam se kad je rekao zašto smo, između ostalog, dobili Olimpijadu, a razlog je da smo imali prirodne resurse, koji su udaljeni najviše 30 km od centra Sarajeva. Dakle, mi, osim prirodnih resursa i dobre volje i želje, nismo imali ništa. Nismo imali ni posebnu reputaciju u zimskim sportovima, uglavnom je tada počela gradnja svega onoga što nismo imali. Kao što znate, sve smo imali spremno za otvorenje, ali nismo imali snijeg. Bili su pripremljeni neki topovi za snijeg da ne propadne stvar. Međutim, 7. februara je počeo padati snijeg. Ima jedna priča iz hotela Vučko na Jahorini, jedan gost je otvorio prozor i kada je vidio snijeg, rekao je: “Oni imaju posla i s Bogom. I Bog njih voli”. Jer odjednom je sve bilo bijelo. Olimpijada je počela sjajnim otvorenjem, koje nije ranije viđeno, a i sama organizacija je bila najbolja ikad, priča nam Mikica Mesihović.
Ona ističe da je grad tada odisao posebnom energijom.
- Atmosfera u Sarajevu se teško može prepričati. To je bilo tako divno, Sarajevo je bilo puno gostiju. Imali smo takav entuzijazam, ljubav u ljudima, bila je vidljiva želja, primjera radi, ako vas neko pita za neki lokal gdje se nalazi, vi ste sretni da se neko vama obratio. Taksisti, prodavači i ugostitelji su išli na kurs engleskog, jako smo se posvetili toj organizaciji. Svi su željeli da nešto učine i doprinesu tome, a o moralu da vam ne pričam. Ima slučaj taksiste Envera Efendića, u čijem autu su ostale stvari sina Roberta Kennedyja. On je trčao po Olimpijskom selu, gdje su bili smješteni takmičari, da ga nađe i vrati mu stvari. Kada je ovaj davao 50 dolara kao nagradu, Enver to nije želio da uzme. Dakle, moral je bio na visokom nivou i teško se može opisati, ističe naša sagovornica, pa nastavlja o trenucima za vrijeme same Olimpijade:
- Meni je došla sestra Minja sa obitelji, koja inače živi u Splitu, i mi smo što god smo mogli u tom momentu obilazili. Cijelo Sarajevo je živjelo 24 sata. Život u gradu je trajao cijelu noć. Na samom otvaranju moja starija kćerka Sanela, koja je imala nepunih 17 godina, predvodila je sportsku ekipu Mađarske. Na zatvaranju moja mlađa kćerka Melisa, tada sa nepunih 14 godina, bila je na ceremoniji, kada je sa ostalim klizačima tvorila olimpijske krugove. Ni moja uloga tada nije bila minorna, ja sam, kao što rekoh, obilazila sve što sam mogla na Olimpijadi, i sa sinom Sanjinom od četiri godine sam išla, te sam slikala koliko god sam mogla. Iz moje perspektive, a to svi tvrde već godinama, gospodin Juan Antonio Samaranch je veoma zaslužan za našu Olimpijadu. Bio nam je jako naklonjen i sjećam se da sam molila Murisa da mi omogući susret s njim, da ga upoznam i da mu zahvalim na lijepim riječima, jer je rekao da je to najbolje organizirana Olimpijada. To su bile tako iskrene riječi i objektivno je tako rekao. Ovo je bio grad koji se danas ne može prepoznati, ali ne bih ulazila u to, odmah je to politika. Rekla sam mu da mu zahvaljujem na divnim riječima o našem gradu, a i da mi je drago da svijet pamti Sarajevo ne samo po 1914. godini nego i po 1984. Dugo se pričalo o cijelom događaju. Olimpijada je kao tema dugo bila aktuelna, a mi smo toliko bili složni kao Jugoslavija, daleko smo bili od ovog današnjeg ponašanja podjela, ali u to neću ulaziti, jer ne bih ulazila u taj dio politike.
Organizacija
Mikica Mesihović ističe da se sjećanje na Olimpijadu treba prenositi na naredne generacije.
- Većina tih ljudi iz Organizacionog odbora nije više sa nama, nekih prekrasnih ljudi se sjećam - Artura Takača, savjetnika Juana Antonija Samarancha, Pavla Lukača, Ante Sučića, Gruje Matića, Enesa Terzića i ostalih. Ostali smo svi u stvarnim prijateljskim odnosima i imali smo okupljanja, sve je poslije toga jenjavalo, te se svelo na srdačne pozdrave na ulici. A inače smo se sastajali jedno vrijeme i bila je neka tacna na koju su se svi potpisali. Uglavnom, puno nas je ljudi napustilo. Često vidim Ahmeda Karabegovića, generalnog sekretara ZOI-ja ‘84, i Noku Bilića u jednom objektu gdje se nalazim sa kolegicom Dušankom, govori Mikica Mesihović.
Ona se na kraju osvrnula na potencijalnu organizaciju tako velikog događaja u BiH.
- Mislim da bi danas bilo jako teško takvo nešto organizirati. Teško bi bilo kod ljudi stvoriti tu empatiju, ljubav, odgovornost, želju da pomognu. Danas su neki novi kriteriji i moral u ovom društvu, gdje ljudi prvo gledaju lični interes. Sad da neko kaže da se krene autoput praviti, da se pravi akcija, bilo bi jako teško. Moja mama, koja je bila trudna, učestvovala je u završnim radovima pruge Šamac - Sarajevo. Taj entuzijazam je izumro, ali se nadam da će nove generacije donijeti napredak. Danas je Sarajevo jedini olimpijski grad u svijetu u kom je olimpijsko naslijeđe podijeljeno. Većina objekata je stradala u ratu i nije do danas obnovljena, osim Zetre. Nadam se i istinski vjerujem da će neke nove generacije to moći ispraviti i održati olimpijski duh grada.
