Vladimir Crnković: Umjetnost može pomoći da opstanemo

Vladimir Crnković (Zagreb, 1942) dobitnik je prestižnog priznanja Nagrade za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Izuzetan stručnjak izuzetne biografije. Punih 30 godina djeluje kao slobodan likovni kritičar i povjesničar umjetnosti, kustos i organizator brojnih izložbi, autor kataloga, grafičkih mapa, knjiga i monografija. Čuveni dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu. Beskompromisan, svjetski poznati ekspert za naivnu umjetnost na prostoru bivše Jugoslavije.

U obrazloženju Nagrade za životno djelo stoji: “Nagrada je dodijeljena našem zaslužnom kolegi, likovnom kritičaru, muzealcu, autoru brojnih izložbenih projekata i studijskih izdanja, povjesničaru umjetnosti koji je čitavu svoju karijeru posvetio istraživanju, interpretaciji i promociji naivne, odnosno samouke umjetnosti u Hrvatskoj. Njegov doprinos razumijevanju ove originalne i autohtone umjetničke struje trajno je ugrađen u povijest hrvatske umjetnosti 20. stoljeća.”

Kadrovi i kadroviranje

Samo za čitatelje Oslobođenja, ovaj vrhunski stručnjak govori o svom profesionalnom putu, komentira aktualno stanje i kadroviranje u kulturi, a otkriva i nesvakidašnju pojavu naive, tzv. samouke umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Gospodine Crnkoviću, čestitam Vam na nagradi, to je veliko priznanje, posebno dragocjeno jer dolazi od kolega, povjesničara umjetnosti, likovnih kritičara i muzealaca, kako ste Vi doživjeli tu nagradu?

- Uvijek je lijepo dobiti neko priznanje od kolega, a osobito za životno djelo. To znači da je uglavnom sve što sam radio u životu, dakle više od 55 godina, polučilo određenu vrijednost i da je unutar struke šire prepoznato. Cijeli život koncentrirano sam se bavio ne samo naivom i srodnim fenomenima, tzv. samoukom umjetnošću, nego i drugim oblicima moderne umjetnosti, ali naročito sam bio koncentriran prema naivi i autsajderskom stvaralaštvu. Ta je nagrada, dakle, priznanje i toj umjetnosti, koja je do sada kod nas, ne samo u našim, hrvatskim nego i bivšim jugoslavenskim prostorima, bila tretirana na različite načine, često i pejorativno. Tu nagradu smatram, dakle, i velikim uspjehom te umjetnosti.

Ono što u Vašoj biografiji upada u oči, podatak je da ste punih 30 godina bili freelancer, povjesničar umjetnosti koji djeluje u statusu slobodnjaka, to je zaista bila rijetkost u bivšoj Jugoslaviji, kako ste to uspjeli preživjeti?

- Prvo, nisam bio jedini takav likovni kritičar. Prvi takav freelancer u Hrvatskoj bio je, koliko je meni poznato, kolega Josip Depolo. Je li bilo takvih primjera i u drugim republikama, teško mi je danas o tome nešto konkretno reći. Diplomirao sam povijest umjetnosti i komparativnu književnost u jesen 1966. godine u Zagrebu, i potom sam promptno odslužio vojni rok. S prvom suprugom – koja je također studirala i diplomirala povijest umjetnosti i s kojom sam godinama kao student radio na Zagrebačkom velesajmu, proljetnom i jesenjem, i to za zapadnonjemački koncern Glanzstoff AG iz Wuppertala – nakon što smo diplomirali i nakon što smo se vjenčali, Nijemci su nam se htjeli revanširati za uspješnu višegodišnju suradnju, te su nam omogućili da pod okriljem Von der Heydt-Museuma u Wuppertalu priredimo izložbu jugoslavenske naive. Naravno, oni su na taj način dodatno i mudro promovirali i reklamirali svoje proizvode.

Kažete da ste osim naive predlagali još dvije izložbe, o kakvim je projektima riječ?

- Prvo smo predlagali izložbu ekspresionizma i ekspresionističkih tendencija iz bivše Jugoslavije, jer sam već u to vrijeme poznavao i družio se s Oskarom Hermanom, a poznavao sam i Milana Konjovića. To su dva autora koja su mene od rane mladosti usmjerili prema takvoj umjetnosti, prema ekspresionizmu. Drugo, predložili smo izložbu nadrealizma i nadrealističkih tendencija iz područja bivše države, jer sam bio fasciniran prvim samostalnim nastupom Vasilija Jordana, što je održan 1961. u Galerijama grada Zagreba. Bio je to egzemplaran primjer neonadrealističke umjetnosti na našim prostorima. Međutim, Nijemci su se odlučili, kao što je već kazano, za naivu. Kako je ta izložba bila vrlo uspješna, nakon Wuppertala u lipnju i srpnju 1968, bila je prezentirana mjesec kasnije u Kunsthalle Bremen, a krajem godine i u Pfalzgalerie u Kaiserslauternu.

Godine 1969. tu smo izložbu prenijeli u Švicarsku, u Basel, a potom i u Montreux, a završno u Cagliari na Sardiniju, u Italiji. S dijelovima te izložbe u biti sam gotovo tri godine putovao Evropom. Domino efektom, to se kasnije prenosilo još iz godine u godinu. Kada jednom uđete u takvu kolotečinu i kada se u njoj uspijevate snalaziti, onda ne treba čuditi da sve do traje i desetljećima.

Crnković, 1996. /SAŠA NOVKOVIĆ/

Vrlo je bitan podatak iz Vaše profesionalne biografije da ste dugo i uspješno vodili, kao ravnatelj, Hrvatski muzej naivne umjetnosti u Zagrebu. To je prvi muzej naive u svijetu osnovan 1952. Ali sada ste prilično kritični prema stanju u tom Muzeju, zbog čega?

- Stanje u toj instituciji ne ovisi samo o njegovu kadru. To je ponajprije problem Ministarstva kulture, koje je postavilo ljude da vode taj Muzej koji nisu imali niti imaju neke veze s likovnom umjetnošću. I to je moralo dovesti do kolapsa. Na dužnosti kustosa i ravnatelja Muzeja proveo sam nešto više od 16 godina. Prvih trideset godina karijere bio sam dakle freelancer, od 1968. do 1998. Godine 1997. dobio sam ponudu od kolege Franje Mrzljaka, tadašnjeg ravnatelja zagrebačkoga Muzeja naive, da dođem raditi u tu instituciju. Gotovo u isto doba dobio sam ponudu i iz Muzeja Zander u Bönnigheimu, kod Stuttgarta, da dođem stručno voditi njihovu instituciju. S obzirom na to da imam dvije kćeri s kojima sam iznimno blizak, odlučio sam da ostanem u Zagrebu. I nikada to nisam požalio, koliko god su materijalne mogućnosti koje su mi se nudile u Njemačkoj bile daleko iznad onoga što sam ostvarivao u Zagrebu. Ali u Zagrebu sam mogao ostvariti ono što sam stručno želio, moj uvjet da dođem raditi u Hrvatski muzej naivne umjetnosti bio je da dobijem potpunu slobodu da na stručnom planu radim kako planiram. Naravno, to je uvijek značilo i da se konzultiram s određenim brojem kolega s kojima sam intenzivno surađivao. Želio sam timski ustrojiti Muzej na način kako sam ga napokon i ustrojio.

Kako danas gledate općenito na kadroviranja u kulturi? To su često drame oko toga tko dolazi na čelo određene institucije. Kako ocjenjujete, naprimjer, ljude koji trenutno vode najznačajnije domaće muzeje i galerije?

- Mislim da mi imamo veliki problem, ne samo mi, to nije samo problem Hrvatske, ili Zagreba, to je problem cijele Evrope, u biti, usudio bih se reći i mnogo šire, globalno. To je problem sadašnjih generacija. Postoji poplava ljudi koji su završili određene studije, pomišljam dakako o studijima povijesti umjetnosti i na likovnim akademijama. Međutim, često ti ljudi nemaju u biti afinitete za ono što su studirali i/ili čime se bave. Kada sam ja upisao povijest umjetnosti, bilo je to 1961. godine, upisalo se nešto više od 140 studenata; na drugoj godini već nas je bilo samo četrdesetak, a diplomiralo nas je, ako me sjećanje ne vara, osmero. Drugi je problem, ako čovjek i završi studij, to ne znači automatski da je i stručnjak za određena područja. Sve se uvijek mora dokazivati osobnim radom, no to kod nas često ne funkcionira.

Vi ste urednik kapitalnog izdanja, knjige profesora Grge Gamulina “Naivni slikari Hlebinske škole”, što je objavljena u Hrvatskoj tek 2019. Kako tumačite Hlebinsku školu danas?

- Danas bih Hlebinsku školu tumačio na isti način kao što sam je tumačio 2005. godine kad sam priredio veliku izložbu u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori pod nazivom “Umjetnost Hlebinske škole” i popraćenu dvojezičnim monografskim katalogom. Tom sam prigodom pokušao odabrati najbolje autore i njihova najbolja dostupna djela, uvijek sam insistirao ponajprije na izvrsnosti. Konkretno, Ivan Generalić: on nije samo povijesno prvi autor Hlebinske škole nego je i veliki slikar naive, moderne hrvatske umjetnosti i umjetnosti 20. stoljeća općenito. To je činjenica koja se ne može osporiti. Da li se netko još i danas uspješno bavi tom materijom, to je drugo pitanje. Ja sam načinio čitav niz izložbi i Generalića i Hlebinske škole, i brojnih autora iz Hlebinske škole, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Nadalje, Ivan Rabuzin je zasigurno veliko svjetsko ime. Ali, ono što se danas dešava s Rabuzinom i njegovom umjetnošću, bojim se, ako se nešto ne promijeni, da bi moglo početi razarati njegovu karizmu i njegov polučeni uspjeh. Mi smo imali sreću da je naiva u nekoliko naših povijesnih momenata bila podržavana kako od struke tako i od države. Bez pomoći države teško da se nešto može učiniti. Mali narodi i nepoznate kulture, ne zavaravajmo se, uvijek mogu doživjeti vrlo neugodna iznenađenja.

Crnković i Rabuzin, 2001. /SAŠA NOVKOVIĆ/

Kad smo razgovarali prije šest godina, povodom spomenute knjige profesora Gamulina koju ste uredili i komentirali opširnim pogovorom, izjavili ste da umjetnost može pomoći da opstanemo, da umjetnost oplemenjuje, ljude čini boljim i sretnijim bićima, da li biste ove riječi i danas ponovili?

- Da, ne bih promijenio u tom odgovoru ni jednu riječ, samo bih trebao još mnogo toga nadodati. No za to sada nemamo vremena, pa ostavimo to za neku drugu prigodu.

Mnogi likovni umjetnici danas govore da su bez podrške države, pogotovo istupi u inozemstvu, gotovo nemogući?

- To je danas ipak nešto drugačije. Danas je Evropa, kakva bila da bila, ipak jedna poprilično kompaktna zajednica. Ali, problem je što se javljaju profesionalci, kustosi i kritičari koji forsiraju određene vrijednosti koje su po mom dubokom uvjerenju promašene. Dakako, to se ne odnosi samo na područje naive, to se odnosi na cjelokupnu našu i umjetnost iz područja bivše Jugoslavije, pa i mnogo, mnogo šire.

Možete li navesti neki konkretan primjer?

- Uzmimo za primjer umjetnost Matije Skurjenija, dakle iz područja naive. To je zasigurno velik umjetnik, koji ima i svoju galeriju u Zaprešiću koju podržava i financira Grad Zaprešić. Ali oni nemaju kapacitete, ni financijske niti stručne, da načine nešto značajnije na tom planu, za daljnju promociju te umjetnosti. Njima nedostaju, naime, brojna Skurjenijeva remek-djela.

Sofijine skulpture

A što se tiče moderne hrvatske umjetnosti, odnosno umjetnosti 20. stoljeća, uvjeren sam kako je Oskar Herman jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća, ne samo Hrvatske i bivše Jugoslavije nego i Evrope i svijeta. Što se, međutim, danas radi za Hermana i njegovu promociju, gdje se izlažu i prezentiraju njegova djela? Gotovo nigdje. U Srbiji je takav sličan slučaj s Milanom Konjovićem. Spominjem ta dva autora, jer sam s njima, kao što sam već ranije spomenuo, bio u prijateljskim odnosima. Osim galerije u Somboru, gdje Konjović danas još egzistira? Ne znam kakva je danas situacija, u Srbiji nisam bio 35 godina, ali znam dok je bio Miodrag B. Protić direktor Muzeja savremene umetnosti u Beogradu da je Konjović vrlo visoko kotirao. Kako on danas kotira, to ne znam.

Što trenutno radite?

- Momentalno radim na knjizi “Hommage à Tonko Maroević”. Već sam ranije bio odlučio da u taj projekt uvrstim još nekoliko sudionika, dakako prema osobnom odabiru. Bit će tu reprintiran Zidićev nekrolog o Tonku, objavljen u Vijencu u rujnu 2020, zatim “Sonetni vijenac” Luke Paljetka, te jedan novi lirski zapis Milana Bešlića. Pozvao sam još nekoliko kolega i prijatelja iz svoje i meni bliskih generacija – Željku Čorak, Igora Fiskovića, Dimitrija Popovića i Marijana Špoljara – te nekoliko mlađih povjesničara umjetnosti, likovnih kritičara i kulturnih djelatnika – Petra Preloga, Ivanu Mance Cipek i Darka Matičevića. Računam također na Božicu Jelušić i Božu Biškupića, koji je s Tonkom bio vrlo blizak. Mojih dovršenih osamdesetak kartica teksta već je prelomljeno, kao i Paljetkov “Sonetni vijenac”. Knjigu namjeravam početi finalizirati krajem jeseni.

Crnković i Maroević, 2001. /SAŠA NOVKOVIĆ/

Imate li i kakvu poruku i za sâm kraj ovog razgovora?

- Kako ste Vi, poštovana gospođo Dizdar, dopisnica sarajevskog Oslobođenja, vjerujem kako smijem izdvojiti i ukratko kazati ponešto o jednoj nesvakidašnjoj pojavi naive odnosno tzv. samouke umjetnosti iz Bosne i Hercegovine. Godine 2007, sredinom srpnja, otvorili smo veliku izložbu Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori pod naslovom Umjetnost bez granica/Strani majstori iz kolekcije HMNU-a, gdje je bilo prezentirano 17 najvažnijih inozemnih autora i stotinjak njihovih najvrsnijih umjetnina iz fundusa navedene institucije. U tom je projektu sudjelovala i bosanskohercegovačka kiparica Sofija Naletilić Penavuša, posve iznimna i iznimno važna pojava toga izdvojena segmenta moderne umjetnosti. Najbrojniji i najvredniji dio njezina opusa osebujan je bestijarij, raznorazne životinje, prepoznatljive ili apstraktne, potpuno izmaštane, iz najrazličitijih podneblja ili proizašle u potpunosti iz autoričine imaginacije. Uz svaki kip ona je vezivala svagda i poneku priču, a kako bijaše veoma pobožna, asocijativna i domišljata, krasila ju je i istinska narodnjačka mudrost: životinje je predočavala doslovce te metaforički i simbolički. Cijelom tom menažerijom kao da je aludirala na ljudsku vrstu, jer svako takvo njezino biće ima značajke koje se mogu pripisati i ljudima. Njezine su skulpture istinska apoteoza životu, one su postvarenje autoričinih opažanja i živih sjećanja, snova i maštarija, one bijahu njezina nada za opstojnost. Duboko fasciniran njezinom umjetnošću, nisam mogao odoljeti, a da Vam to i izdvojeno na kraju ovog razgovora ne spomenem.