(VIDEO) Tomo Vukšić: Život je drugo ime za svetkovinu Uskrsa
O važnosti i značaju najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa te izazovima u našem društvu, za naš list govori nadbiskup metropolita vrhbosanski mons. dr. Tomo Vukšić
Vjernici katolici slave najveći kršćanski blagdan – Uskrs, blagdan Isusova uskrsnuća, duhovnog čišćenja, nade. Šta ovaj blagdan predstavlja vjernicima i kakvu simboliku nosi?
- Možda bi drugo ime za svetkovinu Uskrsa najprikladnije bilo život. Svetkovina Uskrsa, s jedne strane, sjećanje je na događaj Isusovog uskrsnuća, a s druge, Njegovo uskrsnuće hrani našu vjeru u naše uskrsnuće i u naš život vječni, zajedno s dragim Bogom. Na takav način, Uskrs se pretvara u značenje života. Svaki od naših, jednom započetih života na zemlji, neće imati svoj završetak, nego će se nastaviti na drukčiji način, nakon našeg uskrsnuća. Uskrs, osim što je blagdan kojim se sjećamo Isusovog uskrsnuća, također je, u ovom ljudskom smislu, odgovor na vjerojatno najdublju čovjekovu težnju da nikada ne umre, da zauvijek živi, da stalno postoji. Na takav način, memorija na veliki događaj iz povijesti spasenja, na Isusovo uskrsnuće, spaja se s osnovnom ljudskom težnjom, potrebom, prirodnom težnjom, da živimo, da ne umremo, da stalno postojimo.
Kako Vi osobno doživljavate svetkovinu Uskrsa?
- Svi mi kršćani smo, uključujući i biskupa, prije svega vjernici. Biskup je, zajedno sa svim članovima svoje Crkve - a to je osnovna oznaka svakoga od nas - vjernik.
Traženje rješenja
Kao vjernik, s drugima dijelim najdublju vjeru u Isusovo uskrsnuće. Kao i svi drugi vjernici, naravno da kroz vjeru i nadu očekujem i vlastito uskrsnuće i uskrsnuće svih ljudi. Na takav način i živim Uskrs. S druge strane, živimo ga i u društvu, u okolnostima u kojima jesmo, u prilikama kakve jesu. Prema tome, osnovna oznaka doživljaja Uskrsa uvijek mora biti, bez obzira na to gdje netko živi, vjerska i teološka, a tek onda s refleksijama koje dolaze iz društva, refleksijama koje ponekad podržavaju i hrane osnovno uvjerenje, a ponekad ga i ugrožavaju. Ali, to je dio onoga što se zove ljudski život. Ta razapetost između dobroga i onoga što je manje dobro, da ne kažem zlo, dio je ljudskoga života i tako to treba vidjeti i živjeti.
Za vjernike, posebno je važno vrijeme uoči Uskrsa, vrijeme korizme i Velikog tjedna. Zašto?
- U kršćanskoj je općoj tradiciji, ne samo u katoličkoj nego i u pravoslavnoj, protestantskoj i na drugim stranama, da se uoči velikih blagdana vjernici na osobit način pripravljaju za te blagdane.
Uskrs je blagdan za koji ta neposredna priprava traje dulje negoli i za jedan drugi blagdan, a kod nas katolika traje cijelih 40 dana. Četrdeset dana priprave u obliku molitve, posta, pokore, dobročinstava prema ljudima koji su u potrebi, da bi se, s jedne strane, približilo, po vlastitom obraćanju, vlastitim dobrim djelima, vlastitim djelima pobožnosti, samome Isusu koji je utjelovljenje dobrote, pobožnosti, utjelovljenje i primjer svih molitvi. S druge strane, da bi se po principu solidarnosti, empatije, prijateljstva i ljubavi, priskočilo u pomoć ljudima koji su u potrebi, našoj braći i sestrama, Isusovoj braći i sestrama. U tom kontekstu, razdoblje priprave, razdoblje korizme kako ga zovemo, upravo je nastojanje vjernika da se što više, po primjeru Isusa Krista, približe ostaloj braći i sestrama kojima treba naša blizina u različitim oblicima.
- Volio bih da svi budemo svjedoci nade. Uskrs je blagdan nade, blagdan života, blagdan trajanja, blagdan radosti, blagdan zadovoljstva, upravo zbog uvjerenja da smrt nema posljednju riječ, da se nastavlja život i poslije smrti. Odnosno, kako kaže jedna kršćanska molitva, da smrti zapravo i nema, nego da se život samo mijenja po odlasku sa ovoga svijeta, i da svi zajedno, polazeći od te temeljne nade, gradimo i hranimo nadu ljudi oko sebe, počevši od nade u nama samima. Zaista, mislim da jedva da postoji plemenitija nakana i plemenitije djelo od toga da budemo svjedoci nade. Tamo gdje to jesmo i u mjeri u kojoj to jesmo, čini mi se da izvršavamo osnovno ljudsko poslanje, a onda i kršćansko poslanje. Stoga, neka dragi Bog svima dadne, prije svega, dar nade i potom volje da taj dar svjedoče i da jedni drugima budemo nada.
Kako danas žive katolici u BiH? Koji problemi ih najviše tište i kako ih premostiti?
- Najveći broj pitanja i problema katolici u BiH žive na način kao što ih žive i drugi ljudi. Mnoga od tih pitanja su doslovce zajednička, jer nam je zajedničko društvo, zajedničko podneblje, zajednička radna mjesta, škole, sveučilišta, gradovi, sela, ceste... Prema tome, najveći dio životnih pitanja ili problema su nam zajednički i zajednički treba tražiti odgovore na njih. S druge strane, svaka vjerska zajednica, svaka etnička grupa ima neke svoje specifičnosti, specifična pitanja. Mi katolici, u tom kontekstu, živimo - ponovo zajedno sa drugima - problem iseljavanja koji je pretjerano prisutan na našim područjima. Među nama katolicima, Hrvatima općenito, vjerojatno je taj proces intenzivniji negoli kod članova drugih vjerskih zajednica i drugih etničkih grupa. U tom smislu osjećamo, vjerojatno više negoli drugi - iako i drugi to sigurno sa pravom osjećaju - taj odlazak članova naše Crkve, našega naroda, kao nešto što bitno obilježava mjesece i godine u kojima živimo.
U našim ranijim razgovorima, posebno ste naglasili problem oskudice nade u našem društvu. Jesmo li uspjeli vratiti barem dio te nade u naše živote?
- Vjerujem da neću reći ništa novo ako kažem da živimo u društvu u kojemu na nekim područjima zaista postoje, ili se ponekad misli da postoje, oskudice različitih oblika. No, od svih tih oskudica, kako sam kazao i ranije, smatram da je najnezgodnija oskudica nade. Ovo društvo je takvo da ne treba biti previše inteligentan da se uoči da zaista postoji ugroza nade na mnogo strana. Već godinama govorim o tome kako je osnovno poslanje svih plemenitih ljudi, uključujući i nas vjerske predstavnike, truditi se oko povratka nade ljudima. Jasno je da je to vrlo zahtjevan projekt, hajdemo tako kazati, vrlo zahtjevan plan, i da to ne ovisi o tome da neko uoči tu oskudicu i naglašava potrebu vraćanja nade, nego ovisi još više o tome da se udruže oni - koji su u mogućnosti ljudima vratiti utemeljenu nadu, da zajednički traže rješenja, počevši od onoga što se zove sigurno radno mjesto, sigurni mjesečni dohodak, stan, sigurna ljudska i obiteljska egzistencija i druga društvena, kulturna i svaka druga pitanja. Da bi se vratilo nadu ljudima, da bi ta nada bila zaista utemeljena nada, potrebno je da se sve dobronamjerne snage i ljudi udruže u, prije svega, svjedočenju nade, ali svjedočeći nadu konkretnim svojim djelima, te da je onda vraćaju, ili vraćamo, u cijelo društvo.
Mogu li zajedništvo, dijalog i razumijevanje, uzajamno pomaganje, postati imperativ u našem društvu kako bismo kročili naprijed?
- Za nas katolike, dijalog je uvijek imperativ i to ne samo imperativ koji bi bio neke vrste posljedica društvenih događanja. Za nas je to, prije svega, moralni imperativ. Dijalog, kao način rješavanja otvorenih pitanja, pa i problema, nema zamjenu, nema alternativu, koja bi bila moralno prihvatljiva. Naravno da dijalog ima alternativa, ali one su redovito nasilne naravi ili, s druge strane, u nekim drugim oblicima koje iz moralnih razloga nisu prihvatljive. U svakom slučaju, u svakom načinu traženja rješenja, pogotovo kada se radi o ozbiljnim pitanjima, dijalog se nameće kao zapravo jedini normalan način za normalne ljude.
Njegovanje dijaloga
I onaj tko eventualno to ne shvaća, bojim se da nije na pravoj strani. Potrebno je, pogotovo u složenim društvima, a BiH jeste složeno društvo, njegovati dijalog koji je vrlo lijepa biljka, ali i nježna biljka i vrlo lako se ugrozi. A dijalog kada postoji, mislim da mu se svi dobronamjerni ljudi zaista dive i očekuju da traje.
