Važna je istina o seksualnom nasilju u ratu u BiH: Tajnovitost povećava stanje srama
Učesnice osnivačke skupštine zeničke Medice u aprilu 1993. godine. Na fotografiji su: Milenka, Dijana, Hana, Merlina, Zilka, Meliha, Monika, Mihaela, Jasminka, Senada, Paša, Azra, Zemira, Marijana, Selena, Zilha Zika, Hana, Milenka, Meliha, Ferida, Kadrija, Senada, Fahira, Mirha, Nusreta i Mensura/Arhiva Medice
Marijana Senjak je feministička psihologinja, psihoterapeutkinja i aktivistkinja u području traume seksualnog nasilja i zagovaranja prava žena preživjelih seksualno nasilje u ratu. Educirana je u više psihoterapijskih pravaca – transakcijskoj analizi, integrativnoj gestalt terapiji i feminističkoj psihodrami. Posjeduje dugogodišnje iskustvo u uspostavi individualnih i grupnih psihoterapijskih modela podrške onim koji su preživjeli seksualno nasilje u ratu, obitelji i zajednici, trgovanje ljudima te u radu sa ranjivim skupinama izbjeglica, migranata i migrantkinja.
Suosnivačica je Centra za terapiju žena Medica Zenica i Centra za psihološku pomoć u ratu Zenica. Bila je konsultantica na scenariju nagrađenog bosanskohercegovačkog filma “Grbavica”, autorice Jasmile Žbanić, koji je dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2006. i koordinatorica kampanje “Za dostojanstvo preživjelih”, kojom je prvi put prepoznat status civilnih žrtava rata ženama koje su preživjele ratna silovanja.
Sudjelovala je u regionalnoj inicijativi “Ženski sud - Feministički pristup pravdi” i radnoj skupini za izradu zakona o pravima onih koji su preživjeli seksualno nasilje u Hrvatskoj te je bila predsjednica povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja u prvom sazivu. Predavačica, edukatorica i konsultantica na pitanjima seksualnog nasilja u ratu. Među 1.000 žena iz cijelog svijeta, za svoj rad je bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir 2005. godine.
Centar za žrtve seksualnog nasilja
Autorica je više stručnih radova i priručnika, edukatorica i trenerica u Hrvatskoj i zemljama regije u području prevencije i suzbijanja seksualnog nasilja s posebnim naglaskom na obzirnom pristupu žrtvama. Održala je predavanja o posljedicama preživljenog seksualnog nasilja u ratu na MKSJ-u, Međunarodnom kaznenom sudu, Visokom iračkom sudu i više evropskih i američkih sveučilišta (Ulster University, La Sapienza Universita, New York City University, Northwestern University).
Trenutno radi kao psihologinja, psihoterapeutkinja i savjetnica u jedinom specijalizovanom centru za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj, koji djeluje u sklopu Ženske sobe. Radi se o feminističkoj organizaciji civilnog društva koja radi na osnaživanju žena i osvještavanju institucija i javnosti o seksualnom nasilju i seksualnim pravima, te pružanju pomoći.
Razgovarali smo sa ovom stručnjakinjom sa preko 30 godina iskustva u radu sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje tokom ratova u Hrvatskoj i BiH.
Počasna ste građanka američkog grada San Diego, a zajedno sa Monikom Haser, sa kojom ste u aprilu 1993. godine osnovali Medicu u Zenici, bili ste nominirani i za Nobelovu nagradu za mir 2005. u sklopu projekta “1.000 žena za Nobelovu nagradu za mir”. Svijet je prepoznao i cijenio ono što je radila Medica, pružajući pomoć ženama koje su preživjele seksualno nasilje tokom rata u BiH. Koliko je bilo teško raditi u tim ratnim okolnostima sa ženama koje su doživjele takvu vrstu traume i pomoći im?
- Volim reći da smo to bile mi, žene Medice, jer niti jedna od nas nije sama postigla potrebne rezultate. U svaki uspjeh ugrađeni su zajednički napori svih članica Medice (u vrijeme najvećeg rasta, zapošljavala je 86 stručnjakinja), kao i želja za oporavkom i snaga žena i djece preživjelih seksualno nasilje u ratu, kojima smo pružale pomoć. Na naš rad u Medici 1 - Centru za terapiju žena i Medici 2 u Zenici, te Medici 3 u Visokom, Infoteci i drugim projektima, odražavali su se ishodi vojnih operacija, granatiranje, blokiranost putova, nestašica vode i struje i rizik od nedostatka hrane za žene i djecu u skloništima Medice 1, 2 i 3. Naše terapijske grupe prekidane su granatama. Mi smo uz pomoć agencija UN-a evakuirale žene preživjele ratna silovanja iz njihovih okupiranih mjesta. Informacije o dostupnoj pomoći za žene preživjele ratne traume objavljivale smo preko lokalnog radija i posjećivale izbjeglička naselja, domove zdravlja, prostorije lokalnog Crvenog krsta, mjesne zajednice i sl, gdje smo upoznavale osoblje sa uslugama Medice i ostavljale materijale sa informacijama o dostupnoj pomoći u Medici. Održavale smo predavanja o posljedicama ratnih trauma grupama izbjeglica na kojima bi nam prilazile žene koje su nas nasamo i često šapatom upućivale da u izbjegličkom nasilju posjetimo ženu koja je preživjela ratno silovanje.
Identifikaciju preživjelih ratnih silovanja započinjale smo terenskim radom i nastavljale im pružati holističku i sveobuhvatnu podršku u skloništima Medice. Identifikacija žena preživjelih seksualno nasilje u ratu vršena je i kroz Medicinu stacionarnu ginekološku ambulantu kao i putem ginekoloških i općih medicinskih pregleda na terenu, u okviru rada Medicine pokretne ginekološke ambulante. Kroz kućne posjete naših teologinja također su identificirane žene preživjele seksualno nasilje u ratu, posebice one koje su željele ostati anonimne. Žene su u Centar za terapiju žena dolazile u stanju intenzivnog straha, s osjećajem ugrožene sigurnosti, suočavajući se sa bolnim sjećanjima na preživljene gubitke bliskih članova obitelji. Nosile su se sa snovima zastrašujućeg sadržaja, prisilnim slikama i sjećanjima, noćnim morama, nesanicom, psihičkom i tjelesnom iscrpljenošću. Postignuta stabilizacija često je narušavana neizvjesnošću sudbine ili vijestima o novim zatočenjima ili gubicima bliskih članova obitelji tijekom rata ili socijalnom ugroženošću, nezaposlenošću i siromaštvom u miru.
Psihološki tim Medice razvio je inovativni model psihoterapeutskog rada sa ženama koje su preživjele ratna silovanja. Recite nam nešto o tome.
- Psihološki tim, sastavljen od psihologinja, psihijatrice, sociologinje i teologinje, razvijao je pionirski i inovativni model individualnog i grupnog psihoterapijskog rada sa ženama preživjelim ratna silovanja, mučenje u logoru, gubitak bliskih članova obitelji, traumu izbjeglištva. Tijekom dugogodišnjeg rada razvijale smo različite psihoterapijske modele, uspostavljajući ih na teorijskim i praktičnim postavkama iz transakcijske analize, logoterapije, posttraumatske terapije, feminističke psihodrame i sl. Istaknula bih “Trauma i oporavak” Judith Lewis Herman, američke psihijatrice koja je među prvima ukazivala na seksualno nasilje nad djecom, te “Hrabro ka oporavku” Laure Davies i Ellen Bass, vodič koji su zajednički napisale psihoterapeutkinja i preživjela seksualno nasilje u djetinjstvu. Temeljne postavke ovih pristupa, kao i razumijevanje faza oporavka kroz koje prolazi većina preživjelih, ugradile smo u individualni i grupni psihoterapijski rad.
Profesionalni i ljudski doprinos
U vrijeme rata bilo nam je iznimno važno širiti istinu o seksualnom nasilju u ratu u Bosni i Hercegovini i posljedicama s kojima su se žene koje su ga preživjele i društvo u cjelini suočavali. Tako je Medica bila otvorena za posjete iz svijeta drugih ženskih i mirovnih organizacija, univerzitetske studijske posjete, posjete znanstvenica i istraživačica, predstavnika/ca međunarodne zajednice, novinarske posjete. Ženama smještenim u Medicinim skloništima, u najtežim vremenima i ovo je davalo nadu da nisu ostavljene i da nisu zaboravljene od svijeta.
Preuzele smo odgovornost i odlučile dati profesionalni i ljudski doprinos u pružanju pomoći ženama i djevojkama preživjelim seksualno nasilje u ratu, slijedeći feminističko nasljeđe iz sedamdesetih u vidu sigurnih i autonomnih ženskih prostora i intervencija, ne čekajući neophodni odgovor društva i države. Istovremeno smo bile i dio ratom pogođene zajednice, što je produbljivalo naše razumijevanje položaja i potreba žena preživjelih seksualno nasilje i činilo da pomoć pružamo sa beskompromisnom solidarnošću.
U većini zemalja našeg regiona u posljednje vrijeme je povećan broj slučajeva seksualnog nasilja, ali i slučajeva femicida. Kakva je situacija u Zagrebu i Republici Hrvatskoj?
- U posljednje dvije decenije u Republici Hrvatskoj je ubijeno 400 žena. U 2022. godini evidentirano je 27 ubojstava, među kojima je bilo ubijeno 13 žena. Od tih 13 ubijenih žena u 12 slučajeva su počinitelji bili bliski žrtvama, supružnici, izvanbračni ili bivši partneri. Tijekom prošle godine zabilježeno je devet ubojstava žena.
Hrvatska se nalazi na trećem mjestu po broju femicida u odnosu na broj stanovnika među članicama Europske unije.
Kako ohrabriti žrtve seksualnog nasilja da prijavljuju slučajeve?
- Jedan od aspekata seksualnog zlostavljanja koji u najvećoj mjeri utječe na zlostavljanu osobu jeste šutnja koja ga često okružuje. Mnoga djeca pretrpe strašne zločine bez mogućnosti da ikada kažu ikome. Tajnovitost povećava stanje srama kod žrtve i dopušta da se zlostavljanje nastavlja i ostaje neotkrivenim. Kada će žrtve progovoriti o nasilju kojem su bile izložene, ovisi o intenzitetu traumatizacije, stupnju njihovog oporavka, dostupnoj podršci, reakcijama okoline. Posebno su teške posljedice ako je osoba preživjela dugotrajno seksualno zlostavljanje od bliske osobe u djetinjstvu, što narušava zdravi razvoj. Podrška okoline je jedan od ključnih faktora koji može doprinijeti osnaživanju žrtava da progovore o seksualnom nasilju koje su preživjele.
Hrvatsko društvo, nažalost, još djeluje prema patrijarhalnim obrascima u kojima prevladavaju negativni stavovi spram osoba koje su preživjele seksualno nasilje. Još se za ovaj oblik nasilja nad ženama smatra kako je osoba sama izazvala zločin, pridonijela njemu ili kao druga krajnosti – kako se ovaj oblik nasilja uopće ili u vrlo malom broju događa. Dokaz ovoj tvrdnji je prevladavajuća kultura silovanja koja je svojstvena i za hrvatsko društvo. Govoreći o kulturi silovanja, ne govorimo o nečemu što je eksplicitno, već o kulturnim praksama koje na latentne načine toleriraju seksualno nasilje.
Preživljeno seksualno nasilje i iskustva osoba se negiraju, trivijaliziraju, umanjuju, ignoriraju ili u krajnjem slučaju normaliziraju, što pridonosi kulturi silovanja. Jedan od potvrdnih primjera je vjerovanje u mit o pravom silovanju (silovanje se događa ženama u mračnim ulicama od nepoznatog počinitelja koji koristi oružje te kao posljedica ostaju konkretni fizički dokazi), te svako silovanje koje odstupa od tog okvira dovodi do javne osude, nevjerice i sekundarne viktimizacije.
Blage kazne
Kada bismo uspjeli osvijestiti i senzibilizirati članove i članice našeg društva te javno osuditi pojavu seksualnog nasilja, započeli bismo stvarati zdravije društvo u kojem bi se sve osobe osjećale sigurnije i zaštićenije te spremnije prijaviti seksualno nasilje.
Koliko su krivične sankcije prema Zakoniku u Republici Hrvatskoj adekvatne za počinitelje ovih krivičnih djela?
- One koje su preživjele seksualno nasilje i druge oblike rodno uvjetovanog nasilja često ne vjeruju u učinkovitost institucija jer su se susrele s dugotrajnim postupcima i blagim kaznama za počinitelje koje se izriču bliže zaprijećenom minimumu nego maksimumu i time ne odvraćaju druge osobe od počinjenja seksualnog nasilja.
Suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja ne nalazi se samo u sferi kaznenog progona. U Hrvatskoj i dalje nedostaju razvoj i dosljedna primjena rodno osjetljivih sveobuhvatnih politika za rješavanje različitih oblika rodno utemeljenog nasilja, odnosno sustavna prevencija, edukacija stručnjaka i stručnjakinja na svim razinama, kao i senzibilizacija društva u cjelini. Važno je razumjeti kontinuitet rodno uvjetovanog nasilja u ratu i miru kao i da nekažnjivost nasilja u ratu utječe na normalizaciju nasilja u miru. Nužno je kontinuirano raditi na unapređenju ženskih ljudskih prava i zaštite od svih oblika rodno uvjetovanog nasilja i promicanju rodne ravnopravnosti. Potrebno je razviti razumijevanje da sigurnost žena i djece ujedno znači i sigurnost društva u cjelini.
