Trideset godina straha: Rat sa smrdibubama je posebna vojna operacija!
Rijetko se kad budim prije devet. Vikendom ni tada. U zamračenoj sobi i u jutarnjoj tišini mrvim posljednje ostatke sna iz kojeg se teško, preteško budim. Toga sam jutra, a nema tome mnogo, desetak dana u vrh glave, osjetio kako je nešto na mene leglo. Spavam, ali mi nešto ne dâ da spavam. Kao da me neko koga nema posmatra. Škilji na mene i zlo mi sprema. Nisam budan, ali osjetim da nešto nije kako treba. Vrpoljio sam se pola sata ne pristajući na buđenje. Kad više nisam imao kuda, otvorio sam oči. I onda sam je ugledao.
Carska škorpija
Prije trideset godina, kada je sve to i počelo, sestra i ja smo spavali zajedno na glomaznom otomanu. Sestra na desnoj, ja na lijevoj strani. Mater nam je u neko doba ugasila svjetlo i poručila da utrnemo i da spavamo. Nekoliko minuta kasnije ćaća je banuo u sobu da poljubi sestru za laku noć. Ne znam zašto, ali prišao je i mojoj strani kreveta. Pogledao je pored mene i pitao: A šta mi to imamo ovdje? Uzeo ju je u ruku i stavio u džep na košulji, a ja sam tek nakon desetak minuta shvatio da se ona nalazila svega nekoliko milimetara od mojih punjenih slavonskih obraščića.
Trideset godina je prošlo od te noći. Proći će još trideset, a strah neće biti ništa manji. Znam joj narav i znam da u svakom trenutku može da se pojavi. Čak i onda kada joj vrijeme nije. Tu je i kada ja neću da bude tu. Ako pijem, ona me trijezni. Ako spavam, ona me budi. Ako treba da govorim, zbog nje zanijemim. Slavonskog Herkulesa pretvara u krajiškog poljskog miša. Krajiškog Obilića preobražava u strašljivog dunavskog kedera. Crkla dabogda i ona i onaj koji ju je stvorio. Trideset godina joj bježim, ali me uvijek nalazi.
Prerano sam otkrio karte pred prijateljima i drugarima i oni tu moju slabost – ne slabost, no panični strah – koriste u svim prilikama. U kafani, na slavama, pored rijeke. Gdje god se pojavi, nagone je na mene. Njima smiješno, a ja u zemlju da propadnem od sramote. Toliki čovjek, a plaši se jedne bube! Džaba ja tulim godinama - ne godinama, no decenijama – da to nije obična buba. Nije i ne može da bude! Smrdibuba je kobra među bubama. Crna udovica. Pirana. Carska škorpija. Otrovni puž. Azijski stršljen.
Ne umijem da objasnim otkud taj strah, baš kao što ne umijem s njim da se suočim. Jedno je sigurno: čim je vidim, dajem se u bijeg. Na vrata, kroz prozor, preko tarabe. Otkako ju je ćaća sklonio sa mog jastuka, ona mi je još svega tri ili četiri puta sletjela na uzglavlje i svaki put sam jedva ostajao živ. U procesu njenog uklanjanja učestvuju svi koji se nađu u neposrednoj blizini, a ponekad, bogami, i stranci koje s ulice tjeram da se obračunavaju sa mitskim čudovištem. Oružje je mnogobrojno: presavijene novine, knjige, metle, usisivači, prazne plastične flaše, majice, poderani duksevi…
Nakon što sam u Slavoniji otkrio njeno postojanje, mater je svako veče prije spavanja morala dva puta da prebere zavjese i da ukloni svu gamad. To nije bio lak posao, jer se smrdibube najčešće zavlače tamo gdje se zavjesa pregiba i na mjestima gdje zavjese dodiruju garnišne. Materi to nije bio posebno drag posao, ali nije imala kuda, jer sam odbijao ne samo da legnem dok situacija ne bude čista, nego nisam ni u sobu htio ući dok i zadnji smrdljivi Martin ne bude javno pogubljen. Gospođa je smrdibude hvatala u papir, potom ih gnječila i papir bacala u smeće.
Rat sa smrdibubama je posebna vojna operacija. Njihovo nadiranje je tiho i nenametljivo. Teritoriju osvajaju polako i nečujno. Civili ih primijete kada je već prekasno. Imaju i poseban diverzantski vod koji može mjesecima da čeka prije nego što napadne. Nigdje nikoga i nigdje ničega, tek odjednom se mjesecima skriveni vojnik ukaže na prozoru, na ćebetu, na štoku! Učeni su da prežive i da prezime. Nijedan mrav, nijedna stjenica, nijedna buva ne može da nađe rupu kako to mogu da urade smrdibube.
O njima se danas manje ili više sve zna. Pažljivi biolozi su je opisali: odrasla jedinka je u obliku štita, zelene ili smeđe boje. Oči su tamnocrvene ili crne. Male crne tačke mogu se naći duž bočnih strana abdomena. Krila u potpunosti pokrivaju tijelo. Mužjaci su u prosjeku dugi 12, a ženke 13,15 milimetara. Uplašeni deran dodaje i sljedeće: smrdibube imaju ljepljive noge, karakterističan, tvrd zvuk krila i nečuveno odvratan miris koji ispuštaju u samoodbrani. Smrdljivi Martini su, drugim riječima, košmarna bića koja je osmislio Hitchcock, a režirao Cronenberg. Ta dva sabirka, sluzave noge i izuzetan smrad, u zbiru daju stravičan i zastrašujući efekat.
Kada sam prije dvadeset i pet godina stigao u Banju Luku, patio sam kao malo dijete za sokacima, sprudovima i vinogradima. Ali, kada smo januar zamijenili junom, otkrio sam da u Krajini uopšte nema skotova na koje sam svikao u Slavoniji. Ne samo da se uz Vrbas nisu kotile smrdibube nego nije bilo niti jednog komarca i niti jedne muve. Ali, ne može mirno i spokojno, pa da si Titin. Prije nekoliko godina pojavili su se i komarci, pojavile su se i muve, a pojavile su se, bogami, i smrdibube. I to ne one na koje sam svikao, klasične slavonske, nego nekakve mutirane koje sada dolaze u svim nijansama, oblicima i veličinama.
Ni hir ni manir
Smrdibube, govore stručnjaci, a prenose mediji, nisu opasne za čovjeka. To može da tvrdi samo onaj koji se nije noću susreo s njima na jastuku. Radije bih plivao u bari punoj krokodila nego ležao između dva Martina. Prije bih pošao mečki na rupu nego pustio smrdibubu da mi keti na koljenu. Pokušao sam sve što tzv. stručnjaci savjetuju: špricao sam ih deterdžentom, pesticidima, insekticidima, razlađenom koprivom, maslinovim uljem, naftom, koka-kolom, ali ništa nije pomagalo. Na prozor sam stavio i komarnik, prikucao sam ga sa osamnaest malih aksera, ali džaba, pogan bi uvijek našla put da se uvuče i da iznenadi.
Strahovi ponekad nemaju ni oca ni majku. Dođu iznenada i ostanu zauvijek. Nisu ni hir, ni manir. Neko se plaši spavanja, neko balona, a neko, eto, smrdibuba. Suočavanje sa strahom nije uvijek najbolja terapija. Pokušao sam jednom, ali nije išlo. Njoj je bilo svejedno, a ja sam zamalo prešao na drugu stranu. U ovih trideset godina razvio sam posebne senzore koji detektuju smrdibube, pa taman da su nevidljive. Tako sam, bar mi se čini, u blagoj prednosti, iako strah vodi sa razlikom koju je nemoguće stići.
