Treš deluks, gumice, tričarije
Zanimljivo je posmatrati gromoglasnu šutnju domaćih ljudi koji se profesionalno bave genocidom u Srebrenici, a pri tome glasno šute o genocidu u Gazi koji nam se svima dešava (in the real time) pred očima. Genocid koji se dešava nad Palestincima i to ne samo u Gazi nego i na teritoriji Zapadne obale, Istočnom Jerusalemu, te na bilo kojoj okupiranoj teritoriji na koju država Izrael polaže pravo, jer tako piše u svetim knjigama.
Fanatici kompromisa
Zanimljivo je i napomenuti kako Borges religiju smatra samo granom fantastike, pa onda dobro dođu argumenti čija je zemlja bila prije 2.000 i više godina, argumenti iz Biblije i Tore, koje su pisane metaforičkim stilom kao priče, ne kao vjerodostojni istorijski dokumenti.
Zanimljivo je i spomenuti kako se izvorno Izrael trebao stvoriti na teritoriji Ugande, ali su se tamošnji bijeli doseljenici pobunili i uz pomoć jakog medijskog djelovanja odbili takvu ideju. Ko zna kakve bi se tad fantastične naracije razvile u glavama osnivača ugandskog Izraela. Jedino je velikosrpski fantastični narativ jači od svih lažnih državotvornih narativa (a svaki je lažan, to jest plod konstrukcije) pošto znamo da su Srbi stariji od ameba.
Šute tako naši naučnici, jer ne žele pokvariti svoj odnos prema jednom čovjeku i jednoj organizaciji koja okuplja Jevreje svijeta. Kad bi malo čitali znali bi da ima bezbroj organizacija i bezbroj jevrejskih figura, koji nisu cionisti po svaku cijenu, i koji javno govore o tome kako Izrael vrši genocid nad Palestincima pred očima cijelog svijeta. Jedna od tih organizacija je Jewish Voice for Peace, ili Torah Judaism, da spomenem samo neke. Ali u BiH se ljudi kao pijani plota uhvatili jednog čovjeka i jedne organizacije i to samo zato što je došao u Potočare i tamo izrazio žaljenje zbog nevino ubijenih civila, zarobljenika, žena, djece, staraca, nemoćnih ljudi, koji su bili sistematski izgladnjivani, držani u okruženju godinama…
Teško je ne primijetiti sličnost sa Gazom, samo što Gaza nije o okruženju nego je ona uništena skoro do temelja, i biva uništenija svake minute ovog našeg realnog vremena. Negdje sam bio naletio na tekst gdje piše da je Izrael tačno odredio koliko hrane treba ući u Gazu, i to godinama prije 7. oktobra, kako bi količina kalorija koju unese jedan stanovnik Gaze bila dovoljna da ne padne ispod ruba gladi. Stanovnici Gaze su godinama držani na rubu pothranjivanja, kao što su godinama stanovnici enklave i lažno zaštićene zone UN-a bivali sistematski pothranjeni: gladni po svim mjerilima. Izlišno je navoditi sličnosti jer za tim ni nema potrebe, dovoljno je upaliti neki televizijski kanal koji nije poklopljen zapadnjačkim slugama izraelskih naseljeničkih fantazama, pa vidjeti kako se “školski” genocid izvodi na “terenu”.
Opet, naši naučnici sve to žrtvuju samo da bi ostali u dobrim odnosima s jednim čovjekom, koji je uradio ono što bi svaki normalan čovjek na ovoj planeti trebao uraditi, došao je u Potočare i poklonio se stradalima u genocidu. Ne vidim ja tu ništa spektakularno, osim onog urođenog minimalizma na koji smo navili. Taj minimalizam je nedostatak poštovanja prema sebi.
I ja kad odem do memorijala Gleiss 17, u blizini S-Bahn stanice Grunewald, u Berlinu, ja tamo odem kao ljudsko biće, ne tražim nikakve koristi ni benefite za sebe kao ljudsko biće. Tamo odem jer želim da se poklonim sjenama berlinskih Jevreja koji su baš sa tog perona (Gleiss 17) bili transportovani u Auschwitz i mnoge druge logore nacističke industrije smrti. Ja se tu, kao ljudski mrav, kao apsolutna nula i nebitnost, smanjujem pred strašnim zločinom Holokausta, jer imam empatiju, žal i tugovanje u sebi spram ljudi koje nikad nisam vidio u životu, ali znam da njihova ljudskost određuje i moju. I da ubijanje njihove ljudskosti šteti i mojoj. A odlazim da napravim hrpicu kamenja (u znak sjećanja) na zloglasnom peronu i zato što sam na pravoj strani istorije.
Memorijalizacija genocida bi trebala biti svjetska baština, a ne ničije privatno vlasništvo, niti stranačko niti pojedinačno. Kao što je godinama bilo “vlasništvo” SDA stranke, koja ju je koristila u svoje dnevno-političke, predizborne i druge namjene. Možda će sad promijeniti vlasnika, nisam siguran, ali bi sjećanje na genocid trebalo ostati izvan apetita i interesa današnje vlasti, koja se, mora se to napisati, ni ne zanima baš “nešta posebno” za kulturu sjećanja. Mnogi korifeji nove mesijanske vlasti, fanatici kompromisa (kako ih je opisao Senad Avdić), javno se zalažu za kulturu nesjećanja. Od onog šarlatana što je držao ljude u talačkoj krizi u sjedištu sarajevskog SDP-a, pa do raznoraznih ublehaša koje je sramota kada šleperi sa tijelima žrtava genocida prolaze kroz sarajevske ulice, jer je to biva primitivizam i zaostalost, kojih se ovakvi ljudi stide. Oni žele da mi raketama idemo u svemir, a mi, evo, šleperima vozimo ostatke, komadiće kostiju ubijenih ljudi u Srebrenici, da budu dostojno sahranjeni.
Ima ovakvih štetočina koliko hoćeš u ovom gradu, samo je problem što su se konačno dočepali vlasti, pa smo sad umjesto raketa privremeno dobili trolejbuse i tramvaje, kupljene od zadnjeg diktatora Evrope u Bjelorusiji. A ona je partner Rusije u zločinačkoj agresiji koja je dobila sveobuhvatan zamah 22. februara 2022.
Što bi rekla narodna izreka: “Pametnome dosta.” Ali, štos je što nema ovdje odveć pametnih ljudi, a i biće ih sve manje jer niko neće da živi u psihozi iščekivanja novog rata. Možemo mi do vječnosti opetovati kako rata neće biti, to ne utiče nimalo na planove ljudi koji žele da stvore svoju državu na kostima ljudi ubijenih u mnogima bh. gradovima i mjestima. Znamo kako se zove taj čovjek i čiji je on koalicioni partner. Znamo i ko mu je dao moć u ruke na državnoj vlasti, isti oni koji se poltronski boje tog Dodika, i koji se izvinjavaju i vlastitoj sjenci. Fanatici kompromisa.
Primitivizam i vulgarnost
Tu smo gdje jesmo upravo i zbog genocida. Nema raketa da nas vode u svemir, nema letećih automobila, nema pametnih kuća, luksuznih stanova, ima sve suprotno ovome. Ima treš deluks život kojim svi živimo, osim “gospodarsko”-političke elite, i ovih što peru pare za najveći narko-kartel na svijetu.
Imaju ruševine u zaraslim uništenim selima, kao kad od Breze ideš za Vareš. Imaju neotkrivene masovne grobnice, koje neće ni biti otkrivene jer je preče dati pare da se narod vozi raketama u svemir, nego da se otkopa tijelo mrtvog čovjeka, osobe sa imenom i prezimenom, biografijom, koje je i ubijeno kako bi se ubilo i sve drugo što je činilo život tog čovjeka. Da su zločinici imali gumice za brisanje stvarnosti danas bi pola zemlje stajalo obrisano iz vremena i prostora.
Nego, evo nas u treš deluks stvarnosti, u onom izokrenutom svijetu, gdje kriminalac sad dijeli pravdu. Gdje su primitivizam i vulgarnost dovedeni do savršenstva, gdje je ljudska glupost proglašena društveno poželjnom.
Saće ružičaste rakete, ne moraju biti baš od bjeloruskog diktatora, bitno da budu rakete i da stisnutih ručica krenemo put svemira. U budućnost gdje nema masovnih grobnica, u Evropsku uniju gdje nas samo čekaju da “uniđemo”, i da nam daju svakome “osobno” po jednu veliku zlatnu kašiku, oli žlicu. Manje-više da jedemo fekalije zlatne budućnosti.
Do tada šutite i pravite se mrtvi. Koga zanima tamo neki genocid na televizijskim ekranima. U HD rezoluciji.
