Zohran je svanuo: sam protiv svih
Zohran Mamdani je gotovo sigurno budući gradonačelnik New Yorka
Kada bi postojala neka od onih nagrada koje se dodjeljuju kao parodija, nešto kao Zlatna malina za publicističko razočaranje godine ili decenije, bez sumnje bi je dobio New York Times. Ovaj, činilo se, neosvojivi bastion liberalnog novinarstva se, uz malo unutrašnje borbe, predao konzervativnim kontrarevolucionarima.
U doba kada se očekivalo da snažno stane u odbranu ljudskih prava i demokratskih vrijednosti, NYT je odabrao oprezan, preoprezan pristup, čak i kada su činjenice jasne, strogo vodeći računa da ne povrijedi nježna desničarska srca i njihova tanana osjećanja.
Ilustracija ovakvog pristupa je pisanje o izborima za kandidata Demokratske stranke za gradonačelnika New Yorka, održanim krajem prošlog mjeseca. Ovi izbori su u principu finale prije finala i Zohran Mamdani, koji je ostvario ubjedljivu pobjedu, će sasvim izvjesno postati budući gradonačelnik New Yorka na gradskim izborima u novembru. Prije izbora, NYT ga je rijetko spominjao, a i tada hladno, distancirano i formalno. Međutim, ni rijetko ubjedljiva pobjeda ni ogromna popularnost nisu pomogle da se ovaj odnos promijeni i analitičari se slažu da ovo predstavlja gotovo školski primjer selektivne vidljivosti u mainstream medijima.
Naravno, ova tišina o progresivnim glasovima nije slučajna niti neutralna. Ona odražava dublji strah elita, gerontokracije, pa i samog vrha Demokratske stranke od autentičnih izazova statusu quo.
Međutim, tekst kojim se iz navodne neutralnosti prešlo u otvorenu pristrasnost i zbog kojeg definitivno povlačim svoju šačicu dolara pretplate, je izašao tek nedavno. Članak se fokusirao na to da je Mamdani, kao srednjoškolac, prilikom prijave na Univerzitet Kolumbija označio više rasnih kategorija, uključujući azijsku i afroameričku, kako bi izrazio svoje kompleksno porijeklo: rođen je u Ugandi, porijeklom je iz Indije, a odrastao je u SAD-u. Priča je objavljena na osnovu hakovanih podataka, dobijenih od anonimnog izvora koji je kasnije identifikovan kao bijeli suprematist.
Činjenica da Mamdani nije ni primljen na Kolumbiju, gdje mu je otac profesor, čini “skandal” još besmislenijim, dok je stvarna svrha članka očito diskreditacija progresivnog kandidata lijeve orijentacije. Njegov odgovor je kao i gotovo uvijek bio duhovit, jednostavno nisam našao odgovarajuću rubriku za Indijce iz Ugande, inače su takve rubrike rijetke. Svaka šala je mala revolucija, napisao je Orwell.
Pa kako je pobijedio?
Mamdani je, dakle, dijete imigranata, musliman, Azijat, ali je daleko od one priče o usponu od dna do vrha. Za svoje roditelje kaže da su mu priuštili privilegovano odrastanje koje nije uključivalo neke silne milione. Na stolu je uvijek bilo hljeba taman toliko koliko treba, istina, prema kriterijima boljeg dijela Manhattana. Stvarna privilegija je bila duhovna nadgradnja na tu pristojnu materijalnu bazu, insistiranje na obrazovanju, stalne intelektualne rasprave o politici i globalnim pitanjima.
Posjeduje ono što današnjim ljevičarima generalno nedostaje: dosljednost i karizmu. Bez izvinjavanja se jasno zauzima za ljudska prava Palestinaca i njihovu jednakost. Bez kompromisa osuđuje sve oblike mržnje, uključujući antisemitizam i naglašava važnost sigurnosti jevrejske zajednice. Bez zadrške i kompleksa se bori protiv islamofobije, glasno i konkretno za LGBTQ prava.
On je uspio čak i da svoju danas nepopularno političko-ekonomsku orijentaciju socijaliste, koja nekima zvuči zastrašujuće, a nekima dosadnom, učini privlačnom. Na jednom od stotina podcasta na kojma je gostovao, pitali su ga i odgovorio je manirom rock zvijezde: da, socijalista, bejbi. Orginalnim zrazom “halal-inflacija” je opisao porast cijena halal-hrane kod uličnih prodavača koji nude pristupačne obroke svima, a naročito radničkoj klasi, studentima i noćnim pticama. Kada je cijena halal-obroka porasla s 5 na 8 ili 9 dolara, Mamdani je to označio kao simptom šire ekonomske krize. Prevedeno na našu situaciju, pored dubokih, političkih i nacionalnih tema, cijena ćevapa ostaje važna, vrlo važna, i to nije sramota. S obzirom na njegovu ekonomsku politiku zasnovanu na pristupačnijem životu i socijalnoj pravdi, bilo je jasno da će mu biti nalijepljena etiketa komuniste, a to što je musliman je dovoljno za niz drugih kvalifikacija. Međutim, velikoj većini je pomisao da je Mamdani, čiji je zaštitni znak vječiti osmijeh i iskrena vedrina, nekakav zlokobni islamistički spavač, očigledno smiješna.
Na kraju, nezaobilazni faktor pobjede je bilo nadmoćno korištenje društvenih mreža. Kombinovao je autentičnost i ozbiljan politički sadržaj sa humorom, mobilišući prvenstveno mlade. Iako još uvijek nisam siguran da li su društvene mreže donijele više dobrog ili zla, a potpuno sam siguran da ne mogu ili bar ne bi trebale zamijeniti konvencionalne medije, ovdje je to bilo nephodno. Zato, dok se u NYT-u pitaju šta bi onom vjernom bosanskom pretplatniku, Mamdani se pobjednički smije sa miliona ekrana mladih i pametnih ljudi glavnog grada svijeta.
