Zločin je uvijek posljedica - Proključali su nam mozgovi, ne znamo koliko smo poremećeni!

Mehmed Selimović, koji se sumnjiči da je željeznom šipkom i betonskim blokom ubio Hazimu H. Osmanhafizović u gradačačkom naselju Požarike, ispitan je jučer u Tužilaštvu Tuzlanskog kantona. Gradačac je suočen s još jednim ubistvom. To je grad koji je prošle godine svjedočio ubistvu Nizame Hećimović koje je Nermin Sulejmanović prenosio uživo na društvenim mrežama.

Zločin je posljedica

Spisak svirepih, brutalnih i stravičnih ubistava u Bosni i Hercegovini sve je duži. Radnik Gimnazije u Sanskom Mostu Mehemed Vukalić ubio je troje radnih kolega. Almir Česir je ubio brata Muamera i snahu Emiru, potom zapalio kuću i presudio sebi. Edinu Odobašić je u Bihaću udavio njen suprug Enes, koji je pobjegao pa se objesio. Adem Šuman osumnjičen je da je ubio Farisa Pendeka, maturanta Pete gimnazije u Sarajevu, nakon svađe u saobraćaju. Pendek je sjedio iza suvozača, u sukobu nije učestvovao, svađa ga nije ni zanimala, ali je ubijen. Sutra svako može biti žrtva. Ubice su često odranije poznate policiji, komšije su znale da imaju psihičke probleme, da su skloni nasilju, konzumiraju narkotike... Većina samo okrene glavu jer nije njihov problem, možda i nije bio do sada, kada je postao svačiji.

- Ne posvećuje se pažnja mentalnom zdravlju stanovništva koje je prošlo sukobe, koje živi u dosta podijeljenoj državi. Niz je rizičnih faktora. Zločin je uvijek posljedica. Nikada do njega ne dođe iz samo jednog razloga. Često zanemarujemo znakove i kod sebe i kod drugih, kažemo nije to ništa, to su prolazne faze. Ne tražimo psihološku pomoć, dosta smo zatvoreni. Narušeni su i međuljudski odnosi, okrećemo glavu jedni od drugih, nećemo da ponesemo teret drugog čovjeka. Sve to stiže na naplatu. Živimo u vremenu predrasuda i stereotipa koji su nepotrebni, nije sramota imati problem, ali je problem ako ne tražimo pomoć, hoćemo sve na svoju ruku da riješimo. To je taj balkanski mentalni sklop, svi znamo sve, kaže sociolog Vladimir Vasić za Oslobođenje.

Bosanci i Hercegovci za sebe vole misliti da su žilavi, izdržljivi, jaki, da dobro podnose frustracije i traumatska iskustva, a kako i ne bi, preživjeli su svašta. Međutim, psiholozi sa kojima smo razgovarali se ne slažu, kažu da našim ulicama hodaju tempirane mentalne bombe.

- Sve je više onih koji imaju probleme s tim kako se nose sa životnim izazovima. Među njima su i mladi koji pokazuju devijacije u ponašanju i mogu slobodno reći puno je onih koji imaju ozbiljne poremećaje ličnosti, što se onda manifestira u njihovoj svakodnevnici. Ne trpe nikakvu frustraciju, nisu naučili trpjeti bilo što, ponašaju se onako kako misle da će biti najbolje za njih, za njihov ego i neki od njih, nažalost, idu tako daleko da misle da mogu okolinu prekrajati po svojoj volji, a ako to okolina ne prihvata, oni su spremni napraviti razne stvari, pa čak i ubojstva kojih imamo i previše, govori psiholog Marko Romić za naš list, analizirajući slučajeve ubistva.

Znamo ubice

- Uočavamo da su se ubice ne posljednjih mjeseci, nego godina, ponašale vrlo devijantno, da su bili agresivni u svojoj sredini, da je u nekim slučajevima bilo pokušaja da ih se stavi u nekakve razumne okvire, ali to uglavnom nije bilo dovoljno kvalitetno i ustrajno i nije polučilo odgovarajuće rezultate. U najvećem broju slučajeva nije poduzeto ništa, samo smo gledali kako neko provodi nasilje nad ženom, nad svojom djevojkom, ukućanima, susjedima, primjećuje Romić i ističe da će stvari biti puno gore ako se ne poduzmu vrlo ozbiljne i sveobuhvatne mjere.

I to odmah.