Životna bajka beogradskoga majstora (II)
Mirko Jovandić
“I dalje među nama netrpeljivost. Njihova stalna podmetanja. Pazite, svi su oni mene u suštini sustigli”, gorko svjedoči Mirko Jovandić, pionir jugoslavenskog aikida o netrpeljivosti koja postoji među beogradskim majstorima. “Oni nisu čekali ni časa. Jedan Dan istekao, oni se odmah prijavljuju za novi.”
Proslava
Godine 1998. od Jugoslovenskog aikido centra formira Aikido savez Srbije. Godinu dana docnije osniva Aikido savez Jugoslavije. Godine 2002. domaćini su i organizatori Skupštine Evropske aikido federacije u Beogradu. Događaj je popraćen seminarom japanskog majstora Nobuyoshija Tamure. No, Savez će se 2003. slijedom okolnosti preimenovati u Aikido savez Srbije i Crne Gore. U konačnici, razdvajanjem državne zajednice ponovo će postati Aikido savez Srbije.
Trenutno je to jedna od četiri asocijacije na topraku Radoja Domanovića koje Aikikai fondacija iz Tokija priznaje. Tu su još Društvo za tradicionalnu japansku kulturu − Aikikai Srbije, Aikido asocijacija Srbije i Srpska aikido federacija. Druge organizacije koje djeluju na području zemlje Bore Stankovića, a koje nisu članice ovih saveza, povezanost sa centralom u Japanu ostvaruju kroz kooperaciju sa stranim majstorima. Koji su opet preko svojih udruga priznati od Ueshibine zaklade.
“Vodim 1968. kao godinu svoga početka”, izjavljuje Mirko Jovandić koji trideset godina života u aikidu, ali i praktikovanja vještine u zemlji Desanke Maksimović proslavlja beogradskim seminarom sa dvojicom nositelja 8. Dana. Nobuyoshijem Tamurom i Yoshimitsuom Yamadom.
Yoji Fujimoto i Mirko Jovandić
Događaj se organizuje od 3. do 7. septembra. Prva tri dana trajao je dva puta dnevno. Na časovima su se konstantno smjenjivali gosti. Šestog septembra prije Tamurinog predavanja, u Zvezdara teatru je održan koktel na kome su uručene zahvalnice i diplome. Naposljetku i večera. Dan poslije, održani su ispiti za majstorske naslove. Testiranje je vršio Nobuyoshi Tamura.
Kako je radio sa ovim majstorom, tako je Mirko sarađivao i sa Toshirom Sugom. No, i Yoshiakijem Yokotom. Instruktorom kojeg voli i cijeni kao čovjeka. Kada se 2024. održavao kongres u Japanu, “bila je moja ćerka tamo. Predstavila se Yokoti. Prenela mu moje pozdrave, da bi on zaplakao. Toliko je bio dirnut”, veli Mirko u čuvenom hotelu Moskva.
Yokotu u Beograd dovodi 2005. Prva je to posjeta japanskog instruktora srbijanskoj prijestolnici poslije 1986. godine. Godinu dana docnije ugošćava ga u zemlji Petra II Petrovića Njegoša.
“Jer su Srbija i Crna Gora tada bile zajedno. Tada smo imali zajednički savez. Ja sam to sa Predragom Burićem dogovorio”, dodaje Mirko. Seminar se održava u Danilovgradu. U Policijskoj akademiji.
“Yokota dole drži seminar, odlazimo na ručak pre popodnevne sesije. U hotel seli i ja njemu kažem: ‘Nemam mesta gde da mi se upišete.’ Puna mi je knjižica”, prisjeća se junak ove priče, rođen februara 1949. godine. “On je uzme u ruke i pogleda knjižicu i kaže, ja ću da vam napravim promociju u 6. Dan. I on to i uradi.” Aikikai fondacija zvanično to obznanjuje januara 2008. godine.
Pedeset godina Ueshibine discipline u Srbiji, Mirko je 2018. proslavio dovodeći u glavni grad Srbije Yoshimitsua Yamadu. Nažalost, nije mogao doći i Tamura. Preminuo je 2010. godine. Seminar je održan 27. i 28. oktobra u Sportskom centru Šumice. Prisustvovali su učesnici iz dvadeset država. Bilo je oko tri stotine aikidoka.
“I tada ja s njim u restoranu sedim i kažem: ‘Šta ćemo sa mnom da radimo?’ Da bi on na završetku u sali, gde je bilo najmanje hiljadu i pet stotina gledalaca rekao da će gospodinu Jovandiću izvršiti promociju za 7. Dan”, tvrdi Mirko u hotelu u čijim sobama su odsjedali Mileva i Albert Einstein. Čiju je vrpcu prilikom otvorenja 1908. presjekao Petar I Karađorđević.
Doshu Moriteru Ueshiba, čelnik aikida u svijetu i unuk osnivača vještine, uručio je Mirku diplomu januara 2019. u Tokiju. Naš je protagonista tom prilikom prišao Hiroshiju Tadi. Upitao ga, sjeća li se svoga dolaska u jugoslavensku prijestolnicu 1974. “seminara koji sam organizovao sa njim i kada je bio gost kod mene kući na ručku. Samo je prozborio nešto kao ‘Hm’”, zapisao je jednom prilikom Mirko Jovandić. “Kada sam mu rek’o da sam došao na svečanost da primim diplomu 7. Dan, prozborio je nešto kao ‘Ooo!’”.
Kada je Aikikai fondacija objavila promaknuće, u knjižicu je zabilježeno da je “moj broj 983. Od postojanja aikida”, napominje Mirko ne dozvoljavajući da se nijednom riječju omete. “Da nije bilo ovih problema, realno bih mogao biti i 8. Dan.”
“Mislim da je aikido najlepša bajka u svetu borenja”, konstatuje učitelj u prostoru gdje je 1974. nastala čuvena voćna torta Moskva šnit. “Pokušavam da izdam jednu knjigu, kapitalnu. To mi je životno delo. Još sam knjiga izdao, ali ova je nešto sasvim drugo.”
Autor je publikacije “Aikido: abcd nepobedive borilačke veštine” i “Tradicionalni aikido: lepota mača, štapa i umetnost telesnih tehnika”. Prvu je objavio 1986. Druga je data u svijet 2000. godine. Kao instruktor, Mirko je prisutan i u Austriji, Crnoj Gori, Holandiji i Grčkoj. Na seminare mu dolaze Crnogorci, Hrvati, Mađari i Slovaci.
Kao majstor koji je obučavao i koji još uvijek obučava, uočava loš trend. Život je ubrzan. Više ne postoji strpljenje da se polako uči.
“Imam učenike koji su 6. Danovi. Ali sada, da živim koliko bi neko od 1. do 6. Dana trebao da provede u radu, više to nikada ne bih mogao da postignem”, ocjenjuje pionir jugoslavenskog aikida. “Jer su generacije bile sasvim drugačije.” Danas niko neće da se muči. “Tako da ja ne vidim, ne u aikidu, nego ne vidim neku divnu pespektivu” uopće u borilačkim vještinama. “Neki koji su nastali iz njih i dobili neku drugu primesu, oni će možda i opstati. Ovi će stalno da padaju. Barem ja tako mislim.”
Međutim, da li je težak i šta u stvari zahtijeva od studenata, uveliko je tu jasan. Kada drži sve četiri manifestacije u toku godine na nivou saveza, gdje dolaze djeca iz različitih klubova, pita ih sitnice. Kako se na japanskom naziva dvorana, kako se zove njeno pročelje, zašto se naklanjaju kada ulaze u prostor, kako se zove način na koji hodaju po strunjačama u formi tehnike, “i većina ne zna. A s čime se vi bavite?”, pita se Mirko. “To je za mene osnovna stvar.”
U načinima rada ispravlja mnoge. Instruktori puno griješe. Učenici neke stvari uče. No, ne znaju zašto to uče. Mirko također želi nešto da od njih nauči. Ne želi samo podučavati.
“Prođe godina dana, a oni ne znaju 50-60% terminološki to što rade. Totalni promašaj”, jasan je aikidoka. Vježbači “ne razumeju. Kad govorim, govorim japanske nazive.” Polazi od toga da učenici shvataju šta želi da im kaže. “To kad govorim, oni moraju da to razumeju.”
No, svoju najveću tugu vidi u tome što se u Bosni nije više angažovao na širenju aikida. Zemlji kojoj porijeklom pripada. Prema kojoj gradi posebne osjećaje. Otac mu je rodom iz Mrkonjić Grada.
“Mene je život nosio tako, da ja nisam mogao Banju Luku da zapratim sa aikidom. Rodbinu i tako”, ističe ovaj majstor. “A trebao sam, to mi je najveća greška.”
Mirko se u životu trudio da bude legalan. Da ostane koegzistentan, navodeći da nije bio dobar put kojim je bio krenuo Ljubomir Ljuba Vračarević, osnivač realnog aikida.
Dodjela diplome za 7. Dan, 2019.
“Što je najžalosnije, Vračarević je hteo da bude nešto drugo. Da se razlikuje”, primjećuje u zgradi koja je od 1968. pod zaštitom države kao spomenik kulture glavnog grada Srbije.
Pionir
“On je bio sin generala ili visokog oficira vojske, i to je koristio tamo gde je to trebalo. I bio vrlo agilan. To ne može da mu se umanji”, uvjerava beogradski instruktor. “Ali taj njegov sistem, to je nešto... ako kažemo da za 1. Dan imate sto trideset formi koje trebate da znate jer možete biti istestirani po svih sto trideset formi, šta to znači ako vi u svome sistemu imate pedesetak formi. I sa izopačenim nazivima, a oslanja se na aikido, nazivajući se realni.”
“Ne može da bude ‘okret na prednjoj nozi’, pa nismo mi životinje”, govori kroz smijeh o nazivima koji su prevođeni sa japanskog na južnoslavenske jezike pod utjecajem Vračarevića. “Japanac je rekao: ‘ushiro tenkan’. Iskorak nogom napred, pa privlačenje noge ka iskoračenoj nozi, kako se to zove? To je okuri ashi.” Aikidoke to moraju na taj način razumjeti.
Tako da bi se, “Japanci uvek naježili kad im se pomene realni aikido. Nisu ga uopšte uvažavali. Niti su hteli da imaju bilo kakav kontakt s njime”, uporan je u zgradi hotela koji je svojom gradnjom zauvijek promijenio lice prijestolnice. “Pazite, Ljuba Vračarević je pre smrti bio 10. Dan, a Hiroshi Tada pionir Moriheija Ueshibe još uvek je 9. Dan. Ludilo!”
Ne libi se ni u Tokiju vježbati. Pokazati znanje. “Svi smo mi konačni. Prolazni. Ali istina mora da postoji”, zaključuje Mirko. “Ja sam najstariji, pionir sam” aikida u Jugoslaviji. “Valjda bih trebao biti najviši po zvanju.”
