Životna bajka beogradskoga majstora (I)

Yoshimitsu Yamada i Mirko Jovandić
U hotel Moskvu kroči sigurnim korakom. Staloženo. Srednjeg je rasta. U jakni i sa šalom na kojem se raspoznaju bijelo-sivo-crni tonovi. I dok gazi sedamdeset ljeta plijeni pozornošću prisutnih.
Ipak, godine mu čine svoje, pa se na momente ne može prisjetiti svih uspomena. No, još uvijek je dovoljno mlad u dočaravanju važnih detalja svojega bivstvovanja. Na trenutke kašlje.
Meditacija u pokretu
Mirko Jovandić pionir je jugoslavenskog aikida. Nositelj 7. Dana u vještini Moriheija Ueshibe. Do sada najviše priznanje na našim prostorima u disciplini poznatoj kao meditacija u pokretu.
Prvobitno je vježbao vještinu Jigora Kana kod Milana Zagorca u Džudo klubu Student. Kod Novog groblja. U Vatrogasnom domu. Otac mu je Milan Jovandić. Novinar Borbe i Glasa. Karijeru je završio u Privrednom pregledu.
“Hajde sa mnom kod moga prijatelja. Vidim da nemaš šta raditi”, kazao mu je tata. “Šta ću ja vama umjesto novinara”, opirao se Mirko. “Pustiće ti nešto interesantno”, dobacivao je otac.
Kad su došli, dvojica žurnalista započnu svoje teme, a omladincu na platnu prije toga puste video Moriheija Ueshibe. U osamdeset i trećoj godini života, kako na Sveopštoj godišnjici aikida vrši demonstraciju.
Ne sjeća se Mirko imena očevog kolege. No, pamti da je gledajući snimak odlučio da će vježbati aikido. Bila je to 1967. godina.
“Bezveze ti je to, došao si do plavog pojasa”, govorio je otac. “Počeo si nešto tu da se boruckaš. Ušao si i u ekipu.” - “Ne, ne, ja hoću aikido”, uporan je bio sin.
Poslije pet-šest dana primjetno je bilo da Mirko na vrijeme ne ide na časove džuda. Pozove mu oca Milan Zagorac. Pita ga šta je mu je sa malim.
“Ne znam, rekao mi je da neće više da trenira džudo. Hoće na aikido”, pravdao se otac.
Učitelj je to osjetio kao grešku. Smatrao je da je mališa dobar. Da bi mogao biti vrstan džudoka, “ali ‘ajde, dođi s njime kod mene da porazgovaramo”, poručio je tati novinaru.
“Ali aikida u Jugoslaviji nema! No, imam neke kasete. Nešto znam o tome”, kazao je majstor omladincu, koji je prilikom susreta ostao pri svojim idejama.
“Hajde da vidimo nešto”, popustio je instruktor. “Hajde da napravimo ekipu.”
“I tako on iz džudo kluba odabere devet-deset ljudi, koji su bili tu negde kao ja, neki možda malo stariji, i mi počnemo sa treninzima. I to je početak aikida u Jugoslaviji”, tvrdi Mirko, koji je iz tog mjeseca novembra 1967, kada se aikido počeo vježbati, do danas ostao jedini aktivni praktičar Ueshibine dicipline u Beogradu.
“Zagorac je moj prvi učitelj. Uveo me u aikido. Pokrenuo me”, izjavljuje on tokom razgovora u zgradi namijenjenoj kratkotrajnom smještaju, prehrani i zabavi. Projektovanoj od Jovana Ilkića i grupe arhitekata iz Sankt Peterburga.
Kako se broj učenika povećavao, Milan Zagorac se ubrzo odlučuje formirati sekciju Moriheijeve vještine pri Džudo klubu Student. Stupa u kontakt sa instruktorom Hiroshijem Tadom. Majstorom izvorne aikido škole, aikikai. Nositeljem 8. Dana. Jednim od najbližih učenika osnivača discipline. Onomad je živio u Italiji. S ciljem širenja vještine na kontinentu.
“I on nama pošalje Japanca 4. Dan Toshija Nemota”, ustvrđuje naš sagovornik sjedeći u restoranu beogradske i svjetske elite. Godine 1969. instruktor je došao u Beograd. U Vatrogasac.
“Tu nam održi, za nas, predivan seminar. Posle toga, krajem godine dođe još jedan Japanac koji je isto bio asistent Tade. Mislim da je i on bio 4. Dan. I on nam održi seminar”, da bi Beograđanima naposljetku kazao da će Toshio Nemoto ponovo doći iduće godine. I taj se seminar održi u Dubrovniku 1970. godine. Na prijedlog Milana Zagorca, Mirko tom prilikom izlazi na ispit za 1. Kyu.
“Izađem i položim”, kaže on. “Da li me je pustio ne znam, ali položim. Slabo se toga sećam.”
Aikido se nakon dubrovačkog seminara u jugoslavenskoj prijestolnici počinje ozbiljnije vježbati. Dragan Milošević u Centru borilačkih sportova Vračar ubrzo pokreće klub Prvi Vračar. S njim je vježbao Ljubomir Ljuba Vračarević. Milan Zagorac ubrzo ostvaruje ideju o stvaranju aikido saveza pri Džudo savezu Jugoslavije.
Mirko odlazi na seminare kod Hiroshija Tade u Italiju. Godinu 1972. upamtit će za cijeli život. Osim njega, na događaju koji se održavao u Desenzanu, bio je i Ljuba Vračarević. Ali i još neki ljudi iz zajedničke države Južnih Slavena. Pri kraju seminara prijavljuje se polaganju majstorskog ispita.
“Ljuba Vračarević ne izlazi”, napominje Mirko. “Dobio sam aplauz od prisutnih. Nije uobičajeno.” Bila je to “prva diploma za 1. Dan u Jugoslaviji”, dodaje on.
Vrijeme je to kada se Mirko ostvaruje i kao učitelj. Otvara dođo. Ubrzo pokreće časove na Dedinju. U dvorani Partizan. “Dedinje Partizan je to bio. Tu počinjem i stvaram ekipu”, zamjećuje majstor u hotelu gdje je čuveni Ivo Andrić imao stol, pio kafu i jeo rahat lokum. “Tad se pojavljuju Jovica Stanojević. Jedna grupa ljudi, Velibor Vesović i Dragiša Jocić.” Vremenom će se ovaj instruktor preseliti u Sportski centar Olimp. Klub će mu ponijeti ime Aikido klub Zvezdara.
Godine 1974. jugoslavensku prijestolnicu pohodi Hiroshi Tada. Seminar održava u Vatrogascu. Mirko polaže za 2. Dan. Godine 1978. polaže za 3. Dan kod istog majstora u Italiji.
U aikidu se sporo napreduje. U prosjeku, u Evropi, da bi se stekao uslov za majstorski ispit za 1. Dan, potrebno je proći pet do sedam godina. Međutim, docnije trebaju najmanje dvije godine da bi se steklo pravo na polaganje 2. Dana. Tri su godine potrebne od navedenog stupnja da bi se ostvarila mogućnost za naredni Dan. Četiri godine moraju proći da bi se učenik od položenog 3. Dana mogao testirati za 4. Dan. Od imenovanja na to zvanje, potrebno je pet godina da bi se stekao uslov za naredni stepen. Šest godina kasnije je nužno proći za 6. Dan. Za 7. Dan je potrebno dvanaest godina od prethodnog, dok je za 8. Dan potrebno petnaest godina od 7. Dana.
“To je celi život”, ističe Mirko, prisjećajući se da je 1980. osnovano Aikido društvo Beograd. “I tu smo bili svi mi”, koji smo vježbali aikido, “osim Ljube Vračarevića.”
U glavni grad socijalističke države počinje dolaziti Yoji Fujimoto. Asistent Hiroshija Tade. “Jedan evropejski Japanac, simpatičan, zgodan, lep”, objašnjava u objektu koji je prvi imao električni lift u Beogradu. “Dovodimo ga mi, Aikido društvo Beograd. Tu su Jovica Stanojević, Velibor Vesović, Dragiša Jocić.”
No, događa se interesantna situacija 1987. godine. Prelomna stvar za njega i za jugoslavenski aikido u tom trenutku. Seminar se održavao na Krku. U Hrvatskoj.
“Svi mi učestvujemo tamo. Izlazim i polažem za 4. Dan kod Fujimota”, veli Mirko. “I kao njegov prvi 4. Dan, kome je držao testiranje za taj stepen, daje mi svoj pojas izvezen sa njegovim imenom.”
Novac za takse i aplikacije predstavnik je Aikido društva Beograd preuzeo. No, dokumenti nisu poslani u Japan. Zvanje koje je stekao kod Yojija Fujimota, u Aikikai fondaciji u Tokiju je registrovano tek 1991. godine. Ne treba zaboraviti, zvanja se ne računaju datumom polaganja, nego danom upisa u registar Aikikai fondacije u Tokiju.
“Oni su to iz svoje pakosti napravili”, ocjenjuje majstor kušajući kapućino.
Bio je to razlog zbog kojeg je Mirko Jovandić raskinuo saradnju sa Aikido društvom Beograd. Počinje putovati po Srbiji. Razgovara sa pročelnicima klubova. Godine 1993. u Sportskom centru Olimp osniva novi savez − Jugoslovenski aikido centar. Zakupljuje prostor streljane i pretvara ga u dođo. Godine 1996. postaju članicom Evropske aikido federacije. Aikido klub Zvezdara baza je nove asocijacije. Također, za novog majstora uzima japanskog učitelja Nobuyoshija Tamuru. Stacioniranog u Francuskoj. Koji je kao Hiroshi Tada onomad stigao u Evropu širiti aikido.
Bolni trenuci
“Za ove više neću da čujem”, konstatira dok kroz prozor uživa u najljepšem dijelu rodnog grada. Na raskrsnici ulica Balkanske, Terazijske i Prizrenske. Međutim, Yoji Fujimoto u Beograd stiže 1995. Dovodi ga Jugoslovenska aikido federacija koja je nastala iz nekadašnjeg Aikido društva Beograd.
“I on meni kaže, svojevoljno mi kaže, nisam ga ništa pitao”, kad sljedeće godine dođe, “izvršit će mi promociju za 5. Dan”, priča Mirko. “Ali, njega uhvati leukemija. I on onako lep Japanac potpuno oslabi.”
Suočeni sa takvom situacijom, isti organizator, u srbijanski glavni grad počinje dovoditi Masatomija Ikedu. Kada dođe u Aranđelovac, junak ovog teksta tamo odlazi. Vježba i instruktoru prilazi. Govori mu da mu je Fujimoto obećao promociju. No, predstavnici Jugoslavenske aikido federacije tom prilikom Ikedi kažu, “on nije u našoj organizaciji. On je sa Tamurom”, sjeća se majstor bolnih trenutka. “I ja ne doživljavam svoju promociju. Da bih tek 2001. u Brasu, u Francuskoj, kod Tamure”, bio najavljen za 5. Dan.
Aikikai fondacija je novo promaknuće javno obznanila 2002. u Tokiju.