Život kroz učenja iz Iwame (II)
Predrag Jukić, Paolo Corallini i Ivan Zafranović
“Moj prvi susret sa aikidom bio je 1994. Tu u Zagrebu”, govori Ivan Zafranović, utemeljitelj Saitovog stila u Hrvatskoj. “Kad ovdje zapravo nije bilo ničega, nego su se bile osnovale neke male sekcije. Prvi kontakt koji su Zagrepčani imali sa aikidom, općenito u ovom dijelu Hrvatske, bio je ki-aikido i to preko Slovenije.”
Italijanski majstor
Vještini ga je privukla priča Koichija Toheija. “Kad sam pročitao njegovu knjigu Aikido in Daily Life”, pojašnjava Ivan. “Mnogo me zaintrigirala. Zanimao me taj koncept koji je on imao. Ne toliko tehnička sprema.”
Na seminaru 1998. u Sloveniji je ugledao plakat za Iwama-ryu seminar instruktora Paola Corallinija. “To je bila Ljubljana, ali je seminar bio najavljen za Trst. Odlučio sam otići na seminar”, prisjeća se u Kavani Dubrovnik. Već je bio čuo za Morihira Saita i Iwamu. Vremena su to začetaka interneta, “bile su one stare videokazete, koje su bile presnimavane sto puta, pa si vidio one male siluetice kako rade nešto.”
Ivan Zafranović i njegov kolega Predrag Jukić se na tom događaju prvi put susreću sa italijanskim majstorom. Službenim predstavnikom japanskog instruktora Morihira Saita. Svidjelo im se ono čemu su svjedočili. Bilo je drugačije od onoga što su vježbali.
“On me pozvao, ako želim svaki put mogu doći. Vrata njegovog dođoa su mi uvijek otvorena. Prodao sam svoga starog jugića, pauzirao godinu na fakultetu. Svakog sam mjeseca noćnim busom odlazio posjetiti baku u Splitu.” Potom bi uzeo noćni trajekt “Marko Polo” do Ancone. Tamo bi ga sačekao Paolo Corallini, imao je prostor za vježbanje u Osimu.
“Tako da bi me odmah ubacio u dođo”, kaže Ivan. “Bilo je to po sedam-osam sati treninga. S njim i sa nekim njegovim učenicima u njegovom dođou.”
Godinama je Ivan Zafranović po znanje putovao svakog mjeseca. Po tjedan dana ostajao bi u Italiji. Kad bi se vratio u hrvatsku prijestolnicu, imao je par ljudi. Svaki dan bi vježbavali. Ako nisu bili u dođou, onda su praktikovali vani. Kad bi ponovo otišao majstoru, očekivalo se da to sve zna. Progres je bio veliki. No, i on je bio potpuno posvećen vještini.
“Ja sam u to vrijeme imao 26-27 godina, Predrag Jukić 23-24. Imali smo vremena. Bili smo studenti”, ustvrđuje Ivan. “Imao sam sreće da sam bio okružen tim ljudima, kao što je Predrag Jukić, Sandra Balić. Oni su sa mnom dijelili entuzijazam. Da bismo dobili i širili to znanje. Da bismo trenirali i radili na sebi. To je u biti i ono što je Saito sensei rekao, neka vas je u početku malo, ali dobro to odradite. U smislu, gradite to kako treba. Sada nije bitna količina, bitan vam je kvalitet. Tako su učenici organski počeli dolaziti. Vjerojatno je i naš entuzijazam privlačio ljude.”
Godinu i pol dana poslije početka vježbanja Iwama-ryua susreo se sa Morihirom Saitom. Na seminaru u Rimu.
“To je bio jun 1999. Jedno izvanredno iskustvo. Legendarna osoba”, kazuje Zafranović. “Nakon toga imao sam prilike još četiri puta biti u njegovoj blizini. Obično kad bi dolazio u Evropu.”
Imao je želju ići u Iwamu. Izravno učiti od Morihira Saita. Svakodnevno vježbati i boraviti u dođou, ono što se naziva uchi-deshi sistemom.
“Slao sam pisma. Znalo se to prevoditi kod jedne gospođe Japanke. Bio sam se najavio da budem uchi-deshi. Čak su me i očekivali.” No, kako se pogoršalo stanje Saito senseija, spriječilo je njegov odlazak. Corallini mu je savjetovao da ne ide, “kao bit će vremena. Vrijeme ne čeka, a kamoli bolesnog”, nadopunjuje se Ivan. “Propustio sam, iako sam poslije puno puta išao u Iwamu. Radio sa njegovim učenicima. Tako da sam taj duh doživio.”
Položio je majstorski ispit 1. Dan 1999. godine na seminaru Paola Corallinija u Osimu. Polaganje je trajalo “neka tri sata”, ističe Ivan. “On je uvijek imao to, što si ti više pokazivao interes, što si više htio, to je iz tebe više istiskao.”
Iste godine je u Zagrebu Ivan Zafranović osnovao Aikido klub Izvor – Takemusu aiki dođo. Prvo mjesto gdje se u Hrvatskoj počeo primjenjivati Iwama-ryu.
Započinju na Novom Zagrebu. U Sopotu. U Građevinskoj školi sa par hrvačkih tatamija. Nekad 2002. dobili su prostor na Velesajmu. Ostali su tamo idućih sedamnaest godina. Međutim, socijalistički objekat se slabo održavao, a aikidokama nije bilo dozvoljeno da krpaju. Kako je pandemija korona virusa nastupila, prešli su pod kiriju. I dalje su na Velesajmu. Premda, u jednom fitnes-klubu.
Paolo Corallini je prvi put došao u Hrvatsku 2000. Prvih nekoliko godina seminari su održavani u Srednjoj školi “Vinko Bek”.
“To je bilo prvih deset godina financirano od nas samih. Često smo bili u dugovima. Dizali su se krediti. Ludilo, ali je bilo dosta ljudi”, tvrdi Ivan. “To je bilo nešto novo. Ljudi su htjeli vidjeti Iwama aikido.” Paolo Corallini je svake godine posjećivao Hrvatsku. Nekoliko puta je bio u Rijeci. No, najčešće je Zagreb pohodio.
“U to vrijeme počinje dolaziti u Sloveniju, jer sam već bio počeo širiti aikido po Sloveniji. Počeli su se seminari održavati i u Sloveniji jednom godišnje”, konstatira Zagrepčanin. Od 2009, paralelno sa Corallinijem u Hrvatsku počinje dolaziti francuski majstor Daniel Toutain. Corallini u proljeće, Toutain na jesen.
“Od Corallinija smo dobili ogromnu lepezu tehnika”, uporno ponavlja. “A, što se mene osobno tiče, Toutein je dao onaj začin.”
Od Izvora se 2004. izdvaja Predrag Jukić. Osniva Aikido klub Musubi. I tako polako, sredinom dvijehiljaditih, oni koji su bili tu i studirali u Zagrebu, vraćaju se svojim kućama. Polako se formiraju udruge u Šibeniku, Rijeci, Splitu, Sisku. U Sloveniji se otvaraju dva kluba. U Ljubljani i Ptuju. U Bosni i Hercegovini preko Rijada Makića u Bihać donosi Iwama-ryu.
Zlatko Džinić je među Bišćanima bio pokrenuo aikido klub aikikai stila. “On je došao iz Kanade, i 2006. je došao na moj seminar u Rijeku. Zajedno sa Rijadom”, ističe Ivan. “Upoznali smo se, oni su gledali kako bi se povezali sa nama. I tako je to krenulo.” Zlatko se povlači, a drugi se usmjerava ka Iwama-ryu. Zbog toga Zafranović nerijetko dolazi u Bosansku krajinu. No, osim Bihaća, godinama je sa Danielom Touteinom posjećivao seminare u organizaciji Jugoslava Jovanovića u Prijedoru.
“On mi je rekao da ide u Bosnu. Da ide u Prijedor”, prisjeća se Ivan. “Mislim da je prvi seminar bio 2007, a ja sam prvi put bio 2008. godine.”
Ma koliko političari pokušavali među jugoslavenskim zemljama tvoriti nepremostive granice, uvijek će postojati ljudi koji će ih prelazati i na taj način davati doprinos razvoju kulture općenito. Ivan Zafranović jedan je od njih. U dođo mu danas najčešće dolaze vježbati osobe u srednjim godinama. Studenata je manje.
Pogled na svijet
“Prokletstvo aikida danas je što ima preveliku slobodu”, izjavljuje on, ističući da je to kontradiktorno. “Dobro je da ima tu slobodu. Svi smo biće za sebe. Imamo neki svoj pristup. Svoju fizionomiju i način razmišljanja. Neki svoj pogled na svijet.”
Osjeća da u aikidu danas ne postoje dobri temelji. Odnosno, da fundamente tumači svako na svoj način, “a da ih nisu ni prošli. To je ono što je po meni danas problem u aikidu. Ne kod svih, ali sam to viđao. Viđao sam ljude koji pričaju o nenasilju, a povrijede ljude na tatamiju”, ocjenjuje ovaj umjetnik.
Pravi učitelj se lako prepoznaje, “jer na tatamiju vidiš konkretno ako nešto kaže ili pokaže”, kazuje Ivan. “Jer ima senseija koji podučavaju zbog sebe. Da bi bili u centru pažnje. A ima ljudi koji podučavaju da bi i oni nešto naučili.”
Aikido je individualna stvar. Svako osjeća tehniku drukčije ili ju izvodi na nešto drugačiji način. Zbog toga je važno od koga se uči. Od koga se znanje prenosi. Godine 2019. Aikikai fondacija u Tokiju, Ivanu je Zafranoviću dodijelila 6. Dan. Trenutno je to najviše zvanje u Hrvatskoj.
“Sve ovisi o čovjeku, ali sve ovisi o senseiju”, napominje on. “Ko ti je učitelj to ti je vrlo bitno. Pogotovu kad si osoba u nekim formativnim godinama, koja ima prvi kontakt s time, tada puno utjecaja ima učitelj.” Pokušava imati pedagoški pristup vještini. Onako kako je i on učio na studijama.
Kad student pohađa akademiju, “uvijek postoji isti pristup. Prve dvije godine si šegrt”, objašnjava Ivan. “Moraš nešto naučiti. Nema tu neke previše kreativnosti. Ne razumiješ te materijale. Učiš anatomiju, crtaš portrete. Tek na trećoj godini, odabireš mentora na Likovnoj akademiji i kreće kreativa. Ti onda stvaraš, ali stvaraš jer imaš dobre temelje.”
Za svoj pristup Ivan ne govori da je jedini ispravan, “ali Morihei Ueshiba nije došao u aikido klub i počeo raditi aikido”, smije se on. Prije toga je puno radio. Imao je razna životna iskustva. “To je isto ono što je Saito sensei rekao, idite drugim majstorima. Radite kod drugih senseija aikida. I još bolje, odite koji put na karate, probajte nešto drugo.”
Sve u svrhu da se percepcija proširi. Da bi se shvatio aikido. No, i umjetnost uopće. A šta će čovjeku sama tehnika, ako kroz nju ne razumije i ne osjeti duhovnost. Korijen nastanka učenja Moriheija Ueshibe. Ivanu je Zafranoviću taj momenat možda i bitniji od same tehničke spreme učenika. Jer aikido je, ipak, cjeloživotno učenje. Kad se sve posloži, tehnika će sama po sebi doći.
