Život kroz učenja iz Iwame (I)

“Prvi put kad me vidio, pitao me koliko nas ima”, govori Ivan Zafranović o susretu sa Morihirom Saitom. “Za stolom gdje nas ima po stotine, pa i tisuće. Bili su predstavnici svih njegovih zemalja.” Prisjeća se momenata koji su mu život odredili, u kavani nadomak nekadašnjeg zagrebačkog Trga Republike. Kazao je da ih ima sedam. “Nasmijao se i rekao: Super, neka vas bude sedam. Bolje da vas je sedam, nego sedam stotina u početku. Gradite to polako, prenosite pravilno. Nije bitan kvantitet, nego kvalitet.”

Tjelesne tehnike

Praktikovanje aikida izvan Japana nastupilo je nakon Drugog svjetskog rata. Obzirom da su majstori sa osnivačem Moriheijem Ueshibom vježbali u raznim periodima njegova života, tako je disciplina koja se širila dođoima nerijetko bila i interpretacija naučenog. Neki od najvećih promotora umjetnosti u poslijeratnim godinama su Kisshomaru Ueshiba, Gozo Shioda, Koichi Tohei, Minoru Mochizuku i Kenji Tomiki.

Pionir jugoslavenskog aikida

Životna bajka beogradskoga majstora (II)

“Iwama-ryu je u prijevodu škola iz Iwame. Kao stil, ali zapravo to nije stil sam za sebe”, napominje Ivan Zafranović, utemeljitelj ovog pravca u Hrvatskoj. Način je to rada kakav je primjenjivao utemeljitelj vještine dok je živio u mjestu Iwama. Za vrijeme, ali i u poraću jednog od najmračnijih razdoblja ljudske historije. Prenosi ga Morihiro Saito, koji mu je bio učenik više od dvadeset i četiri godine.

Obuhvata buki wazu i taijutsu. Prva je vježba sa instrumentima. Sa mačem i štapom. Druga označava praktikovanje tjelesnih tehnika, ono po čemu je Ueshibina disciplina najpoznatija. Zajedno čine aikido jedinstvenim. Obostrano se dopunjuju.

Kako je Morihiro Saito boravio u Iwami, bio je u prilici samostalno vježbati sa Moriheijem Ueshibom. Na njemu je utemeljitelj testirao tehnike. Oplemenjujući i razvijajući disciplinu. Zbog tog povjerenja, ali i zasluga, postao je važna karika u razvoju vještine.

Iwama-ryu se također dijeli na kihon wazu. “Oni počeci, korak po korak”, konstatira Ivan. A onda se prelazi na kinonagare wazu. “To je fluidna forma. Ona dolazi kasnije.” Sve se uči postepeno. Da bi se na kraju pokreti povezali u cjelinu.

“Buki waza je opširan sistem u tradicionalnom aikidu”, pojašnjava sin Lordana Zafranovića, jednog od najvećih jugoslavenskih reditelja. No, zašto se sa instrumentima ne radi u velikoj mjeri u onome što se danas naziva aikikai, razlog je prost. Poslije Drugog svjetskog rata svi veliki instruktori su živjeli u Tokiju ili negdje drugo. Više nisu imali dovoljno vremena da odlaze u Iwamu. Jedan od njih je bio Koichi Tohei.

“Najviše je učio prije rata. Bilo je tu nešto i nakon rata”, izjavljuje zagrebački sagovornik. Rijetko su majstori, a među njima i Tohei, odlazili u Iwamu. “Obično su bili etablirani instruktori. Samo je Morihiro Saito ostao uz učitelja. A u Iwami se tada najviše radio taj koncept buki waze.” Morihei Ueshiba ili od aikidoka znan O-Sensei, od starijih je škola u tom razdoblju uzimao principe rada sa oružjem. Prilagođavao je to vlastitom aiki principu − ideji jedinstva ili stapanja usred borbe.

“Ono što je buki waza dala aikidu, vrlo je bitno. Osjećaj za prostor. Za vrijeme”, ocjenjuje Ivan. “Jer kad radiš buki wazu, moraš biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Vrlo precizan. I to je zapravo ono što pomaže tvojoj golorukoj tehnici. Nijedna tehnika neće funkcionirati, ako nemaš vrijeme i pravilno pozicioniranje.”

Za života O-Senseija, Morihito Saito je posjedovao odobrenje da podučava rad sa instrumentima u središtu Aikikai fondacije u Tokiju. Usto, osnivač mu je dozvolio da sistematizira tehnike u radu sa oružjem. Da bi lakše podučavao vježbače štapu i maču.

“Po tome je Iwama-ryu dosta specifičan. Ima široku lepezu tehnika koje se međusobno isprepliću”, kazuje zagrebački instruktor. Saito “nikada nije rekao da je to Iwama-ryu”, zaključuje Ivan. “U smislu, sad ću se odvojit od aikikaija i napravit ću nešto svoje. Do kraja života nije napustio aikikai.”

Kada je 1969. Morihei Ueshiba umro, Saito je po osnivačevoj želji postao pročelnik dođoa u Iwami. Nagrađujući ga tako za vjernost, ali i misiju u širenju aikida. Međutim, svijet je ubrzo zadesio potres unutar aikida.

Nakon osnivačeve smrti, nasljednik Kisshomaru Ueshiba se našao u diskusiji sa majstorom Koichijem Toheijem. Oni što su nastavili slijediti učenje sina utemeljitelja discipline, ostali su uz fondaciju. Aikikai nije stil. Naslonjen je na zakladu na čijem se čelu nalazi doshu. Ujedno, to je originalna škola aikida. Vezuje se za nemali broj majstora prve generacije discipline. Zbog poređenja sa drugim stilovima, a zbog povezanosti sa fondacijom, aikikai se nerijetko naziva stilom. S druge strane, oni što su otišli sa majstorom Koichijem Toheijem, postali su poznati kao sljedbenici ki aikida.

“Saito je rekao da je Koichi Tohei bio jedan od najboljih učenika O-Senseija. Sjajan čovjek. Fenomenalan u tehničkom smislu”, ponavlja Zafranović. Kad bi odlazio u Ameriku (Koichi Tohei je proširio aikido u Sjedinjenim Državama), Saito je odlazio podučavati u njegov dođo. “I onda kad bi se vratio iz Amerike, pitao bi kakvi su bili, rekao bi da su bili katastrofa. Da ne znaju ništa. To je bila njihova interna šala.”

Zborio je usto da je Tohei bio sjajan, “ali da ga je Amerika potpuno promijenila kao osobu. Da je ego bio ogroman i da je pristup svemu onda krenuo u drugu priču”, prisjeća se Zagrepčanin. “I onda je krenuo taj sukob lagano Koichija sa Kisshomaruom. Nametanje nekih drugačijih ideja. Tako je došlo raskola. S tim da je Saito bio odan familiji Ueshiba, iako se možda nije slagao sa Kisshomaruom.”

Govorio je instruktor iz Iwame “da iako se možda ne slaže sa aikikaijem u nekim aspektima, da je vrlo bitno da ostanemo unutar aikikaija. Da podržimo Ueshiba familiju. Da taj Iwama stil ostane unutar aikikaija. Da bi ljudi iz aikikaija isto tako imali pristup tom tradicionalnom aikidu”, nadovezuje se Ivan. Toj disciplini koju je podučavao utemeljitelj u Iwami.

Morihiro Saito je autor knjiga “Traditional Aikido, vol. 1-5”, “Aikido – it’s heart and appearance” i serije “Takemusu Aikido, vol. 1-6.”. Putovao je svijetom i držao seminare. U Iwami je održavao tradicionalni uchi-deshi sistem – program za studente koji cjelodnevno borave i vježbaju u dođou. Časove su pohađali studenti iz svih dijelova kugle zemaljske.

Koliko je bio pristupačan, u istom su momentu učenici imali strahopoštovanje prema njemu. I to onog momenta kada bi stao na prostirke za vježbanje – tatami.

“I to je bio prirodni autoritet. Nenametljiv. Kad bi došao na tatami, osjetila se ta neka prisutnost koju bi osjetio kod malo kojih senseija. Stvarno!”, veli Ivan Zafranović. “I taj njegov tehnički repertoar i to kako je on radio, bilo je fascinantno. Pogotovu, jer je u to vrijeme bio dosta star. Obično bi do tatamija došao sa štapom. Kad bi stao na njih ostavio bi štap. Postao bi druga osoba. Kao da je dvadesetogodišnjak.”

Iako bi lagano pokazivao, govorio bi jasno i glasno, u jednom trenutku koliko god da je polako radio, znao je neku tehniku napraviti brzo.

“Naprimjer, postoji jedna vježba sa štapom koja se zove roku-no-jo”, objašnjava Ivan. Šest pokreta u radu sa štapom. “Međutim, može se raditi na taj način da se svaki pokret smanji. Tako da se na kraju dođe do jednog pokreta i jednog usklika – kiai. U jednom trenutku, Saito sensei je to upravo tako i pokazao. Jedan pokret, jedan kiai. Sve spojeno. To je bilo fascinantno. Nešto što ja ni dan-danas ne mogu ponoviti. U to vrijeme bio je dosta bolestan. Ali je na tatamiju izgledao fantastično.”

Cijepanje unutar discipline

Saita je prvi put u Italiji ugostio majstor Paolo Corallini februara 1985. Prvi seminar je održan u Torinu i Osimu. Još za njegova života bilo je više naziva za Iwama-ryu. Takemusu aikido, Iwama takemusu aikido, Iwama aikido, Saito stil ili tradicionalni aikido.

“Ono što sam shvatio, taj naziv Iwama-ryu je dosta potencirao Paolo Corallini. Da bi se na neki način napravila razlika između aikikai stila iz Tokija i ovog što se radi u Iwami”, ustvrđuje Ivan. “Što je po meni, i dobro i loše. Na taj način se ograničavaš. Nisi pristupačan ljudima.” Premda, to je funkcioniralo dok je instruktor bio živ. Međutim, kada je Saito umro, “onda je u političkim smislu rečeno od doshua Moriterua Ueshibe, da se moli da se taj naziv Iwama-ryu ne koristi jer bi to značilo kao neka druga škola.”

Nakon preseljenja čuvenog majstora iz Iwame na bolji svijet 2002, jedan dio instruktora na čelu sa njegovim sinom odlučuje se na odvajanje od Aikikai fondacije. Na novo cijepanje unutar discipline koju je formirao Morihei Ueshiba.

“Imamo ljude koji ostaju uz Hitohira Saita i odlaze iz aikikaija, jer se Hitohiro odvaja”, izjavljuje Ivan. “Imamo i ljude koji ostaju unutar aikikaija, a to uključuje i nas iz Hrvatske. Bio sam i osobno prisutan kad je Saito sensei govorio, da je ideja aikida da spaja ljude, a ne da razdvaja.”