Život i mijene
Ide, bogami, moja susjeda Laura ka stotoj godini. Jedino noge joj nisu sigurne, pa sve rjeđe izlazi, ali ostalo, kako kaže, “hvala bogu, ništa me ne boli”. Mene odavno ne zove imenom, nego onako šeretski “pisatelj” ili “Bosanček.”
“Ooooo, gospod pisatelj, kako ste?”
“Ja, Bosanček, kje si ti?” (Da, Bosanček, gdje si ti?)
Njeno sjećanje, naravno, seže puno dalje, preživjela je i pamti Drugi svjetski rat i migraciju iz Slovenije u Srbiju, kamo su tadašnji osvajači Nijemci obično slali Slovence. Poglavito stanovnike Štajerske, u čijem je glavnom gradu Mariboru sam Hitler, prilikom jedne posjete, rekao: “Napravite mi opet ovo mjesto njemačkim.”
A što je vođa tada rekao, postajalo je zakon za njegovu bezdušnu ljudsku silu, pa su transporteri počeli da prazne Maribor od Slovenaca.
Preživjeli su potom Laura i njeni bliski, braća i roditelji, teške godine egzila, ali ostala je zahvalna nepoznatim dobrim ljudima iz Jagodine, koji su nju i njene, kako bi rekao moj dragi Ismet Ajanović, “primili, smjestili, a bogami i nahranili”.
I otuda kod moje bakice silna empatija za nesrećnike koji se ne prestaju slijevati odsvakuda, bježeći iz svojih “crnih” zemalja: Sirije, Afganistana, Iraka... Ne naziva ih pogrdnim imenima kao što to čine nestrpljivi nacionalisti, nego nad njihovom sudbinom uzdiše: “Ooo, jadni narod... Treba im pomoći...”
A svjesna je Laura, kao što sam i sam, prednosti našeg komfora. Imamo uređene stanove, biramo hranu, toplo nam je i odlazimo mirno na spavanje.
A meni, inače, kad god nezadovoljstvo pokuca na vrata srca, sjetim se svoje prošlosti, djetinjstva i sirotinje, i kažem sebi: “Pa šta hoćeš ti, čovječe u godinama? Još te ništa ne boli, liježeš, ustaješ i radiš šta hoćeš, a sve u okrilju čistog, uređenog i toplog stana?!”
I ako sam u prednosti zbog te sirotinje, onda je to stoga što nosim živu spoznaju kako je to kad...
Kako smo se ono nas petoro strpali u jednu jedinu sobu: i radna i primaća i spavaća! Pa ona zelena stalaža, babo je skrojio od drveta, u njoj na četiri sprata i iza krpe-zavjese stajali tanjuri, kašike, čaše i šta sve još ne? Pa haljinke nabacane u kartonske kutije iz kojih sam vadio obično zgužvane košulje, džempere i šta sve još ne? Pa česma i voda jedino u avliji, a pored nje hala, sklepana od snopića, puna rupa kroz koje si mogao za boravka u njoj pratiti ko sve prolazi ulicom. I bilo me i sram, i bilo i hladno i… jedva sam dočekao da steknem bar toliko slobode da dolazim kući što kasnije, kad su svi već legli, a ja se samo uvučem u krevet. Očekujući i budući spreman da će Zlata iz svog kreveta, nesanicom usljed brige mučena, viknuti: “Gdje si bio do sada?” Kasnije je oguglala i ništa nije pitala, a bila je, siguran sam, budna.
E, i onda kada mi je život donio blagodat vlastitog stana, ja sam se još slađe ušuškavao u toplinu, čistoću i komfor mog i samo mog prostora. Hvaleći i budući svjestan tog malog raja koji me dopao, a imao tek dvadeset i pet.
Poslije mi sve nekako išlo tim tokom. Nisam, čini mi se, ni stigao čeznuti za nekim bogatstvom, bože me sačuvaj, snobovskim znacima željenog prestiža u vidu neke markirane garderobe, možda automobile? Kakav automobil, na um mi padao nije i nikada ni vozački nisam položio.
I činilo mi se najvažnije: na krilima slobode, lišene tutorstva i komandi bilo koga, birao sam pravce svog kretanja, prepuštao se slastima i strastima, zanemarujući činjenicu da će doći starost. A evo je došla. Cijenu tog svog slobodnog života plaćam utoliko što se i dan-danas moram snalaziti na razne načine da dođem do neke koristi koja će mi omogućiti život bez dugova.
Da sam, kao što nisam, slobodu zamijenio stalnim poslom (a tu nisam samo ja kriv nego i vremena koja su me osudila na status “slobodnog strijelca”), imao bih odavno već penziju. A nema je i nema. Sve je negdje zapelo u tom za mene kafkijanskom birokratskom ćorsokaku. Sve je u toku i sve bi se trebalo riješiti konačno. Svi kažu hoće, a ja nekako u nevjerici. Bože, hoću li dobiti svoju prvu penziju?
Ma ako i ne dobijem, živote moj, sačuvaj me od dugova i neimaštine u znaku koje proživjeh svoje djetinjstvo.
Kad hoću sam sebe da prepadnem, kažem sebi: možda je život pripremio za mene scenarij po kojem kao u onim “ramenerzelung” pričama (ono kad se iste stvari događaju na početku i na kraju novela) kraj može biti sličan početku. Valjda neće. Ma neće, neće.
A opet, ko to zna? Ko to zna šta nam se svima sprema? Jer, vidi ti ovog vremena, tjeskobe i neizvjesnosti koje su obgrlile cijelu planetu.
E, dobri moj i dragi, Gustave Krklecu, ti si to tako tačno spjevao:
Idem putem bez cilja
Ne znam kud ću ni šta ću
I zviždim pet-šest milja
A pet-šest grcam u plaču.
Tako to obično i biva.
