Živimo sirovu posttranziciju: Sa sve tri strane nam konstantno bacaju kosti! - U kontru sa Draganom Markovinom
Admir Mujkić, bosanskohercegovački akademski grafičar, gost je nove epizode podcasta U kontru sa Draganom Markovinom. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za grafiku, u klasi profesora Dževada Hoze. Na istoj akademiji završio i postdiplomske studije. Naravno da je takav mentor ostavio trag i bio snažan motiv da u istoj kući završi i postdiplomske studije. Danas je docent na ALUBiH, na odsjeku za grafiku, član Udruženja likovnih umjetnika BiH, jedno vrijeme i predsjednik. Njegove grafičke mape - slažu se kritičari - odlikuju se filigranski preciznim likovnim jezikom sa fantastičnim svijetom mitskih bića.
Sa Mujkićem, koji je i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Dragan Markovina je razgovarao povodom izložbe iz arhiva akademije koja pokriva prvih deset godina studija grafike, 1972-1982. godine.
Mujkić, recimo, za sebe kaže da je odgojen kao Titov pionir, i nije ga sramota priznati da mu je naprosto bilo neshvatljivo da neko ruši (bivšu) Jugoslaviju, no prisjetio se svog vojnog roka - nekada obaveznog - koji je služio u Zadru i atmosfere u tom gradu neposredno uoči razarajućih ratova koji će uslijediti. Kakve su danas preokupacije studenata, bilo je, naravno, neminovno pitanje. Mujkić vispreno konstatira kako zadnjih desetak godina nije primijetio da ikoga žulja ratna poetika, ali jeste da mnoge žulja idetifikacija. Rezultat je povremena pojava - kako ih naziva - patriotskih grafičara.
Svjestan je doba koje je izazovno za mlade ljude.
- Mi živimo sirovu posttranziciju gdje nam konstantno bacaju kosti, sa sve tri strane, precizno zaključuje, da bi se neminovno osvrnuo na evidentne rupe u obrazovanju koje su također posljedica rata.
- Sedamdesetih godina, kaže Mujkić, “ljudi su dizali kredite da kupe Hozinu ili Berberovu grafiku”, no danas bez obzira na nivo zarade potreba za ovom vrstom estetike se ne uočava. “Klasa IT-jevaca ima novac, ali rijetki imaju potrebu da kupe slike”, zaključuje.
Sve se promijenilo, konstatira Mujkić i zaista s ozbiljnom nostalgijom upoređuje svoje studentske dane sa savremenim.
- Dane sam provodio na akademiji, tada nije bilo današnjih restrikcija, mogli smo ostajati - i ostajali smo - cijulu noć na akademiji, ako se radilo, kaže, uz osmijeh se prisjećajući kako su tadašnje kolege njegov odsjek grafike zvale Sparta, zato što su uvijek naporno radili i bili prljavi - jer su se tragovi na njima uočavali golom okom.
S Krajišnikom je nezaobilazna tema odnos Sarajeva i Bihaća: Mujkić živo vjeruje da je svijest o državi najjača u Bihaćkom kraju i kao i svaki Krajišnik kaže - Sarajevo nas zaboravlja.
Bilo je riječi i o obnavljaju Umjetničke kolonije u Počitelju, o tome zbog čega Bosna i Hercegovina nema osmišljen nastup na Venecijanskom bienaleu, o strukturi studenata u Sarajevu i o tome djeluje li još uvijek sarajevska akademija kao centralna i okupljajuća za čitavu državu.
O tematskim preokupacijama studenata te o njegovom vojnom roku u Zadru i atmosferi u tom gradu neposredno uoči rata slušajte i gledajte ove subote u 21 sat na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcasts, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM.
Prethodnu epizodu podcasta U kontru sa Draganom Markovinom u kojoj je gošća bila Željka Udovičić Pleština, pogledajte OVDJE.
