Zemlja gdje vulkani i ledenjaci dišu zajedno: Kamčatka, prirodni spektakl kakav ne postoji nigdje drugo

Mislim da je to bilo tačno prije pedeset godina. Sa kolegom Svetom Maleševim iz Malih novina pripremao sam putovanje na Island. On je u Reykjaviku imao bliskog rođaka, koji se bavio brodarstvom i imao je malu flotu od tri ribarska broda s kojima je, od juna do septembra, redovno plovio u lov na kitove. Ma koliko sam bio protiv ubijanja tih divnih morskih džinova, želio sam kao novinar da budem član posade na jednom kitolovcu i da zaplovim Sjevernim morem u novinarsku avanturu kakvu nikada nisam doživio. No, desilo se da je Malešev otputovao u rodnu Vojvodinu i sljedećih nekoliko mjeseci nije se javljao, niti se vratio u Sarajevo. Tada mi je pala na um Kamčatka, neistraženi poluotok na ruskom Dalekom istoku, smješten između Tihog okeana i Ohotskog mora.

O njemu se nije znalo gotovo ništa. Tek nekoliko zanimljivih geografskih podataka zabilježenih u enciklopedijama svijeta. Otkrio ga je kozački istraživač Vladimir Atlasov, prije više od tri stotine godina, tačnije1697, ali je čak i danas za mnoge jedna velika nepoznanica, ukratko - zemlja vulkana i ledenjaka, vatre i leda. Kontaktirao sam našeg dopisnika u Moskvi Zdravka Kokotovića da se raspita u zvaničnim sovjetskim institucijama o mogućem putovanju i boravku na Kamčatki, ali mi se on uskoro javio sa razočaravajućim odgovorom – putovanje na daleko poluostrvo je iz vojno-sigurnosnih razloga strogo zatvoreno i za Ruse i za strance! Takav odgovor sam mogao i očekivati, jer se činilo razložnim da su Sovjeti u vrijeme hladnog rata tamo podigli cijelu mrežu tajnih vojnih baza i instalacija. Tako sam, umjesto putovanja na Kamčatku, tih godina organizirao novinarsku-naučnu ekspediciju u “nebesku zemlju” Tibet.

Bez pretjerivanja, Kamčatka je jedinstveni ekološki muzej na otvorenom i jedna od najtajanstvenijih regija na našoj planeti. Riječ je o poluostrvu, koje se proteže od najudaljenijih dijelova ruskog Dalekog istoka, odvajajući Ohotsko more od Beringovog mora. Govoreći slikovito, Kamčatka djeluje kao svojevrsna geografska stanica za vaganje između Aljaske i Japana.

ZASTRAŠUJUĆI PRIZOR: Vulkani su najveća atrakcija, ali i kob Kamčatke/

SIMBOLI I KOB KAMČATKE: Nedavni katastrofalni zemljotres od 8,8 stepeni Richterove skale i džinovski cunami koji je pustošio obalama Pacifika, doprinio je da se Kamčatka nađe u žiži svjetskog interesovanja i da se o njoj govori i piše više nego za sve vrijeme njenog postojanja. Sa površinom od 470.000 kvadratnih kilometara, ona je veća od Njemačke i Austrije zajedno, ima pet izuzetno zanimljivih nacionalnih parkova, sedamnaest jedinstvenih državnih životinjskih rezervata i 169 netaknutih zona biosfera, od kojih su neke 1997. godine uvrštene na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Flora i fauna tih nesvakidašnjih područja koji se prostiru na površini od 11.421 km više je nego zadivljujuća: 763 vrste vaskularnih biljaka i 232 vrste ptica, od kojih su mnoge endemske, 29 autohtonih kopnenih vrsta sisara. Godine 1972, nakon skoro 100 godina odsustva, morske vidre su počele da se gnijezde u obalnim područjima rezervata, i sada nema razloga za strah za populaciju morskih vidri.

U rezervatu Kronotski, ruski prirodnjaci su registrovali najveću svjetsku populaciju (oko 5.000) džinovskog Stellerovog morskog orla (Haliaeetus pelagicus), čiji izgled i raspon krila od 2,4 metra djeluju više nego zastrašujuće. Ovi orlovi mogu se još vidjeti samo u ovom dijelu svijeta i povremeno na Aleutskim i Pribilof ostrvima, u blizini Aljaske. Tu se gnijezde i aleutske morske laste, žutokljuni tupik, jegač sa naočalama, ždralovi sa crvenom krunom, kineske čaplje, crnokrili stubi, crvenoge mine i više vrsta kormorana. Devet vrsta i podvrsta ptica posljednjih decenija je uvršteno u Crvenu knjigu prirodnog bogatsva Ruske Federacije. Stotinu hiljada morskih ptica može se svakodnevno vidjeti na netaknutoj morskoj obali i stjenovitim liticama, koje se uzdižu iz pjenušavih i nemirnih voda Beringovog mora, dok nebrojne foke, delfini, morževi, brkati tuljani i bijeli kitovi plivaju u kristalno čistoj morskoj vodi. Smatra se da na Kamčatki živi najveća populacija smeđih medvjeda, a snježne ovce, losovi i irvasi lutaju beskrajnim prostranstvima, dok se u bistrim rijekama svake godine mrijesti jedna od najvećih populacija lososa u svijetu, a u rezervatima plivaju čak 104 vrste riba.

TURISTIČKI IZAZOV: U rijekama Kamčatke svake godine se mrijesti jedna od najvećih populacija lososa u svijetu, a u rezervatima pliva čak 104 vrste riba/

Ipak, moglo bi se kazati da su vatra i led istinski simboli i sudbina ovog golemog neistraženog poluotoka. Uprkos vulkanskom tinjanju i ekstremnoj hladnoći, Kamčatka je istovremeno raj za mnoge vrste biljanog i životinjskog svijeta. Prirodi je trebalo više od pedeset miliona godina da Kamčatki podari svo bogatstvo što danas krasi njena čudesno lijepa njedra: rascvjetale livade usred snježnih polja i nepreglednih bespuća, galerije kamenih skulptura nastalih za vrijeme nebrojenih vulkanskih erupcija, aktivna ključajuća vrela, “kazani” s ljekovitim blatom koje ključa, netaknuti riječni tokovi i zadivljujući vodopadi… Skoro trećina Kamčatke pokrivena je vitkim brezama, čija su stabla izuzetno otporna i budući da imaju snažno korijenje, mogu odoljeti olujnim vjetrovima. Veličanstveni gejziri stvaraju jedinstvene prirodne prizore. Neki izbacuju vrelu vodu svakih 10-12 minuta, dok drugi eruptiraju nenadano, jednom u četiri-pet sati. Erupcije vrućeg sumpora i vulkanske magme stvaraju nadrealne prizore dostojne fantastičnih scena koje gledamo u fantastičnim filmskim spektaklima.

JEDINSTVENA DOLINA GEJZIRA: Zahvaljujući obilnim kišama koje natapaju plodno vulkansko tlo, biljni svijet Kamčatke je izuzetno bogat — tu se mogu naći razne vrste bobičastih biljaka i prekrasno poljsko cveće, kao što je Filipendula kamtschatica, cvijet koji nazivaju kraljicom livadâ. Lokalnu floru odlikuju nebrojne posebnosti, kao što su polja prapovjesnih gigantskih trava visokih tri do tri i po metra, koje rastu na plodnom tlu ispod vulkana. Tu su i 414 netaknutih ledenjaka, oko 14.000 rijeka, preko 100.000 jezera, 274 mineralna izvora, a 160 uspavanih i 29 aktivnih vulkana, kompletiraju nevjerovatni pejzaž ovog dalekog poluotoka.

BOGATSTVO FLORE I FAUNE: Na Kamčatki živi najveća populacija sivih medvjeda na svijetu/

U Dolini gejzira smještena je najveća koncentraciju gejzira na svijetu. Na prostoru dugom šest kilometara, u poljima na lijevoj obali rijeke Geysernaya, ispod relativno mladog vulkana Kikhpinych, nalazi se 90 gejzira i brojni izvori vrele vode. Utvrđeno je da temperature u tim izvorima dosežu do 250°C (482°F). Dolina gejzira, do koje se može stići jedino helikopterom, pruža izuzetne mogućnosti znanstvenih istraživanja i uvijek je predmet interesovanja ruskih prirodnjaka. Samo tridesetak gejzira dobili su zvanična imena; među njima i džinovski gejzir Veliki velikan, sposoban da proizvede mlaz vode koji doseže do 40 metara. Od 1991. godine u Dolinu gejzira dozvoljen je ulazak stranim turistima.

Ali ni to nije sve. Vulkani, cikloni i labirinti termalnih pećina ispod zemlje, stvorili su na Kamčatki nevjerovatnu mješavinu klimatskih zona. Klimatolozi smatraju da ih je čak dvadesetak. Krajem juna, kako kažu najnoviji turistički bedekeri, možete hodati po snijegu, ali i osjetiti ljetnu vrućinu i jesenju kišu. U centralnim dijelovima poluotoka, međutim, ljeto je blaže i stabilnije - ovdje ćete biti očarani ljetnom toplinom, razbeharanim stablima ptičjih trešanja (Prunus padus) i visokim travama na prostranim poljima i livadama, što se prostiru ispod usnulih vulkana.

Slušao sam jednog ruskog istraživača prirodnjaka, koji je tri mjeseca proveo u naučno-istraživačkoj misiji u rezervatu prirode Kronotski, u središnjem dijelu Kamčatke. On je s neskrivenim divljenjem pričao o jedinstvenim prirodnim ljepotama koje tamo vladaju. Kazivao je da mu je boravak u zemlji vatre i leda zauvijek ispunio srce i dušu. Sa fascinacijom je govorio kako mu se učnilo da se proticanje vremena odvijalo po nekom čudnom, drugačijem ritmu. Pjotr Kazancev je zabilježio i mnoge prirodne fenomene, posebno ističući nestvarne bijele noći u kojima se, poput čudesnog prirodnog kaleidoskopa, na zvjezdanoj nebeskoj pozornici bude igre i plesovi raznobojnih polarnih svjetlosti. “Kamčatka je zemlja prirodnih čuda”, rekao je oduševljeno, “ona se bukvalno uvijek mijenja, tako da nijedan trenutak nije sličan onom predhodnom!...”

Vulkani su ipak najveća atrakcija, ali i kob Kamčatke. Mogu se vidjeti čak iz zraka, prije nego što sletite u Petropawlowsk-Kamchatsky, glavni grad i administrativni centar regije, koji se ugnijezdio duž pacifičkog zaliva Avačinskaja. Grad je osnovan 1740. godine, a njegovo stanovništvo je zaposleno u industriji za preradu i konzerviranje ribe, te u pogonima za proizvodnju i popravku brodova. Život u njemu nije bučan i u velikoj mjeri je pod uticajima vojnih struktura ruske vlasti.

Vulkani Kamčatke su grupisani na šest lokacija i pripadaju takozvanom Pacifičkom vatrenom prstenu i ogromnom tektonskom rasjedu, koji preko Filipina i Indonezije završava duž obala Amerike. Fascinantne pejzaže čine 29 aktivnih, 160 velikih i srednjih, te više od 1.000 malih izumrlih vulkana smještenih duž istočne obale, od rta Lopatka do vulkana Šiveluč. Ruski vulkanolozi ističu da su svi povezani dubokim slojevima Zemljine kore. Grupa vulkana Ključevskaja, u sjeveroistočnom dijelu Centralne kamčatske nizije, kojima pripadaju vulkani Klyuchevskoy Plosky Tolbachik i Bezymyanny, spadaju u najaktivnije vulkane na svijetu.

ŽIVOT STAROSJEDILACA: Pripadnici Itelmena prakticiraju tradicionalni način živote u svojim historijskim prirodnim staništima/

Jedan od najvećih i najljepših vulkana na svijetu - Ključevskaja Sopka (4.850 metara) smješten je na desnoj obali rijeke Kamčatke. Njegov vrh je permanentno prekriven ledom, a njegove strme padine, kojima se kotrlja usijana magma, pune su pukotina. Glavni krater na njegovom vrhu, sa prečnikom od 600 metara, djeluje kao vrata pakla što najavljuju ambis dubok više od 250 metara. Međutim, česte erupcije ne izlaze kroz glavni krater, što bi bilo za očekivati, već kroz kratere koji se nalaze na njegovim padinama. Malo dalje, pruža se vulkanski lanac Goreli, visok 1.830 metara. On je možda najimpresivnija slika Kamčatke: jedanaest kratera zaredom u ledenoj, gotovo zasljepljujućoj bjelini, djeluju nestvarno, kao da su na slikarskom platnu.

Tokom 1975/76. godine, u oblasti Tolbačik, iz pukotina u zemlji izbijala je tako snažna magma da se pojavila zapaljena “baklja” visoka preko 2.500 metara! Prizor dostojan pakla. Munje su sijevale kroz oblake pepela i dima, a grmljavina se čula stotinama kilometara unaokolo. Erupcije su trajale skoro godinu i po i stvorile su četiri nove vulkanske piramide. Jezera i rijeke su zauvijek nestali, a vreli pepeo je do korijena osušio nepregledne šume breza i četinara. Golema prostranstva u unutrašnjosti poluostrva pretvorena su u nevjerovatnu pustoš.

JEDINSTVENI ITELMENI: U ovom gotovo ekstremnom okruženju, gdje divlja priroda svakodnevno stvara nove oblike, živi 342.000 stanovnika, među kojima se mogu sresti predstavnici 176 nacionalnosti, naroda i etničkih grupa. Većina stanovništva su Rusi, zatim Ukrajinci, Bjelorusi, Tatari, Mordvini, autohtoni narodi sjevera i druge nacionalnosti. Autohtono stanovništvo predstavljaju Koryaksi, Evensi, Aleutsi, Chukchi i Itelmeni, kojih je, kažu statistike, ostalo još samo oko 1.450. Njihova razbacana sela Even, Aleute, Korjake, Čukčije i druga, smještena su uglavnom u zapadnom i južnom dijelu poluostrva. Kao što su to stoljećima činili i njihovi preci, Itelmeni njeguju svoj prepoznatljivi jezik, tradicionalna vjerovanja i način života, lova i ribolova, oslanjajući se na pseće sanke tokom oštrih zima koje na Kamčatki traju duže nego u drugim krajevima Ruske Federacije.

Tek u popisu stanovništva u 27 subpolarnih regija iz 1926. godine, sovjetski zvaničnici su počeli koristiti autentično ime za Itelmene. Prije toga bili su poznati kao Kamčadali, što je označavalo starosjedilačku populaciju s manje od 50.000 stanovnika, čiji pripadnici prakticiraju tradicionalni način života u svojim historijskim prirodnim staništima. Zajedno sa mnogim drugim grupama širom sjevernog Pacifika, Itelmeni su svoju ekonomiju oduvijek zasnivali na lovačkoj i sakupljačkoj praksi, živeći u skladu sa prirodom i okolnostima koje su im omogućavale opstanak u ledenoj divljini! Zbog takvog načina života Itelmeni su razvili zanimljiva vjerovanja, jedinstvenu mitologiju i rituale. Njihov panteon se sastoji od brojnih božanstava od kojih je - kao i na Tibetu - svako odgovorno za određeni aspekt života, prirode ili ljudskog društva.

Itelmeni vjeruju da su vulkani staništa planinskih duhova, takozvanih gamul-gomula, a njihovo vrhovno božanstvo Kutkh, zaštitnik šamana, često se pojavljuje u različitim oblicima kako bi komunicirao s ljudima i životinjama. Boginja zemlje i plodnosti Ytyg odgovorna je za obilje biljaka, životinja i ljudske populacije. Prikazuje se kao žena sa mnogo grudi, simbolizirajući svemoćnu majku koja daje i stimuliše život. I božanstvo zvano Teyg za Itelmene je veoma važno. Odgovorno je za obilje riba i drugih morskih plodova. Šamani su duhovne vođe i posrednici između ljudskog i duhovnog svijeta. Oni su odgovorni za održavanje ravnoteže i harmonije sa prirodnim i natprirodnim silama. Kroz svoje rituale, riječi moći i komunikaciju sa božanstvima i duhovima, šamani štite narod od zlih sila, psihičkih trauma i ovozemaljskih nevolja.

Ipak, najfascinantnija vjerovanja Itelmena vezana su za svijet koji ih okružuje. Oni su uvjereni da su ljudi, životinje i cjelokupna priroda koja ih okružuje međusobno povezani božanskim nitima i da su međusobno zavisni jedni od drugih, te da se harmonija sa prirodom mora održati kako bi se osiguralo blagostanje na ovom svijetu. Ovo vjerovanje je oblikovalo mnoge aspekte kulture Itelmena, od njihovih rituala i ceremonija do njihovih svakodnevnih praksi i stavova prema životu i prirodi. U zemlji vatre i leda teško je opstati bez takvih uvjerenja!