Zelena trava doma mog

Šukijeva vikendica se, primjedbuje Aleks, ne nalazi na obroncima Dragočaja, nego u prirodnom centru Prijakovaca. Primjedba se usvaja. Čovjek najmanje griješi kada piše brzo i pod teretom rokova, a najviše kada ne žuri i kada ima i cijela tri dana da sastavi ono što je naumio. Tamo gdje je počela prethodna priča, u centru Prijakovaca, a ne na obroncima Dragočaja, počinje i ova današnja koja se ima posmatrati kao prirodni nastavak prošle.

Nije lako

Šuki je toga dana bio u poslu i nije se nadao gostima, ali niti se on šta tu pitao, niti smo mi imali drugog izbora. Zatekli smo ga sa trimerom na leđima kako se provlači ispod šljivâ i kako pokušava da obreže travu do istorijskog minimuma. I dvorište i voćnjak su pogolemi, ima tu cijeli dan posla i Šuki je vjerovatno sve dobro rasporedio, ali… Obećali smo mu pomoći čim sjužimo dvije-tri rakije i malo dođemo sebi: on od rada, mi od odmaranja.

Trava je, priča domaćin, ižđikljala preko noći. Dva dana kiše, tri dana sunca i eto belaja. A imanje je veliko, napor da se ono dovede u red mora biti i dva puta veće. Na sred dvorišta leži i izvaljeni orah koji tek treba išnitati na ćutke, ali namjera je domaćinova bila da to uradi nakon što sve pokosi. Ponovo obećavamo da ćemo pomoći samo da malo danemo dušom: ja ću uzeti dio iza kuće, a Aleks će sa Šukijem krenuti kroz voćnjak. Šuki ima trimer pride i jednu samohodnu kosačicu, tako da niko neće biti oštećen.

A muka je, nastavlja on dalje, sve to pokositi. Teren je gadan, sav je u kosini, puno voća, pa ne možeš prići lijepo. I zaista: strmo i šljivâ kud god da se okreneš. Nije ovo lako uljuditi. Treba tu dobroga znoja. Šuki kosi od zore i jedva da je i šestinu pokosio, a i ono što je palo bilježi se u bolji, lakši i pristupačniji komad zemlje. Treba sada trimerom zaći uz ogradu i uz trn, treba gore uz tarabu i oko šupe, tačnije oko dvije šupe, treba uz ružičnjak i uz baštu u kojoj niču prve glavice zelene salate i prvi stručci mladog luka…

I onda se, naravno, vratim tamo odakle sam krenuo. Košenje dedinog dvorišta i voćnjaka je zapravo bio jedini posao koji sam u djetinjstvu imao. Nisam morao da cijepam i da slažem drva, nisam morao da runim kukuruz i da kupim šljive, nisam morao da metem pred kućom i da spremam sobu, ali sam morao da kosim travu. Zapravo, nisam morao, želio sam. I ne samo da sam želio, nego nikome drugome nisam dozvoljavao da to radi. To je bio moj posao, moj i samo moj, i nikome nije padalo na pamet da mi se miješa u nadležnost.

Treba tu dobroga znoja

Deda je imao crvenu Hondinu kosilicu, prababu Šukijeve samohodne kosačice, kojoj sam znao sve: i gdje se sipa gorivo, i gdje se dodaje ulje, i gdje se mijenjaju svjećice. Ona je bila moj prvi bicikl, prvi motor i prvi automobil. Na posebnom mjestu u garaži stajao je alat za čišćenje i popravku kosilice: nekoliko izraubovanih špahtli kojima sam strugao travu sa dna kosilice, imbus-ključevi, šrafcigeri, malena klješta… Na majstorskom astalu, odmah ispod štapova za pecanje, stajala je flaša kisele vode u kojoj se nalazilo gorivo, a pored nje kantica sa uljem.

Deda je imao četvoro unučadi, ali samo sam se ja otimao za konak u Bele Bartok bb. Ujakova djeca su, baš kao i moja sestra, više voljeli da se sigraju u selu, a ja bih i bolovanje otvorio kada bih mogao samo da budem gore. Nema čega nije bilo u toj prividnoj samoći i nema avanture koju nisam ovjerio lutajući surducima, vinogradima i dubokim putevima. Baka bi me ponekad slala do jedine trgovine u Planini, po hljeb ili Domaćicu, a deda ni toliko. On je imao samo jedan zadatak za unuka: košenje trave.

Posao bi počinjao sat vremena prije ručka. Deda bi sve pripremio: nasuo bi gorivo i ulje, naoštrio makaze i provjerio ručicu za gas. Onda bi pustio majstora da radi, a majstor je gledao s kojeg će kraja krenuti na putovanje. Voćnjak se protezao u dva reda, a i pred kućom je bilo nekoliko zelenih kvadratnih metara koje je trebalo ošišati. Valjalo je podrezati sve što je zeleno oko trešanja, jabuka, krušaka i breksvi, a onda se zavući i među čemprese koji su pravili granicu između kuće i voćnjaka i u kojem je bilo tušta komaraca i tma smrdljivih martina.

Kosio sam polako i pažljivo. Trudio sam se da ne kasapim voćnjak brzim i nervoznim tjeranjem kosilice. Spuštao sam se ravno, u liniji, do polovine voćnjaka, a onda bih uhvatio kosilicu kao tačke, pa krenuo s njom unazad, uz brdo. Starao sam se da između dva tjeranja, onog niz i onog uz voćnjak, nema zaostalih čuperaka koje bi deda naknadno morao da podšiša. Kako koju liniju završim, tako dobro pregledam da nisam šta preskočio, da nisam negdje promašio i da se nisam previše zanio svojim kosačkim sposobnostima.

Ni strasti ni slasti

Pravio sam pauzu čim bi baka dala znak da je ručak gotov, a onda bih se ponovo bacio u kosačke virove. Kada sve završim, kada i zadnja travka bude svedena ispod mjere, deda bi dolazio u kontrolu i zadovoljno klimao glavom. Deda, doduše, nikada nije mnogo pričao, ako je pričao uopšte, i meni je to klimanje glavom bilo znak da sam posao uradio muški pošteno. Svako košenje je bilo dokazivanje i podvig, pustolovina i strepnja. U mojim djetinjim očima nije postojao odgovorniji i teži posao. Jeste cijepanje vrbe muka, jeste zidanje svinjca napor, ali košenje je grabljivica svih poslova.

Nisam kosio dvadeset godina. Čak ni toga dana kod Šukija nisam kosio. Uhvatio sam se dva ili tri puta trimera, ali nije tu bilo ni strasti, ni slasti. Onome što sam nekada jedva čekao da počne sad jedva dočekam kraj. Ne znam da li je do mene, do trave ili do Hondinih kosilica kojih je sve manje. Ili naprosto više nema dede da mi još jednom klimne glavom uvjeravajući me da sam, gle čuda, opet nešto dobro uradio.