Zavrnuto! Odvrnuto!

Pali su snjegovi kakvi odavno nisu. Meki, suvi, škripavi. Nisu padali dugo i nisu dugo ostali, ali je i to malo bilo dovoljno. Konačno je zima ličila na samu sebe. Nije bila mlitava, mrljava i nikakva, nego oštra, ledena i šuškava. Putari nisu očistili ono što su morali, so jedva da je bila tek ponegdje bačena, pa je bilo padova i lomova, ali bar se nije pružila ona odvratna bljuzgavica koja svaki minus čini nepodnošljivim i odvratnim.

Na vratima frižidera

Po brdima se okupila djeca i po cijeli dan šinjaju gore-dolje. Ne pamtim kada sam posljednji put vidio toliko sanki! Ne pamtim, zapravo, kada sam posljednji put vidio da se neko sanka. Lauška brda zvone po vascijeli dan, od zore do mraka, od tankog plusa do prvog bolnog minusa. Lete djeca, padaju i prevrću se, ciče i vrište, prte uz brda i uz ulice, svako traži tačku s koje će krenuti i novi spust i nova dreka.

Roditelji stoje na vrhu ili u podnožju brda, cupkaju s noge na nogu, pokušavaju da se zagriju u mjestu, nude jedni drugima cigar ili kafu iz termos boce, žvaću januarske teme koje se svode na nevjerovatan broj pojedenih sarmi i psovke zbog neočišćenih ulica, jedni jutros nisu imali struje, drugima je juče popodne nestala vode, česme su prokapale tek poslije ponoći, a omladina brine svoje brige: kako da na sankama prozuje između klupa i da ostanu čitavi.

Ne pamtim mnogo novotravničke godine, ali jedno pamtim skoro pa odlično: pokojnog ćaću kako izvlači sanke iz garaže, maže šine tovatnom mašću ili nekim drugim mazivom, provjerava da li sam se dobro udendao, na sanke spušta tri puta presavijenu deku, na deku mene, izlazimo na ulicu na kojoj je snijeg dobro utaban i onda počinje trka. Zatrčao bi se, potom bi sanke propustio pored sebe, pa me naglo okrenuo, uz obavezan uzvik: Zavrnuto!

Zatim bi sve to ponovio, ali bi me sada okrenuo u drugom smjeru i dodao: Odvrnuto! Moje je bilo da se nekako zadržim na sankama, da se ne strovalim u snijeg, da ne pobrnam nosom zametenu ulicu. Zavrtao bi me i odvrtao skroz do centra grada, do čekića, čak i dalje, do Čedine zgrade ili do Kopčine kafane, gdje sam ja pio bog zna šta, a ćaća gotovo sigurno nešto kratko i žestoko. Onda bi me natovario na ramena, sanke bi uzeo u ruke ili bi ih vukao za sobom i tako bismo korak po korak stizali na ručak, mrtvi umorni i do gaća mokri.

Po brdima se okupila djeca

Prekoputa kuće nalazilo se Komunalno preduzeće Vilenica, a iznad nje šumarak. S vrha tog šumarka smo se spuštali stazom koja je vodila direktno na magistralu i samo bog zna koliko je mater nervnih slomova zbog toga dobila. Ćaća bi legao potrbuške na sanke, ja bih legao njemu na leđa i tako naslagani smo puštali ubrzanju da nas vodi svojim putem. Bilo je prevrtanja, nekoliko smo puta završili u niskom rastinju pored puta, ali niti jednom nismo izbili na put dok se paralelenom montažom istim pravcem kretao rashodovani reno pet ili dobrostojeći jumbaš.

Dijete je u međuvremenu malo poraslo i osamostalilo se. U ravnici nema bregova, nema strmina, nema čak ni za dva stepena nakošenih sokaka. Ali, ne mari: možda djeca nemaju kosine, ali imaju Belog, a Beli ima traktor. Na rudu priveže prve sanke, na njih druge, na druge treće i tako redom, koliko već ima stranaka. Mi se prihvatimo za rebra sanki čvrsto, koliko možemo, Beli pali mašinu i lokomotiva sa neobičnom kompozicijom kreće Vrbovim sokakom: do Kajičine prodavnice nizvodno i do jedine pumpe u selu uzvodno.

Nedaleko od sela nalazi se vikend-naselje koje u svom imenu ima i ciničnu odrednicu planina, a sve planinsko u njemu staje u nekolicinu lesnih zaravni koje su tek malko strme. Na jednoj od tih strmina smo Jelena, Nikola, Nina i ja potrošili jedan zimski raspust i to na vratima od – frižidera. Nismo imali sanke, pogotovo ne sanke ne koje bismo mogli stati svi, nismo imali ni dovoljno veliku kesu za smeće koju bismo napunili slamom i spas smo pronašli u starom frižideru koji je deda ćušnuo iza vikendice. Skinuli smo vrata, povadili pregrade za jaja, ostatke salame i mlijeko, u to udubljenje uvalili svoje pozadine i beskonačnost je mogla da počne.

Sankali smo se na tim vratima dok nam prsti ne bi počeli oticati. Provlačili smo se kroz gole vinograde samo da što prije skinemo mokru odjeću i da se priturimo uz peć u kojoj je tutnjala suva bukovina. Još pola sata i amputacija bi bila neminovna, ali se sve brzo zaboravljalo uz vrele uštipke i zaljućenu kobasicu. Sljedeći dan po istom receptu: doručak na brzinu, oblačenje u trku, kupljenje vrata i pravac ledina na kojoj poslije našeg divljanja ni korov nije mogao da se sije. Tonuli smo, što bi rekao Raičković, u “belinu meku”.

Scena je postavljena

Čini mi se da od tada nisam vidio pošten snijeg. Čini mi se da se od tada nisam sankao. Čini mi se da od tada nisam vidio sanke ili bar nešto što na njih liči. A onda je konačno snijeg pao i pao je onako kako treba da pada: suv i mekan pao je na suvu i promzrlu zemlju i scena je bila postavljena. Dohvatio je ko je šta imao: jedni sanke, drugi pičiguze, treći plastične delfine i zimske olimpijske igre su počele. Klinci su se sudarali, jedni drugima sjekli pravce, namjerno padali na polovini staze da bi druge ometali, ali se niko ni na koga nije ljutio, niko se nije durio i niko nije psovao.

Za mene odavno nema sanki, pitanje je da li bi me i kakvo borno vozilo izdržalo, bilo mi je žao što ne mogu bar jednom da se spustim niz ledinu iznad Termikove zgrade, ali sam se bar sit nahodao po snijegu koji je šuštao pod mojim đonovima i koji se nečujno lomio pri svakom mom ne baš mekom koraku. Ako padnu ponovo takvi snijegovi, a vele da se uskoro spremaju, moram pronaći sanke, na njih uprtiti ono moje šilježe, zatrčati se s njom niz ulicu, naglo je okrenuti i dreknuti: Zavrnuto!