Zašto Zaho više nije Jerusalim Kurdistana: Grad na tromeđi tri oko mnogočega zavađene zemlje

Ima jedno mjesto u samom vrhu Iraka, zove se Zaho. Na mape Osmanskog carstva ucrtano je negdje u isto vrijeme kao Sarajevo. Još kao student ugledao sam ga iz voza Bagdad-Istanbul, ali samo u obrisima. Bio je samo nekoliko kilometara udesno od pruge koja na putu od Berlina do Bagdada prolazi, ne zaustavljajući se, kroz to ćoše Sirije. Dok još nije ni bilo Sirije, prvih godina prošlog vijeka prugu je izgradila carska Njemačka, kako bi se domogla Perzijskog zaliva. Kasnije ću, ulazeći kolima iz Iraka u Tursku, ulijevo vidjeti Zaho, čak obrise njegovog znamenitog mosta.

Ostaci Jehudije

Bilo je to prije više ili manje od pola vijeka, da bih tek prošle godine uspio da uđem u taj grad na tromeđi tri oko mnogočega zavađene zemlje. Želja mi je bila da vidim to mjesto za koje sam odavno znao da su u njemu početkom dvadesetog vijeka Jevreji činili većinu žitelja. Po tome je Zaho bio jedinstven na cijelom Srednjem istoku, možda i u svijetu, pa sam ga znao dovoditi u vezu sa Sarajevom, koje je između dva svjetska rata bilo grad s najvećim postotkom Jevreja u cijeloj Evropi. Želju mi je još više potakao izraelski naučnik Shalom Sabar sa Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu, s kojim sam se prije desetak godina sreo u Sarajevu. Bilo nam je drago kad se ispostavilo da je porijeklom iz Kurdistana, i to baš iz Zaha, a ja da imam afinitet i zanimanje za Kurde, pa smo nastavili komunikaciju. Htio sam više saznati o porijeklu njegove porodice, pošto je ispričao da su ga roditelji, tek rođenog, i to na kočiji, nosili iz Zaha prema Bagdadu. A onda dalje na zapad, u egzodusu Jevreja iz arapskih zemalja prema tek osnovanoj državi Izrael. Među desetinama knjiga koje je profesor Sabar objavio o jevrejskom kulturnom nasljeđu, uglavnom, jedna od najpopularnijih je o sarajevskoj Hagadi.

U Zaho sam dospio zahvaljujući kurdskom prijatelju Taha Zebariju, koji me ugostio u svojoj Akri, gdje se skrasio nakon studija ekonomije u Sarajevu i uspješne karijere u bankarstvu i politici. Malo mu je bilo čudno što toliko želim vidjeti Zaho, pored drugih većih i važnijih kurdskih gradova koje nisam obišao, dok mu nisam ispričao za Jevreje. I Taha i njegova dva sina, Reber i Rendžbar, malo su o tome znali, a u Zaho bi otišli samo uzgred, ili da bi gledali kako se niz Delal most pruža zastava Kurdistana na Nevruz, prvi dan proljeća, koji se u svim narodima iranskog kulturnog kruga, pa i među Kurdima, slavi kao početak nove godine.

Stigavši već vrelog majskog dana u Zaho, najprije smo predahnuli na šetalištu ispod mosta za koji Taha odmah kaže: “Evo, to je najveća znamenitost ovog grada. Istina je ono što kažeš da si vidio na slikama o zastavi Kurdistana. Da samo vidiš radost hiljada Kurda koji dođu da se raduju kako se spušta na Nevruz. Samo, nije on ništa prema vašem mostu u Mostaru. Ovdje dođu porodice da se odmore na povjetarcu koji donosi Kabur i da se slikaju, kao i mi, evo... “

Autor i njegov kurdski prijatelj Taha Zebari ispod mosta Delal u kurdskom gradu Zaho

Ima pravo Taha, most kao most, nekako je zdepast, sa petnaestak metara nije nešto visok. Ali jeste bio dovoljno velik i moćan za prelazak osmanlijskih topova. Ne bi vrijedilo da se zbog njega potegne do zabitog vrha Iraka, pogotovo za nekoga ko je bar jednom prošao mostarskim mostom. Malo Taha, malo sin Rebar dodaju kako su Pirdi Delal, kako ga zovu na kurdskom, ovakav kakav je danas, Osmanlije podigle na temeljima mosta preko kojeg su prelazile vojske grčke i rimske imperije, abasidskog halifata, i da je tu negdje bilo sjedište kurdskog Badinan emirata. Tako je po legendama, pošto nigdje nema uklesanog datuma ili podatka o graditelju. Rijeka Kabur, nad kojom je most podignut, izvire ispod Ararata, a spominje je i Biblija, što znači da će Jevreji dotle stići za vrijeme svog babilonskog progona.

“Kad već spominješ Jevreje i Bibliju, da mi požurimo i nađemo to što tražiš. Ja nisam nikad čuo za tu jevrejsku sinagogu, samo znam da je i ovdje bilo puno Jevreja”, kaže Taha. Krenuli smo, ali koga god smo pitali za Jehudiju, jevrejsku četvrt, odmahivali su rukom ili upirali prstom u pogrešnom pravcu. Zaho je posljednjih decenija nastanjen Kurdima koji su bježali ili od Sadama Huseina, ili od mobilizacije u američko-irački rat, koji je nastupio poslije njegovog obaranja. Za pola vijeka stanovništvo je poraslo pet puta. Nekako smo se probili do tijesnih krivudavih sokaka uz rijeku Kabur, gdje su nas djeca dovela do ruševine bez vrata i prozora, i rekla: “Ovdje je bila Jehudija!” Nigdje traga da je tu mogla biti bilo čija bogomolja. Da je ipak bilo nešto povezano s judaizmom, moglo se vidjeti jedino po jednoj menori koja je visila s unutrašnje strane zida, iza kojeg nismo ni kročili. Jer, na podu i uz zidove bilo je svašta. Čak razbacani komadi razbijene lubenice.

Poslije duže šutnje i gutanja razočarenja koje nas je savladalo, kaže Taha: “Eto, to je to, vidio si. Da je bar bio neko da po odlasku posljednjih Jevreja zatvori zgradu. Kao što sam ti pokazao jučer, kad smo silazili s Kale, niko godinama ne dira veliki stari katanac kojim je zatvorena njihova kamena bogomolja u Akri. Šteta da i ova nije bila od kamena.” Okrećući se da što prije napustimo te ostatke Jehudije, objašnjava: “Nema više Jevreja ni da žive, a kamoli da se ovdje mole. Mislim da u Zahu nema nijednog. A oni iz Izraela, kao da ih nije briga. Ne tiče se ni naših kurdskih vlasti, ni onih u Bagdadu, imaju mnogo veće brige. Doduše, čuo sam da su u mjestu Alkoš, koje nije daleko odavde, ali pripada guverneratu Niniva, nedavno obnovili grobnicu nekog od svojih poslanika koje ne spominujemo ni mi muslimani, samo s malo izmijenjenim imenima.”

Ima pravo Taha Zebari, i što je čuo i načuo. “Ono s imenima poslanika ima veze s ovdašnjim nekadašnjim Jevrejima”, odgovaram mu. Bila je glavna sinagoga u Zahu, nema joj ni traga, nije bila od kamena, pa se srušila i od vremena. Zvala se Jakovljeva, po patrijarhu Jakovu, sinu Izakovom. A u islamskom redoslijedu Božijih poslanika to su Jakub i Ishak. “A ova, čije smo jadne ostatke vidjeli, bila je jedna od sinagoga u gradu s toliko Jevreja, možda i najmanja”, pokušavam ublažiti utisak zbog kojeg se i Taha, vidim, osjeća nelagodno. “Ta je bila kao mahalske džamije u muslimana, vidio si ih dosta i u Sarajevu, u koje su vjernici išli svakodnevno”, kažem. “Negdje je zabilježeno da su Jevreji u ovom gradu bili toliko religiozni, naravno samo muškarci, da su po nekoliko puta dnevno išli da se mole.”

I za ono o Alkošu imao je pravo, ali nije znao detaljnije. Uz ekspertizu američke Alijanse za restauraciju kulturnog nasljeđa, podršku izraelskih Kurda i jevrejskih donatora, obnovljen je pravi mali mauzolej Nahuma od Alkoša, kako ga spominje i Biblija. Nije u prvom redu jevrejskih profeta, samo je njihov, jer ga ne dijele s drugim abrahamskim vjerama. Uz prešutnu podršku vlade u Bagdadu, pošto je među Arapima nepopularno, ako ne i zabranjeno, sarađivati s bilo kakvim jevrejskim organizacijama, imali su posrednu pomoć od kurdskih vlasti. Taj Alkoš je i danas većinski nastanjen kaldejskim katolicima, ali i Kurdima, koji ga zamišljaju u nekom svom Velikom Kurdistanu. Ali, to je mnogo šira priča o tamošnjim Jevrejima i kršćanima. Oni su u Mezopotamiji, i dok nije bilo Iraka, nalazili pribježište i živjeli u miru uz muslimane. Kao ni u Sarajevu, naprimjer, ni Zaho nije imao geto za Jevreje, a Evropa jeste. Adam Tiffen, jedan od organizatora restauracije Nahumove grobnice, uzgred Jevrej, kaže: “Jevreji su hiljadama godina bili integralni dio tkanine tog regiona. Naša religija, ustvari, potiče otuda, Abraham je bio iz Ura, a Talmud je napisan u Babilonu.”

Gotovo u sumrak se sa svojim domaćinima vraćam u Akru. Samo iz kola vidimo glavnu gradsku džamiju, jednu kaldejsku crkvu i jednu manju jermensku, koju su tu podigli Jermeni koji su izbjegli genocid u još osmanskoj Turskoj. Nismo stigli u gradski muzej, već je bio zatvoren, pa smo samo kroz kapiju vidjeli statuu Šemdin Age, zaslužnog obnovitelja savremenog grada Zaho i člana iračkog parlamenta u vrijeme monarhije. O njemu sam čitao knjigu Hazar Shemdin, američke Kurdkinje iz Kalifornije, u kojoj opisuje uspomene na svog oca Hazim Bega iz bogate familije koja je prebjegla u Irak od torture Kurda u Turskoj. Hazim Beg je, uz ostale vakufe, uložio velike pare u zaštitu grada od poplava nabujalog Kabura. Podržavao je, iako nije u njemu učestvovao, i pokret za kurdska nacionalna prava. Još jednom smo bacili pogled na zaštitni znak grada Zaho, tromi most Delal.

Vraćam se našem poznaniku, istoričaru, folkloristi i istraživaču Shalomu Sabaru, u želji da više čujem o njegovim kurdskim korijenima. Od roditelja je saznao da je bio posljednje jevrejsko dijete koje je obrezano u jednoj sinagogi u gradu Zaho, da bi ga majka, nekoliko sedmica od poroda, zamotala i na kolima s konjskom vučom ponijela u neizvjesni zbjeg.

U ljeto 2013, posredstvom kćeri Lejle, stupili smo u kontakt i sjetili se sarajevskog susreta. Pisao joj je u Stockholm: “Divim se što ti je dragi otac išao u Zaho, ili je još tamo. Duboko mu zavidim i volio bih da mu se pridružim. Propalo je nekoliko pokušaja da odem. Drevnu grobnicu profeta Nahuma u Alkošu, blizu Zaha, obnovila je jedna međunarodna naučna ekspedicija, u koju sam i ja bio iz daljine uključen, ali nisam mogao otići na inauguraciju tog spomenika...” Dopisujući se kasnije, takođe iz daljine, javio mi je da bi volio da sam se mogao sresti s njegovim starijim bratom Yonom, koji je odrastao u gradu Zaho i sjeća se mnogo čega otuda. Yona je, nažalost, nakon moždanog udara smješten u neku instituciju u Merylandu. Ali mi je Shalom preporučio da nađem knjgu koju je Yonin sin Ariel Sabar napisao o uspomenama svojih roditelja i rodbine iz Kurdistana, koja je bila bestseler u Americi.

Grad Zaho prilikom proslave Nevruza, kurdske Nove godine

Knjigu “Raj moga oca” (My Father’s Paradize) nisam nabavio, ali sam iz citata i osvrta još ponešto saznao. Ariel Sabar je iz sjećanja svog oca, djeda i rodbine pokupio uspomene koje je sažeo u naslovu knjige. On se odnosi na život koji su imali u gradu Zaho i Kurdistanu. Washington Post je pisao: “U dalekom uglu svijeta, zaboravljeni gotovo tri hiljade godina, kurdski Jevreji su živjeli u jednoj enklavi toliko izoliranoj da su još govorili aramejski, Isusovim jezikom. Većinom nepismeni, bili su samouki mistici, talentirani pripovjedači, skromni preprodavači i grube drvosječe, koji su prebivali u harmoniji sa svojim muslimanskim i kršćanskim sujedima u planinama sjevernog Iraka.” Nije im bilo lako rastati se s takvim susjedima. Ariel je našao jednog 80-godišnjaka koji je u osnovnoj školi imao nekoliko drugova Jevreja i učitelja engleskog, Jevreja Benhaza Isra Salima. “Jednog dana početkom 1950-ih”, priča Farhad, “Benhaz je morao ići u Izrael, pa je došao da se oprosti s učiteljem arapskog jezika, muslimanom. Zagrlili su se i zaplakali. Svi mi đaci smo takođe plakali.”

Ima još jedna knjiga koja se bavi Jevrejima porijeklom iz grada Zaho, i dubljim političkim i religioznim razlozima njihovog egzodusa u Izrael. Haya Gavish, istoričarka iz Jerusalima, nazvala ju je “Nesvjesni cionisti” (Unwitting Zionists). Njen glavni cilj bio je da istraži “dualizam jevrejske tradicije i cionizma među Jevrejima grada Zaho”. Već 1920-ih godina Jevreji iz svijeta, pa i arapskog su, ohabreni cionističkim pokretom i Balfourovom deklaracijom koja im je davala pravo da osnuju svoju državu na tlu povijesne Palestine, krenuli u prvu veću aliju u Svetu zemlju. Ali je jevrejska zajednica Zaho sve do najveće alije koja je nastupila nakon prvog arapsko-izraelskog rata, “bila daleko od tih zbivanja izvan upliva jevrejskog religioznog vođstva u samom Iraku”, piše Gavish. “Ona je očuvala mnoge vjerske običaje, nezavisno.” Njeni su se rabini čvrsto držali Starog zavjeta, pa su mnogi Jevreji Zaho nazivali “Jerusalim Kurdistana” (Jerušalim-de-Kurdistan). Tek kad su “izloženi cionizmu, počeli su da se otvaraju vanjskim uticajima i aktivnostima”.

Migracije i progoni

U Iraku nema više Jevreja. Sredinom prošlog vijeka bilo ih je 150.000, a 2009. samo devet. Nema ih ni u Zahu, ali oni koji su vjekovima živjeli u Kurdistanu ne zaboravljaju da su ga nekad zvali Jerušalim-de-Kurdistan, druže se, kažu da ih u izraelsko-kurdskim udruženjima ima oko 200.000 i drže se tradicije koju su dijelili sa susjedima. Na festivalu Saharane, koju priređuju svake godine, sličnom kurdskom Nevruzu, samo u Jerusalimu okupi ih se preko deset hiljada.

Ruševina nekadašnje lokalne sinagoge u gradu Zaho u iračkom Kurdistanu

Ovo što sam vidio i saznao o Jevrejima Zaha i nehotice čovjeka navede da razmišlja o smislu i besmislu svih migracija ili progona kakve ljudi vrše od postanka. Bilo ih je svuda, ali u područjima zapadne hemisfere i abrahamskih vjera Jevreji i muslimani su čas – a časovi mogu trajati vjekovima – živjeli u slozi ili se protjerivali. U Evropi su ih i jedne i druge protjerivali kršćani i zatrali tragove njihovih civilizacija. Negdje više negdje manje. U Andaluziji, kojom su muslimani vladali osam stotina godina, ili samo dvadeset godina manje, što bi rekao moj profesor Šaćir Sikirić, poštedjeli su bisere arapskog graditeljstva i arhitekture, kojima se danas podjednako dive pripadnici svih religija. Dolje malo niže od Zaha, nedavno su isilovci ubijali i muslimane koji se nisu držali njihove interpretacije islama, ali su pri uništavanju istorijskih spomenika iz asirskog doba nadmašili i španske inkvizitore.

* * *

Na kraju da napomenem da sam ovaj putopisni zapis bio pripremao u ljeto prošle godine. Ali je u jesen u Gazi izbio 7. oktobar, od kada nastupaju i intenziviraju se drukčija razmišlanja o kojima na ovim istim stranicama pišem evo preko godinu dana. Možda bih ga i sada ostavio po strani. Utjeha mi je što su Jevreji koji su izbjegli ili bili prognani iz grada Zaho, ako ih i ima među onima koji vrše genocid u Gazi, vjerovatno među onim Izraelcima koji traže smjenu svog premijera Benjamina Netanyahua i što su cionizmu, onakvom kakav danas provode u Gazi, pristupili nesvjesno, kako kaže Haya Gvash. Koliko sam mogao istražiti, ni ona, kao ni Shalom Sabar, u svojim akademskim karijerama se nisu bavili ekspanzivnom, okupacijskom politikom Izraela, nego socijalnim i kulturnim nasljeđem Jevreja, od kurdistanskog grada Zaho do bosanskog Sarajeva.