Zašto Bella Ciao i dalje odzvanja Evropom? Šta nam poručuje o poslušnosti i otporu

Na otvaranju ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli, zapjevana je glasno pjesma originalno italijanskih antifašista, a konsekventno simbol globalne borbe protiv fašizma – Bella, Ciao. Italijanska premijerka Giorgia Meloni, opisivana kao ultrakonzervativna, postfašistička ili neofašistička, dočekana je pjesmom Bella, Ciao prije dvije godine na sindikalnoj konvenciji. U aprilu ove godine, oko dvije hiljade militantnih neofašista se okupilo u Milanu na komemoraciji njihovim stradalim drugovima da bi neko hrabar sa balkona pustio antifašističku pjesmu Bella, Ciao.

Totalitarna svijest

Rast podrške i članstva u ekstremnim političkim organizacijama širom svijeta moguće je donekle razumjeti sagledavanjem ljudske prirode.

Davni, ali čuveni Stanford prison experiment (Stanfordski zatvorski eksperiment) iz 1971. godine, otkrio je da potencijal za ekstremnim ponašanjem postoji među svima. Grupama studenata-dobrovoljaca sa čuvenog univerziteta dodijeljene su uloge ili čuvara ili zatvorenika. Tokom izvođenja eksperimenta, čuvari su postali izuzetno nasilni u odnosu na zatvorenike, koji su prolazili kroz velike psihološke patnje. Dakle, pod određenim okolnostima, moguće je da znatan dio ljudi postane nešto što im nikada ne bi bilo svojstveno pod uobičajenim okolnostima i u standardno uređenim ddruštvima.

Deset godina ranije, Stanley Milgram sa Univerziteta Yale vršio je eksperimente testiranja granica ljudske poslušnosti i sklonosti ka autoritetu. Suština eksperimenta se sastojala da svako neodgovoreno pitanje mora biti kažnjeno elektrošokovima koje su aktivirali dobrovoljni učesnici u eksperimentu. Dobrovoljci su bili pod ubjeđenjem da su elektrošokovi stvarni i da ih oni aktiviraju pritiskom na dugme, dok nisu odlučivali o izvršenju već “nadređeni”, ali su bili pod ubjeđenjem da su elektrošokovi stvarni jer je “glumac” u susjednoj sobi patio i molio za milost i prestanak boli. Čak i kada bi se dobrovoljci malo pokolebali, jer su bili svjesni da visoki električni naponi mogu izazvati smrt, dovoljna je bila uputa nadređenih “nastavite, molim”, iskazana glasom autoriteta i s pozicije moći. Milgram je utvrdio ovim eksperimentom da većina ljudi poslušno izvršava naređenja i upute ukoliko dolaze s autoritetom pozicije, ličnosti, uloge, pa makar se kosila s opštim humanističkim principima i vrijednostima.

Genova pozdravlja Don Andrea Galla, socijalističkog svećenika

Ovakvi eksperimenti daju osnove tvrdnjama da nije karakter ličnosti, već situacija u kojoj se osoba nađe, ta koja određuje i njeno ponašanje. Na taj način moguće je dijelom objasniti podršku i opstojnost totalitarnih režima, zločine protiv čovječnosti i genocid u savremenom svijetu, jer prirodno loših ljudi za toliku količinu zla nema dovoljno. Tajna je u poslušnosti, odanosti autoritetu i skoro pa slijepom slijeđenju uputa i naredbi. Čak i samo dvije riječi “nastavite, molim”, izgovorene s dozom autoriteta, moći, vlasti, bile su dovoljne da obični ljudi, dobri ljudi u stvarnom životu, nastave pritiskati dugme za koje su vjerovali da istinski muči i ostavlja s trajnim posljedicama osobu izloženu takvom islijeđivanju.

Dok Izrael vrši genocid u Gazi, većina evropskih vlada skoro pa ignoriše muke Palestinaca, poziva izraelskog premijera da preispita namjere etničkog čišćenja i potpunog uništenja nekih dva miliona ljudi. Nema razlike između njemačkog demokršćanskog, politički desnog kancelara, i britanskog laburističkog, ideološki nominalno lijevog, premijera, ili (pseudo)-liberalnog u političkom centru generalnog sekretara NATO-a. Svi oni slijede diktat moći, autoriteta, vlasti iz Washingtona. Ovaj posljednji laska Donaldu Trumpu nazivajući ga taticom – daddy, što je istorijski nezabilježeno i jedino adekvatno poređenje upućuje na Sjevernu Koreju pod Velikim vođom, ili kasnije pod njegovim sinom, Dragim vođom. Nije teško zamisliti ponašanje ovih političara i njihovih ministara kada bi se našli u situaciji kao u pomenutim psihološkim eksperimentima. Zapravo, oni se tako ponašaju u stvarnosti. Da li se totalitarna svijest proširila iz Sjeverne Koreje na ostatak svijeta? Da li je ovo sunovrat liberalne demokratije?

Možda bi, da nisu na vlasti, ovi liberalni političari kritički sagledavali stvarnost, iskazivali podršku svim žrtvama i brigu za budućnost ne samo jedne nacije već čovječanstva, ali kao nacionalne i međunarodne vođe, oni bez grižnje savjesti ignorišu ljudske patnje i jedino i isključivo vode politike koje su njima samima dostatne i održavaju ih još uvijek na vlasti. Međutim, odrednicu “još uvijek” treba naznačiti, jer veliki je porast popularne podrške radikalnim alternativama koje nude drugačija rješenja, često nehumana, ali jeftinija za poreske obveznike kojima je osnovna briga očuvanje nacije, nacionalne kulture, vjere, jezika, političkog ili seksualnog opredjeljenja i žrtvovanje svakoga ko se ne uklapa u takve opise.

Preko petsto ljudi je uhapšeno u Londonu tokom protesta zbog Palestine ispred britanskog parlamenta. Negodovali su zbog efektivnog pomaganja genocida i zabrani rada organizacije Action for Palestine, koju su vlasti proglasile terorističkom u junu 2025. nakon što je nekoliko aktivista išaralo avione Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva.

Polovina uhapšenih je stara preko šezdeset godina, stotinjak je u sedamdesetim, a petnaestero uhapšenih “zbog djelatnosti povezanih s terorizmom” je u osamdesetim godinama života. Velika većina nikada ranije u životu nije bila hapšena. Ovo su ljudi koji se ne bi uklopili u Stanford Prison Experiment ili Milgramov pokus. Ovakvi ljudi bi bili nada za čovječanstvo kada bi brojke bile još veće. Šutljiva manjina u liberalnim demokratijama ima odgovornost da prozbori, da zagalami, štaviše da urlikne i nametne promjene.

Problem je da kada u uređenim i razvijenim liberalnim demokratijama, običnim ljudima elite ponude izbor, on je značajno sužen. Letimičan pregled posljednjih izbornih ciklusa u takvim društvima ukazuje na eutanaziju tradicionalne ljevice, posrnulost reformisane ljevice, ugroženost pozicija tradicionalne desnice i rast, opaki rast radikalne desnice. Izborni rezultati lijevih političkih opcija ukazuju na značaj promjena ideoloških diferencijacija. Podjela na lijevo i desno na političkom spektrumu stvar je prošlosti. Sadašnja koalicija u Njemačkoj to oličava u vladi složenoj od kršćanskih demokrata i socijaldemokrata kao jedinom načinu da se Alternativa za Njemačku drži van vlasti. Slične političke manevre, u prošlosti i sadašnjosti, izvodile su manje ili više uspješno tradicionalne partije lijevo i desno od centra u Austriji, Nizozemskoj i drugim zemljama.

Osim opstanka na vlasti, ono što ih veže je sistem vrijednosti liberalnih demokratija za razliku od naraslih alternativa koje zagovaraju povratak tradicionalnog, nacionalnog, dogmatskog. Ovo je borba između koncepta otvorenog i zatvorenog društva. Sve radikalne nacionalističke vođe svijeta su se negativno odredile o Georgeu Sorosu – tvorcu Fonda Otvoreno društvo i sljedbeniku učenja Karla Poppera i koncepta otvorenog društva. Vladimir Putin, Viktor Orban, Matteo Salvini, Aleksandar Vučić, Franjo Tuđman, Donald Trump, Narendra Modi, dugačak je spisak. Svi oni dolaskom na vlast sagledavaju glavnu opasnost u konceptu otvorenog društva, pored inovjernika, inostranaca i bilo koga drugačijeg. Borba današnjeg čovječanstva je između koncepta otvorenog društva i vrijednosti zasnovanih na humanističkim principima jednakosti te suprotnosti oličenih u konceptu zatvorenog društva. Nema više lijeve ili desne ideologije. Političke stranke bi se trebale podijeliti na partije ljubavi, ili barem tolerisanja, i partija mržnje.

Preko petsto ljudi je uhapšeno u Londonu tokom protesta zbog Palestine/Anadolija

Dakle, ljevica prethodnih generacija je mrtva. Ostvarila je velika djela. Početkom dvadesetog vijeka izborila se za osmosatno radno vrijeme, zaštitu žena i djece, za plaćeni odmor, rodnu jednakost, makar samo deklarativnu. Sredinom istog vijeka, ove snage su zaslužne prvo za otpor, a potom i za poraz fašizma, opšti obrazovni sistem i univerzalnu zdravstvenu zaštitu. Izborna prava žena su ostvarena tokom dvadesetog vijeka, prvo aktivna, a od izbora Sirimavo Bandaranaike na mjesto premijerke u Cejlonu, počela su se ostvarivati i pasivna biračka prava žena. Na kraju dvadesetog vijeka nestalo je potrebe za tradicionalnom ljevicom jer je tradicionalna desnica prihvatila neminovnost i preuzela brojne vrijednosti protiv kojih je čvrsto stajala stotinjak godina ranije. Uprošteno zaključujući, ljevica je bila uspješna, ima svijetlu prošlost, nikakvu sadašnjost i mračnu budućnost.

Da bi se izbjegao budući mrak, poklonici lijeve ideje moraju se ideološki korigovati, prihvatiti realnosti, spasiti šta je moguće i pokušati osvojiti naizgled nemoguće. Nije ovo poziv na izdaju ideje već inventura prošlosti sa pogledom prema naprijed.

Naizgled banalni primjeri ukazuju na društvene i generacijske promjene. Doba masovnog turizma otvorilo je nova iskustva skoro svima, dok je globalizacija istovremeno uravnotežila utiske, skoro ih izjednačila. Ma gdje kupljeni pokloni prijateljima su isti ili slični. Teško je naći nešto zaista lokalno opšteprepoznatljivo. Za obroke talijanske, španske, japanske, kineske, gruzijske kuhinje više ne treba putovati u te zemlje. Pa i ćevape, mada ne baš prepoznatljive kvalitete, može se probati i u Dubaiju, ili u ćevabdžinici duhovito osmišljanog naziva u Mariboru - McTeb.

Rast podrške ekstremnim nacionalistima u svijetu direktno je povezan sa pokušajima otpora globalizaciji. Liberalne elite su direktno profitirale od mondijalizma i neoliberalne forme kapitalizma. Međutim, jedna od posljedica njihovih profita je ugroženost masa. Narod traži zaštitu od nevidljivih sila koje su donijele skoro uniformne i jeftinije proizvode, strance čiji je rad često jeftiniji, a ponekada i kvalitetniji. Nekadašnji proleteri, radnička klasa, u toj potrazi za zaštitom već odavno su napustili ideološku ljevicu i priklonili se radikalnoj desnici – nacionalistima. Pokušaji “ljevičara” da se takmiče sa nacionalistima u sferi nacionalizma unaprijed su osuđeni na propast jer to nije njihovo prirodno stanište, dok je “zaštita nacionalnih interesa” za nacionaliste ne samo domaći teren u toj utakmici, već i naklonjeni sudija u spornim situacijama ove prljave utakmice.

Nekadašnja ljevica reformama može ili izdati osnovne principe odbacujući internacionalizam, čega je i globalizacija dio, pa radništvo u ljevici ne vidi mogućnost zaštite od konkurencije, ili korigovati ciljeve i uspostaviti front u polju ljudskih prava, građanskih sloboda, jednakosti, osnovnih vrijednosti liberalizma, otvorenog društva. Svijet se promijenio, nove generacije su bitno drugačije od roditeljskih, dok ideologije pradjedovskih pokoljenja više ne prolaze u političkim utakmicama.

Jedna pjesma – Bella, Ciao – i njena sudbina potencijalno ukazuje na te promjene. Nekada prepoznata kao pjesma ljevice, danas je često svirana i pjevana u turističkim mekama, gdje je izvode ulični svirači pokušavajući izazvati darežljivi sentiment posjetilaca i ponešto zaraditi. Mlade generacije skoro isključivo prepoznaju melodiju iz globalno popularne španske serije La Casa de papel (Kuća od papira). Tako je u svojoj posljednjoj inkarnaciji, Bella, Ciao postala sinonim za grupu simpatičnih prevaranata, lopova koji navodno imaju neki viši cilj koji će ostvariti pljačkom nacionalne banke. Kriminalci su tako postali simbol avangarde naroda, a banka je simbol otuđenja države, elite, sistema, globalne nepravde.

Prethodnu globalnu popularnost, ova pjesma je doživjela u izvedbi u jednoj crkvi u Genovi kada je Don Andrea Gallo, socijalistički svećenik, zapjevao Alla mattina appena alzata, o bella ciao…, a svi prisutni prihvatili i rođen je hit na YouTubeu. Dakle, samo u dvadeset prvom stoljeću ova pjesma je imala dva značajno različita masovna i globalna poimanja, a pjesma je istorijski simbol otpora prema fašizmu.

Bella, Ciao ima prvenstveno nacionalni značaj u Italiji, ali je postala globalni simbol otpora, dok individualno svi vjerovatno imamo poseban odnos prema ovoj pjesmi i šta ona za nas simbolizira. Moja direktna memorija je film “Most” gdje se melodija ponavlja kroz film potcrtavajući borbu protiv okupatora, fašizma, internacionalizam, ali i raznolikost antifašističkog fronta partizana. Nisu svi partizani bili komunisti, što je Hajrudin Šiba Krvavac prikazao 1969. godine u ovom filmu ponavljajući melodiju Bella, Ciao, pored filmske priče, slike i odlika glavnih karaktera u filmu. Jedan od njih je bio inženjer, projektant mosta koji nije bio komunista, u početku niti partizan i opirao se ideji rušenja, ali upoznajući antifašiste i mogućnosti ideje i on se na kraju uključuje u ostvarenje cilja svojom voljom.

Pjesma žena

U stvarnosti, pjesma je označila italijanske antifašiste, ali i ovaj film je kasnije prikazao domete i simbole pjesme antifašizma mimo talijanskih nacionalnih prostora. Zadiranje u još dalju istoriju i porijeklo pjesme, izvori ukazuju da je to bila pjesma žena koje su radile u poljima riže doline rijeke Po. Dakle, i rodni element obespravljenih žena je u ovoj pjesmi. Antifašizam je kasnije simboliziran. Borba protiv okupatora i nametnutih vrijednosti. Klasna borba za jednakost i osnovna prava je Bella Ciao.

Sudbinu ove pjesme ideolozi savremenih danas već pseudolijevih pokreta trebaju proučiti i naučiti kako vratiti masovnu podršku ideji, ne više proleterskoj već ideji otvorenog društva. Medijska popularnost u različitim periodima ukazuje i na društvene promjene. Španski kriminalci pod vođstvom profesora ideologa postali su televizijski heroji jer su hipotetički ustali protiv naznačene nepravde u društvu. Dakle, veliki broj ljudi vidi savremeno društvo kao nepravedno i traži političku snagu koja se tome suprotstavlja. Alternativa tom novom frontu koji moraju uspostaviti snage otvorenog društva na osnovama socijalne pravde, jednakosti, ljudskih prava i građanskih sloboda a ne prevaziđenim idejama nekadašnje ljevice su masovni koncerti fašiste iz Čavoglava.