Zahvalnost voljenoj supruzi
Midhat Ajan Ajanović: “Svaka pora ovog svijeta natopljena je nepravdom.”
Knjigu “Bolovanje” Midhata Ajanovića, objavljenu prošle godine, pročitala sam prije nekoliko mjeseci, nakon odličnog kritičkog osvrta Jasne Šamić. Shvatila sam da je to tema koja se tiče svakog pojedinca, i zaista, roman je u meni ostavio dubok trag i zadužio me prema autoru, kao uostalom i ranije pročitani njegovi romani, koje takođe dobro pamtim: “Jalijaš”, “Portret nacrtan ugljem i kišom”, “Katapult”, “Austrougarski tunel”...
Svaki od tih romana doživjela sam kao krik piščeve duše, otkrivajući koliko je ovaj pisac umjetnik, čovjek koga boli i izluđuje nepravda koju ljudi jedni drugima čine: “Svaka pora ovog svijeta natopljena je nepravdom” - provlači se kroz čitavo piščevo djelo.
Bol iz naslova
Ajanović piše izuzetno uzbudljivo, zanimljivo, slikovito, likove svojih romana slika kao slikar portrete, ali i znalački, jer pun znanja i iskustva piše knjige koje vrve od podataka pretočenih kroz prizmu njegovih promišljanja, što ih čini i vrlo informativnim. One su takođe duhovite i prožete finim humorom, bez kojeg nema istine, tvrdi pisac, a tako je i sa karikaturama: “Svaka stvar na ovom svijetu na sebe najviše liči kad je prikazana karikaturom.”
Pisac se drži svog pravila: “Smisao knjige nije da te uspava, smisao knjige je da te probudi.” Višestrukom umjetniku Ajanoviću to dobro polazi za rukom.
Za one koji nisu imali prilike upoznati autora, važno je znati da je Midhat Ajan Ajanović pisac, profesor filma, filmski autor i karikaturist, rođen u Sarajevu, završio novinarstvo, animaciju učio u Zagreb filmu. Od 1994. živi u Göteborgu (Švedska), gdje je doktorirao s filmološkom tezom. Predaje pripovjedne tehnike i estetiku filma i animacije na švedskom univerzitetu West u Trolhättanu. Objavio je više knjiga raznih žanrova i na nekoliko jezika – romane, te više djela iz istorije i teorije filma, animacije, stripa i karikature. Nagrađivan je na uglednim književnim i filmskim manifestacijama i izložbama. Dobio je i posebno priznanje za doprinos u proučavanju animacije koju dodjeljuje zagrebački Animafest. Ja se usuđujem dodati da je Ajanović i jedan od najvećih čitalaca knjiga i gledalaca filmova koje poznajem.
Kada sam roman “Bolovanje” uzela u ruke, pažnju mi je privukao naslov knjige u kojem je riječ bol odštampana crvenom bojom. Kao krv, šiknula je bol iz naslova i najavila srž romana. Bol, u kojoj se svi možemo prepoznati, nezaustavljivo teče od momenta saznanja da će na kraju tog vremenski određenog bolovanja nestati njegova jedina, najveća, neopisiva ljubav koju uzdiže na pijedastal, pritom oživljavajući uspomene na zajednički proživljene događaje i trenutke, koji se isprepliću kao u paukovoj mreži, od početka do kraja knjige.
Knjigu je napisao, kako sam autor kaže, jer ne zna bolji ni drugačiji način da iskaže zahvalnost voljenoj supruzi. Njihova ljubav je trajala sve do tog kobnog dana. U početku roman počinje u drugom licu jednine, zatim, dnevnik u kojem opisuje povijest bolesti piše u prvom licu, da bi nakon smrti supruge pisao u trećem licu. To, naravno, ima svoje značenje, jer ova vrsta boli je patnja koja iscrpljuje čovjeka zbog nemoći da išta promijeni, nakon čega on ne ostaje isti, budući da počinje da promatra sebe kao nekog drugog. Stoga, suprugu i sebe pisac označava inicijalima S. i A. (Samira i Ajan). Svoju S. je takorekuć poznavao od malih nogu, živjeli su u susjedstvu, kao dijete je izgubila majku, i dok je otac danonoćno radio da prehrani nju i brata, S. je kuhala, prala, preuzevši svu odgovornost porodice na svoja krhka pleća, i uprkos svemu, stalno je bila vesela i nasmijana i takva ostala do kraja života.
Koliko god su glavna tema ove knjige bol i bolest, za koju “uprkos tehnološkom napretku, nauka još uvijek nije našla lijeka”, ljubav je, ništa manje, ako ne više, njegova centralna tema. Priča o ljubavi, o istinskoj ljubavi supružnika, ljubavi koja je izložena brojnim teškoćama, uključivši i posljednju, najbolniju epizodu umiranja. Roman je, takođe, priča o drugim ljubavima, prema prijateljima, prema umjetnosti i priča o egzilu.
Radnja se dešava u Švedskoj u koju je bračni par zbog rata stigao 1994. Najveći dio njihovog zajedničkog života su proveli u Göteborgu, gdje su se preselili, dobrim dijelom i zaslugom filmskog festivala koji se održavao u tom gradu. Zajedno su, inače, stalno putovali na festivale amaterskih filmova. Zanimljivo je da je na festivalu 1995, iako se to protivilo festivalskim pravilima, napravljen presedan, i tako su u više projekcija prikazana dva Ajanovićeva igrano-animirana filma “Ikar” i “Voajer”, završeni još 1991. i 1992. godine, koji zbog rata nisu mogli biti prikazivani. Budući da radi kao profesor na Univerzitetu u gradu Trolhättanu, 70 km udaljenom od Göteborga gdje živi sa suprugom i dvoje djece, pisac svakodnevno putuje i čita. U Göteborgu je supruga radila sve dok nije pala na postelju i teško bolovala punih sedam mjeseci.
“Bolovanje” je potresna knjiga koju ne ispuštamo iz ruku, iako se ona čita s težinom, pogotovo poglavlja koja opisuju strašne patnje supruge, ali i njegove vlastite, zbog nemoći da joj pomogne. Jer, sve se dešavalo u vrijeme pandemije, kad je cio svijet bio zatvoren pune dvije godine i kad je bolest uzela maha. Mučio se sam mjesecima bez ikakve medicinske pomoći, iako je u bolničkom kompjuteru pisalo da već deset godina boluje od dvije vrste raka. Otkrivamo da ni Švedska nije ono što je nekad bila, kao uostalom, ni druge evropske zemlje, poput Francuske, koja je dugo važila kao zemlja s najboljim zdravstvenim sistemom. A. je tako bio prisiljen da sam smišlja kako da joj pomogne: puštao je muziku koju su oboje rado slušali, gledali su njima najdraže filmove, čitao joj naglas dijelove knjiga koje su oboje voljeli... no, sve to činilo se bezuspješno, kao što mu se, u očaju, činila nikad besmislenija ona Nietzscheova: “Što nas ne ubije, ojača nas.”
Istovremeno je znao tješiti i sebe i suprugu: “Šta je moj i život moje supruge prema crnoj katastrofi koja čeka ovaj svijet? I koja samo što nije počela. Mi ni ne znamo koliko smo sretni, kažem S. ‘Da’ - kaže ona.” I kada više ništa nije moglo da se uradi, nije mu preostalo drugo nego da počne vjerovati u ono u što ne vjeruje, to jest, da se u posljednjoj nadi da spasi suprugu, okrene alternativnoj medicini. Na kraju, kad je bio već potpuno fizički iscrpljen, pristao je da S. smjeste u hospicij, vjerujući da će imati odgovarajuću njegu, da bi, kad se najmanje nadao, kako to često u životu biva, zazvonio telefon.
Pisac vrlo potresno opisuje svoj strah i strepnju na putu vozom iz Trolhättana u Göteborg, da je možda neće zateći živu u hospiciju, što mu je po dolasku potvrđeno. Ušavši u sobu da je poljubi mrtvu, dogodilo se malo čudo: “Kad si položio dlan na njen obraz, S. je najednom počela snažno disati, čekala te i čuvala snagu. Sačuvala je mrvu života za vaš oproštaj. Ne boj se, nisi sama, ja sam s tobom, šaptao joj je u uho. Poznao si po slabašnom stisku ruke da te je čula i razumjela. I onda je ispustila svoj posljednji dah.”
Uranjajući u priču naratora, čitalac, svjestan da je riječ o stvarnom, autobiografskom događaju, ne može ostati ravnodušan, obuzme ga snažna empatija koja budi vlastita sjećanja na doživljenu bol. U meni je oživjela slike i sjećanja na umiranje moje majke, kad sam na putu iz Pariza u Sarajevo strahovala hoću li je zateći živu. Bila je već na umoru i bez znakova života, ali kad sam joj prišla i pomilovala lice, desilo se čudo: osjetila me i skupila posljednju snagu u pokušaju da me zagrli prije nego je izdahnula.
Ajanovićev roman “Bolovanje” je pun umetnutih priča o zanimljivostima iz filma, muzike, slikarstva, ljubavi, života... koje pisac kao da sipa iz rukava. Toliko je krasnih portreta umjetnika, prijatelja, i zasigurno ćete uživati otkrivajući ih, a najdirljiviji je portret njegove S. za koju ima toliko nježnosti i ljubavi, opisujući je kao ženu s vječnim osmijehom, koja nikad nije bila umorna, hrabra do kraja, nenadmašna u umijeću radovanja, koja je voljela ljude, a nije podnosila samoću. “Kultura je bila njena borba protiv samoće i, zapravo, sad kad S. više nema i kad si zbog tog izložen velikoj usamljenosti, shvaćaš da ti je, bolje od ijedne knjige koju si pročitao i profesora čija si predavanja slušao, tvoja supruga pokazala šta je stvarni smisao kulture.” Jer, pored tog što je bila ekonomista, radila je s umjetnicima, organizirajući u Göteborgu likovnu koloniju s učešćem poznatih švedskih i bosanskih umjetnika, bila izdavač, izdala brojne knjige u Švedskoj, te bila, u neku ruku, jedina institucija za sve one bosanske umjetnike i pisce koji su se doseljavali od ratnih devedesetih godina, a za koje ništa organizirano nije postojalo. No, ovaj pisac je temeljit u portretima i za svoju suprugu dodaje: “Da bi neko bio ljudski savršen mora imati mana. Perfektni ljudi su dosadni, S. nije bila nepogrešiva.” Iz romana saznajemo da se njegova voljena supruga provlači kroz čitavo njegovo stvaralačko djelo i pod različitim imenima prisutna je u romanima: “Salijevanje strave”, “Dva muža Karoline Lotman”, “Portret nacrtan ugljem i kišom”, “Jalijaš”, “Katapult”, “Kraj sezone”’ i “Austrougarski tunel”. Rijetka je danas ovako uzvišena ljubav, pomisliće svaki čitalac.
“A brak je više nego ljubav, brak je sjećanje i vrijeme” - piše autor.
Roman “Bolovanje” govori takođe o izbjeglištvu i mukama kroz koje prolaze izbjeglice. Vrlo plastično to opisuje, ukazujući istovremeno na apsurd rata: “Najradije bi krio od svijeta ko si i odakle dolaziš kad te tvoj naglasak i balkanska fizionomija ne bi odavali: Da te ljekar, kad ti pročita ime, pita hoćeš li da pričamo švedski ili ‘naški’ bila je krajnje uobičajena situacija. Ljudi iz raspadnute Jugoslavije su razasuti svuda. I tu nema razlike između onih koji su izgubili rat što se obrušio na njih kao jato grabljivih lešinara u trenutku dok su živjeli svoje male živote i onih koji su bili te grabljivice i na kraju najčešće pobjeđivali (...) No, to što je neko otjerao svoje sugrađane i popalio im kuće nije moglo nahraniti njega i njegovu djecu. Zato nije bilo neobično da se jedan do drugog za istom tvorničkom vrpcom nađu dželat i njegova žrtva, pobjednik i poraženi koji su postali dva jednako kukavna i siromašna žalosnika došla u ovu daleku zemlju tražiti koricu kruha. Nagledao si se toga ovdje za svih ovih godina.”
Posebno je dirljiv Ajanovićev susret s djelom Edwarda Muncha u Oslu, kad usput spominje i Sporazum iz Osla i dodjelu Nobelove nagrade za mir Arafatu, Peresu i Rabinu, kad se vjerovalo da se radi o uspješnom rezultatu tih pregovora, vođenih daleko od očiju javnosti, a u vrijeme kad se pisac tek nastanio u nordijske krajeve i pokušao domoći bilo kakvog posla, pišući scenarij za strip seriju, odlučivši da će tema prve epizode biti u nekoj vezi sa slikom “Krik”. Jer strip je trebao biti i priča o Edwardu Munchu, tvorcu ekspresionizma, koji je govorio: “Moje slike su moje otvoreno srce. Slikao sam žive ljude koji dišu, vole i pate.” Ajanović je dao sjajan portret ovog kompletnog umjetnika koji je bio “ne samo slikar, već i pisac, posebno poezije i eseja o umjetnosti”. Sve što se moglo saznati o Munchu, saznao je i dubinski ušao u dušu ovog umjetnika, “na čijim slikama nema predjela iz prirode, već onih iz ljudske duše”. Rekla bih čak da se neke Munchove crte u datom portretu podudaraju s nekim crtama pisca ove knjige.
Puno je i dirljivih i duhovitih opisa u romanu, navešću jedan, kad Ajanović nakon smrti supruge u hospiciju dobija psihologa za liječenje boli, s kojom će jednom mjesečno razgovarati narednih godinu dana, i kad joj u svom devetom razgovoru kaže “da od 6. septembra korača sam kroz svoju šezdeset i treću godinu kao da, kroz prazno vrijeme i prostor, hoda, a ona mu predlaže antidepresivne pilule. Antidepresivne pilule? Ali mene ovo ljubav boli. Moj bol je moja ljubav - kaže joj, dodajući: A šta sam ja bez te boli? Prazna vreća - rekavši joj da se nalazi usred procesa zaboravljanja i da je to, valjda, prirodno stanje, da tako mora biti.”
A taj proces zaboravljanja teži je od olova: “Jedini smisao dana u kojima će ostati iza tebe jeste njegovanje i čuvanje ovih slika, ovih misli, uspomena, ove tihe sreće koja svjetluca usred svemira od boli, sreće što si baš mene odabrala i podarila mi se.” (...) “Eto, takve i slične stvari ti bi volio zaboraviti, ali one se otimaju zaboravu onako kako se sitna slipava riba izmigolji i provuče kroz ribarsku mrežu. Bolne uspomene se uvijek vraćaju i stalno su tu. Samo one lijepe i drage odlaze negdje, gube se i nestaju kao kad zvjezdice žmirkaju i ugase se na nebu zastrtom maglom.”
Miris Sarajeva
Tako srcem piše ovaj pisac čije su riječi u meni uzdrmale sjećanje na davno pročitani tekst “Živjeti u žalosti” - francuskog pisca, pjesnika i filozofa, Christiana Bobina. Pisao je: “Od voljene osobe koje više nema ostala je vrlo suptilna, nematerijalna stvar koju smo nekada, u nedostatku boljeg izraza, nazvali ‘njena prisustnost’. To je kristalno jasan izraz za nešto što vam je pružalo radost u razmišljanju o toj osobi, gledajući je kako vam dolazi u susret. Kao grumen zlata koji se nalazi na dnu sita, ono što ostane od osobe, blješti, i to zauvijek. I dok je ranije vaš pogled mogao biti zamagljen iz nekog razloga, odsad, u toj osobi prepoznajete ono najdublje i najbolje u njoj. Sve te neuhvatljive stvari koje nam se javljaju tek u iskri pogleda, prolaze kroz smiješak, kroz pokrete koje su tu osobu činile jedinstvenom, vraćaju vam se u mislima.”
Ne mogu da odolim piščevoj poetici: “Kiša je padala kao muzika za neutješne duše. Kapi su bile toliko rijetke da ih je mogao brojati. Rastvorio je veliki kišobran i vukao se kroz maglu. Spustio je kišobran nisko kao da se sakrije ispod njega. Strašile su ga figure ljudi kao sišlih sa ekspresionističkih slika koje su lelujale na ekranu ispod magle.”
I na kraju, dodala bih vlastitu impresiju o piscu Ajanoviću. Mislim da je od modernih pisaca koje sam čitala Ajanović jedan od najsarajevskijih, ako se tako može reći. Način na koji opisuje Sarajevo, sarajevski duh i humor ljudi, događaje i život u njemu, način na koji koristi neke riječi iz svog djetinjstva i mladosti, a koje su mladim generacijama nepoznate, kod čitaoca, poput mene, bude posebnu vrstu sjete, zamirišu Sarajevom, i nostalgično me vrate u mladost.
